Čitam da se poneki evropski političari usuđuju da filozofiraju glede Japana na temu o poslednjim danima čovečanstva i sličnim apokaliptičnim predskazanjima. U mom omiljenom domaćem tabloidu na dnevnoj bazi, nadnaslov za jednog evropejca koji zbivanja sa zemljotresima, cunamijima, itd. povezuje s kaznom božijom glasi kratko i jasno: Budala!

Laka rabota da je kvalifikacija izrečena iz nekog ateističkog revolta. Ma, jok. Nego, imamo mi pametnijih tema. Spotakla se Suki Maki, a ostala na nogama do kraja emisije. Propušila Nata Bekli, a razvela se prethodno. Neki treći vodeći VIP junak (voditelj, jašta, jer drugih junaka i nemamo) jeb’o (izvinite na izravnom izrazu, ali već ste svikli) i u sobi i u javnom klozetu, a sve to zabeležili vredni umetnici, pa onda zovu poznate psihologe da tumače sve te važne pojave.

Pa, onda, zatim, otvarali neki klub, pa ovi neki fini i ini, degustirali vino bivšeg premijera Živkovića, pa i to beleže kamere. Pa, neki rijaliti Maca je prijatelj SPO, a ne zna se da li će biti i član, pa udri o tom. Ma, pune ruke važnog posla za medije. Apokalipsa, filozofija kraja, anatomija svetske ekonomske krize, ozbiljnost u literaturi, filmu, muzici, pravu, politici, pišu neki ozbiljne stvari o svem tome – budalaština, bre, koga u Srbiji zabole za to? Pa, jeste, kad pogledaš, tako je. „Ozbiljni“ domaći pisci popolitičeni po novinama prave takve omaške u znanju, nepismenosti, meri, da ne poveruješ da su ikad bili pisci. I tek kad su tako novinski nepismeni zajahali postali su priznati. Dotad ih niko nije čitao. Sad ih čitaju njihovi novinski junaci – oni koji ništa nikad ne čitaju.

Nema te religijske, filozofske, političke, matematičke, ekonomske diskurzivne aporije, koja za nas nije rešiva golim okom, takorekuć. Naši ljudi ne gube vreme promišljanjem, oni uvek imaju rešenje u džepu. Budala! Kaže naš čovek za sve što ne razume. Fukara! Kaže naš „ozbiljni“ delatnik u kulturi kad dokono zevajući mora već da raspreda o moralu. E, da smo nešto mi Srbi bili Atinjani, nikad se filozofija majci ne bi ni rodila. Al ko je nas pitao, pa sad nek razbijaju glave, a mi ćemo da ladimo jajca, ako ih još imamo.

Ovih dana naslušali smo se toliko ekspertskih gluposti o „neznatnoj“ opasnosti od nuklearke u Japanu, da bi to, da povod nije tako strašan, stvarno bila divota jedna. Tako jedan ekspert, u jednim vestima, tvrdio je pre neki dan da se ama baš ništa strašno neće desiti u Japanu, pa kakva god bude sudbina nuklearke Fukušima 1, jer to, takoreći, i nije neka nuklearka, a sistem hlađenja reaktora morskom vodom kojem se tamo u poslednjem očaju pribegava, opisivao sa takvom lakoćom i poznavanjem materije kao da govori o propiranju visoke kupusne kace s proleća. Vidite, dragi gledaoci, pričao je ekspert o Fukušimi 1, kad kupus treba izbaciti iz kace, je li, jer se proces kiseljenja pod uticajem toplote pretvara u jedan drugi proces koji proizvodi karakterističan miris, koji, tačno je, smeta komšiluku, ako je kaca u stambenim zgradama, ali nema govora o praskavom gasu ili prisustvu vodonika koji bi mogao eksplodirati, a pri tom, i mali Perica, kaže ekspert, zna kako dolazi do praskavog gasa… Joooj, božeee! Počinjem da verujem u teoriju zavere. Kao da je neko poslednje dve decenije naredio: Daj pročešljaj taj institut u Vinči i od stručnjaka ga oslobodi, daj počisti te pametne s Univerziteta, proteraj pametne iz SANU, iz prosvete, napravi mesta za projekat „Srbija – obrnuto od pameti“. I sad kušamo plodove s tog drveta (ne)znanja. Ako je vrh ekonomije u jednoj državi u tome kako razoriti ekonomiju, uništiti preduzeća, dovesti zemlju do propasti, a pri tom nesmetano obogatiti sebe i povlašćenu kastu sastavljenu od tek nekoliko desetina krugova koji gravitiraju oko centra moći, tada je jasno da tu nema šta da traže najbolji stručnjaci u sferi prava, jer bi ih đuture potrpali u bajboke. Iz istih razloga gaje i gnoj u medijima, kulturi, ekonomiji, nauci. Zato im trebaju bizarni rijaliti ispadi, da bi (ne)postojeći etički komiteti imali o čemu da budu pametni, da zasedaju, a da ipak sve ostane isto i nepromenjeno. Zato su im potrebne takve persone ispred novinarskih branši, koje se nelustrirane protežu kroz sve režime, uvek vodeće, uvek bliske vlastima, te jedne te iste od Pala preko Markala do finih beogradskih sandala i skandala. I onda prinuđeni gledamo kako unjkavo ekspertiziraju ni o čemu, svako malo, u fiiinim, fundamentaaalnim emisijama, koje postoje kao one komisije koje se formiraju da se nikada ništa ne bi reklo, zaključilo, dokazalo.

Okreneš kanal, vreba Veliki brat i slični optimizmi. Naročito, ovaj „novi“ endemski pronađen u Zrenjaninu. Ko bi još i čemu raspravljao o optimizmu, ko davao primat Volteru ili Lajbnicu ili Borhesovom očinskom razumevanju obojice, glede optimizma? Ma, jok. Zaboravite. Najmanji zajednički interes batice, solventan sponzor, vipovci koji palamude, firmica, i raspali sinko o novom optimizmu, dok ti stari optimizam, pred nosem, u liku civilizacije koja nestaje tone jaukom stotina hiljada ljudi u smrti, blatu, prahu i pepelu. Dobar „tajming“ za optimizam u Srbiji. Kao smeh na sahrani.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari