U oktobru, 2010. godine, navršilo se deset godina od kada je Srbija, tada kao federalna jedinica SRJ, na samitu EU-Zapadni Balkan, postala deo tek nastalog Procesa stabilizacije i pridruživanja, nove politike EU prema državama regiona Zapadnog Balkana. Ovaj pristup je trebalo najpre da omogući Uniji da se upozna sa državama koje su tek nešto pre toga izašle iz ratnih sukoba, građanskih nemira i međunarodnih intervencija, a zatim da im pomogne da se stabilizuju, krenu u procese reformi i jednoga dana postanu članice EU.

SRBIJA I SVET

Publikacija „Srbija i svet“ je zbornik izlaganja na javnoj debati „Spoljna politika Srbije – bilateralni i multilateralni odnosi“ održanoj 24. novembra 2010. povodom petnaestogodišnjice delovanja Foruma za međunarodne odnose. Forum je osnovala grupa uglednih profesora i istraživača u oblasti međunarodnog prava i međunarodnih političkih i ekonomskih odnosa, iskusnih diplomata i vodećih spoljnopolitičkih komentatora iz nezavisnih medija, koja je odlučila da se priključi Evropskom pokretu u Srbiji. List Danas objavljuje najzanimljivija izlaganja iz ovog zbornika.

 

Zapravo, članstvo u EU i evropeizacija Srbije su bili okosnica programa Demokratske opozicije Srbije, koja je vodila i političku elitu i građane u promene 2000. godine. Zato i iznenađuje zaključak koji bi mogao biti izveden da je prošla čitava jedna decenija, a da se Srbija nije puno pomerila! Postaje nam očigledno da je Srbija na začelju procesa evropske integracije u regionu Zapadnog Balkana – Hrvatska je na vratima članstva, Makedonija spremna da počne pregovore, Crna Gora i Albanija da dobiju status kandidata… Srbija je u proces ušla kao poslednja, i tokom ovih godina neprestano se suočavala sa značajnim unutrašnjim političkim problemima, koji su uticali da iako poseduje kapacitete ne može da krene brže ka članstvu u EU.

Veliki teret za Srbiju su svih ovih godina bila i statusna pitanja (formiranje državne zajednice i ne funkcionalnost tih odnosa, pitanje Kosova i Metohije) koja su oduzela i dosta vremena i političkih kapaciteta za proces evropske integracije, jer u takvim uslovima nije bilo dovoljno prostora da se unutar političkih elita u Srbiji razvije pravi politički konsenzus za ovaj proces. I ne samo to – Srbiji je ubijen premijer, izborni procesi su gotovo neprestani, a kao da to nije dovoljno, sada snažno osećamo i efekte svetske ekonomske krize. No, ova tvrdnja o sporosti u procesu evropske integracije morala bi ipak biti posmatrana i iz drugog ugla.

Problem sa ovim procesom jeste način na koji ga posmatramo. Ako ga posmatramo samo kao kretanje ka članstvu Srbije u EU, onda opet ocena ne može biti pozitivna: do EU posle zaključivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a zatim i njegovog stupanja na snagu, preostaje nam da Srbija dobije status kandidata, da započne pregovore o članstvu i na kraju zaključi sporazum o stupanju u članstvo. Dakle, postizanje članstva se može podeliti u pet koraka, a mi smo tek zakoračili ka drugom! Ako pak proces evropske integracije Srbije posmatramo kao postizanje unutrašnjih reformi koje treba da promene ekonomiju, pravo i društvo, i tako dođemo do stanja normalne, razvijene, stabilne i napredne države koja može bez problema da funkcioniše unutar EU (termin kojim se ovaj proces najčešće označava jeste evropeizacija), ocena bi bila mnogo pozitivnija. Srbija nije kao što je bila na kraju 2000. godine! To, nažalost, nije uočljivo na prvi pogled, običan čovek to ne vidi, i treba ulaziti u 12 detaljnije analize da bi se promene konstatovale. Takođe, dodatni problem jeste i utisak da su sve promene polovične, da nisu izvedene do kraja, ili započete sa namerom da se nikada ne sprovedu. Naime, iz stanja totalitarnog režima, uništene ekonomije i niskog standarda, procesom evropske integracije trebalo bi Srbiju pretvoriti u društvo u kome postoje stabilne demokratske institucije koje počivaju na načelu vladavine prava, sa tržišnom ekonomijom u kojoj je osnovni postulat konkurencija. Istovremeno, to su uslovi koje treba ispuniti za članstvo u EU, poznati kao kriterijumi iz Kopenhagena. To se postiže najpre stvaranjem zakonodavnog, pravnog okvira, potom sprovođenjem (stupanjem na snagu) i primenom usvojenih zakona (mogućnost da pred sudovima fizička i pravna lica zaštite pravo koje zakonski okvir garantuje) – ovo se naziva procesom usklađivanja, odnosno harmonizacije sa pravom EU. Ovaj proces je u Srbiji počeo još 2003. godine, kao dobrovoljan, jer zapravo obaveza nastaje tek kada država počne da primenjuje Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (da podsetimo, to se dogodilo tek februara, 2009!). Od tada je svake godine Vlada Srbije pravila svoj Akcioni plan harmonizacije, koji je brojao na godišnjem nivou oko četrdeset zakona iz raznih oblasti (uglavnom ekonomija, finansije, trgovina, usluge, poljoprivreda, jer su to prve oblasti gde dolazi do usklađivanja). Nažalost, procenat ispunjavanja ovog plana nije bio velik – nije se dogodilo da za pet godina koliko su oni pravljeni više od desetak zakona bude usvojeno na godišnjem nivou.

Tanja Miščević

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari