Saša Ilić: Stvarnost više niko ne prepoznaje 1BEOGRAD 20.01.2020 Ssasa Ilic, dobitnik Nin nagrade, za Nin RAS/foto Vesna Lalic

Rano detinjstvo je kao lebdenje u nekom vakuumu * Tim slikama se vraćamo celog života * Majka voli književnost i radi u gradskoj bolnici * Živim na periferiji gde se uglavnom nastanjuju izbeglice sa Kosova * Prvu priču, pod uticajem Džordža Lukasa, pišem u petom razredu * Iz vojske, zapravo iz rata, vraćam se u jesen 1992.

Dok je mali, čovek ima drugačiju predstavu o vremenu: sa godinama ono se ubrzava, za razliku od svetlosti koja se usporava. Rano detinjstvo je kao lebdenje u nekom vakuumu: ispred je beskrajno vreme, noge su lake, dok se svetlost lomi u ogromnim belim sobama. Ali tu su senke odraslih, zatim stvari i događaja koje povremeno zatamne slobodan rad svetlosti. Mesta na koje one padnu u detinjstvu podsećaju na one rane fotografije. Svaki je otisak original. Tim slikama se vraćamo celog života: nekad su strašne, ponekad vesele. Često su nečitljive i zahtevaju dodatni napor da bismo ih pročitali. Tako nastaje prošlost.

***
Soba je mala u dedinoj kući. Na zidu je reprodukcija Save Šumanovića (što ću ustanoviti tek mnogo godina kasnije), pusti drum u ravnici, dva drveta i jedan oblak koji mi liči na ogromnog zadovoljnog vrapca. Često ga posmatram ujutro iz kreveta. Ali gleda i on mene. Jedino on zna isto što i ja: duže od godine traje naš dan. U njemu mogu sve. Da odletim do reke i sretnem najboljeg druga: zove se Robi i zna više od mene o svemu.

***
Njegovi su još šezdesetih došli iz Bujanovca i kupili deo placa od mog dede. On vozi zeleni poni bez ruku, pao je go u koprive i preživeo. On kaže Jagodina, baš kao i moj deda, ali moji roditelji kažu Svetozarevo. Oni su zaposleni, moderni ljudi. Majka voli književnost i radi u gradskoj bolnici, otac u fabrici nameštaja „Budućnost“, vozi žutog fiću, s kojim ćemo otputovati u Grčku.

***

U Stavrosu, tada, prvi put ugledam more. Pre toga sam već razmišljao o njemu gledajući Vanju sa okeana. Mali plavi dečak, kao moj dvojnik, popne se na katarku brodića Kli-kli i odozgo kroz nepostojeće sekutiće govori o dalekim ostrvima. Glas mu je od vetra i mora. Osećam drhtavicu dok ga slušam, jer znam da ću jednog dana i sam otploviti.

***
Jagodina je mali grad ali ima tri važna punkta: Biblioteku „Radislav Nikčević“, gradski bioskop i Politikinu novinarnicu u centru. Može se putovati i na druge načine, kaže moja majka kada me pre upisa u školu povede u biblioteku, u čijem dečjem odeljenju pronalazim ediciju „Plava ptica“, svet kome istinski želim da pripadam. Nedaleko od tog ormara, nalazim jedan zagonetni naslov Zane Graya – Jahači rumene kadulje.

***
Počinjem da razmišljam o mogućim značenjima. Još uvek ne znam da je kadulja zapravo žalfija ali mi svejedno opojno miriše. Ali kakvi su to njeni jahači? Možda bi berači bili logičniji ali ti jahači nastavljaju da u mojim mislima galopiraju kroz preriju. Iza njih je obavezni zalazak sunca. Sunce je ogromno, senke planina ga jedu kao gladni kojoti.

***
Živim na periferiji gde se uglavnom nastanjuju izbeglice sa Kosova. S njihovom decom provodim dane, razmenjujem stripove iz Zlatne serije i Lunovog Magnusa, idem u školu. Međutim, na putu do škole obično vreba neko ko želi da od izbegličke dece naplati putarinu.

***
Zovu ga Puća. On je stariji tri godine i kada mi zatraži pet dinara za prolazak pored njegove kuće, uveren je da sam i ja deo izbegličkog talasa. Pretresa me i uzima danak za koji se u tom trenutku može kupiti koka-kola i čips. U školi je slično.

***
Bagi sa svojom bandom tumara i traži od đaka da mu daju svoje adidas dresove ili šortseve. (Jednog dana, on će postati Palmin lični lekar bez fakulteta.) Shvatam da, ukoliko želim da nastavim da pohađam školu, moram da se organizujem. Zato sa Robijem i drugovima odlazim lakše u školu – probijamo se kroz gustu netrpeljivost sredine kao jahači rumene kadulje. Tada počinjem da razmišljam o društvu.

***
Prvu priču, pod uticajem DŽordža Lukasa, pišem u petom razredu. Koristim očev rokovnik na kome je otisnut logo „Budućnost“ – Svetozarevo. Zanima me žanrovska književnost, Milano, Sergio Bonelli editore, fasciniran sam romanom Kapije vremena Madlene Lengl, upotrebom dnevnika u Stokerovom Drakuli.

***

Saša Ilić: Stvarnost više niko ne prepoznaje 2
sasa ilic foto vesna lalic

Kasnije, u srednjoj školi, koju završavam u Ćupriji, upoznajem druga Delimira Živanovića, sa kojim pričam o literaturi. Čitamo Kafku, Milera, Bukovskog – Fotografije iz pakla; na korici čovek u ludačkoj košulji. Moja najbolja drugarica Vesna Dragović, sa kojom sedim, ujedno je i moja prva čitateljka i kritičarka. Dok ubijamo vreme u Moravskom parku, ne slutimo da se jedan ozbiljan pakao već zahuktao oko nas.

***
Sa regrutacije se vraćam sa izveštajem o delimičnoj sposobnosti za vojsku zbog srčane mane. Tada mi to teško pada ali već za koju godinu pokušaću na sve načine da iskoristim taj kredit za neodlazak u rat. Bezuspešno.

***
Moja razredna Katica Filipović, profesorka srpsko-hrvatskog, razočarana je mojom odlukom da upišem Filološki fakultet. Moj raniji izbor, da se posvetim medicini, rapidno bledi.

***
Na kraju četvrte godine dolazi Dragoslav Mihailović u Ćupriju – već sam pročitao njegove Tikve. Kada mu nakon promocije priđem da mi potpiše Frede, laku noć, on me pita šta planiram da studiram. Iznenađen je mojim izborom a kada čuje da pišem, zatraži mi priču. Šaljem mu jednu svoju nedovršenu stvar – o životu i smrti pesnika iz kruga Branka Miljkovića, čije stihove rado čitam u to vreme.

***
Neposredno pred odlazak u vojsku, septembra 1991, stiže mi odgovor od Mihailovića, u kome kaže da mu jedna metafora o svetlosti iz moje priče, najavljuje da bih jednog dana mogao da imam ozbiljnijeg posla u srpskoj književnosti.

***
Iz vojske, zapravo iz rata, vraćam se u jesen 1992. Iza mene je teška godina, koju sam proveo u jedinici pomoćnih brodova JRM. Mornarička 106 klasa – poslednja jugoslovenska. Prva koja nije stigla u regrutni mornarički centar u Puli. Spremaju nas za rat ubrzano. Gubim svaki kontakt sa roditeljima (moja majka doživljava nervni slom), jer nas ukrcavaju na brodove koji neprestano plove za Vis, Lastovo, Pulu, Rijeku.

***
Vreme se znatno ubrzava, dok odblesak svetlosti sa vode sporo tare sive pramčane oplate. Stanje na mom brodu je napeto. Moj pretpostavljeni, poručnik fregate Radenko Baltić (njemu ću jednog dana posvetiti dobar deo svog romana Berlinsko okno), vanredni student slavistike u Sarajevu, bezuspešno pokušava da se odupre novom komandantu broda koji je tu postavljen iz KOS-a da bi sproveo odluke Miloševića i Kadijevića.

***
Prethodno, u Kumboru, bio sam svedok dopremanja kovčega sa telom admirala Vladimira Barovića, koji se ubio na Visu ubrzo po preuzimanju tamošnjeg Garnizona, odbivši da podrži Miloševićev ratni plan.

***
Naša jedinica ima svoju bazu u Mornaričko-tehničkom remontnom zavodu u Tivtu. Na Prevlaci se puca, teku noćna granatiranja Dubrovnika sa topovnjača, napadnute su Ploče, blokirano je hrvatsko primorje. Na brodovima smo uglavnom uskraćeni za informacije o onome što se paralelno događa u Vukovaru.

***
Ako preživim, mislim tokom dugih noćnih boravka na službi, napisaću jednog dana roman o tom vremenu. I sporoj svetlosti koja lako prelazi u tamu. Vodim dnevnik na brodu tokom dugih četrdeset dana, ali uskoro, usled temeljnog pretresa broda koji sprovodi komandant (opsednut je špijunima, izdajnicima, iredentom), bivam primoran da svoje beleške bacim u more.

***
Zapamtiću sve, kažem sebi. I napisaću sve iznova. Tada počinjem da razmišljam o mogućnostima otpora u zatvorenoj totalitarnoj zajednici kao što je bila ta na brodu. Kao što je to postala Srbija u međuvremenu.

***
Beograd spava sa očima izvan svakog zla. Tako mi izgleda kada samo nedelju dana od skidanja sa broda doputujem na studije. Kulturni život teče punom parom. Snima se film Mi nismo anđeli. LJudi se smeju (LJubinka sine, ide tata malo u rat), jer ih je Milošević oslobodio svake odgovornosti za ono što JNA pod njegovom komandom radi izvan granica.

***

Na Fakultetu je sve u znaku Pavića (potom Gorana Petrovića, potom R. P. Noge). Postmoderna je u svom punom zamahu. Stvarnost više niko ne prepoznaje. Između mene i tog Beograda je ponor. Stanujem u Prespanskoj 11 sa kolegom, aforističarem Draganom Ognjanovićem.

***
Po ceo dan sedim u maloj čitaonici Biblioteke „Đorđe Jovanović“ na Studentskom trgu. Taj prostor je pretrpan rashodovanim knjigama iz socijalizma, vrata koja vode u susednu prostoriju zastrta su velikom crvenom zastavom SKJ: Proleteri svih zemalja ujedinite se! – slogan izvezen na njoj usled ratnog razaranja zemlje promenio je ritam i značenje. Više nije poziv na borbu i solidarnost, sada je to ironični refren propasti. Uskoro će postati opomena, naposletku – epitaf. To je ujedno i moja prva ženetovska lekcija o večnom kruženju žanrova u kosmosu literature.

***
Tokom studija pišem priče – otprilike jednu godišnje – koje objavljujem u časopisu Reč, jer će Književnu reč u međuvremenu preuzeti Miloševićeva književna omladina. Kao što će većinu scene pojesti Udruženje književnika Srbije. Zapravo, u tadašnjoj Srbiji kao i danas, ima premalo slobodnih književnih teritorija – Reč, Gradac, Pismo…

***
Ukoliko pišete savremenu prozu, onda ste svedeni na jednu rubriku – „Reku reči“, koju tada uređuje Dejan Ilić, kog upoznajem na promociji prvog broja Reči u Domu omladine. Tako će nekoliko meseci kasnije, na stranicama Reči, osvanuti moja prva objavljena priča Achillea millefolium – o jednom fantazmagoričnom povratku iz rata – napisana iz ženske perspektive.

***
Januar je 15. godina 1995, taj broj Reči mi stiže autobusom iz Beograda; u Jagodini nema struje, pa ja stojim ispod jedne ulične lampe i na debelom minusu čitam svoje redove sa nevericom. Tu je i ilustracija koja prati moj tekst. Pomno pratim kretanje sloga, sve je zakošeno, belina varljivo igra na širokim marginama dok slova gamižu kao mravi i padaju sa te stranice u noć bez svetla.

***

Ovde se sada može govoriti o trećem talasu nacionalističke regresije. Prvu je sproveo Dobrica Ćosić sa ešalonom svojih savremenika. O njima se čitaoci mogu obavestiti u „Bulevaru zvezda“ koji je svojevremeno objavljivan u Betonu.

***
Druga generacija je formirana pod budnim Ćosićevim okom i nju čine kadrovici iz P70, koji su danas strateški razmešteni po glavnim uredničkim, direktorskim i profesorskim mestima. Treća generacija stasava u institutima i na fakultetima, i ona uveliko radi na književno-istorijskom arhiviranju (ne)dela Ćosićeve generacije. Andrićeva zadužbina je pretvorena u mašinu za mlevenje mesa.

***
Beton je bio pokušaj da se malo svetla baci u tu balkansku krčmu, što je naišlo na žestoke reakcije. Podlistak je, zapravo, postojao zahvaljujući podršci Filipa Davida i urednika Danasa, pre svega Zdravka Hubera i Mihala Ramača. Ali i dvoje sjajnih novinara – Milice Jovanović i Bojana Tončića, koji nas je nažalost ovih dana napustio. Urednik subotnjeg dodatka Dragan Stošić vodio je tihi rat protiv nas, koji će eskalirati nakon mog dobijanja NIN-ove nagrade januara 2020. Tada će se on pridružiti nacionalnim radnicima u baražnoj paljbi na NIN-ovu nagradu i mene.

***
Danas je balkanska krčma, međutim, preuređena, jer su platili najatraktivnije dizajnere i smestili su je simbolično u Beogradu na vodi. Pretvorena je u moderni hub za edukaciju novih nacionalnih snaga, zove se Ložionica i zaprema čitav Beograd, a epicentar joj je kod Mostarske petlje, u restauriranom objektu stare okretnice za parne lokomotive.

***
Da bi se razumeo put koji su prešle srbijanske političke i kulturne elite od Polja smrti o kojima je pisao Mirko Kovač do kulturne politike Sabora srpskog naroda koju implementiraju Vučić & Dodik danas, neophodno je izvršiti revalorizaciju kulture i književnosti koja je ovde nastajala u undergroundu tokom poslednjih trideset godina.

***
Država je sprovela plan preko ministarstva kulture za potpuno uništenje nezavisne kulturne scene. (Pogledajte sastav nove vlade!) Jedini tragovi tog kulturnog života ostaće delimično na policama biblioteka. I neko će u budućnosti morati da iskopava sve to kao što su neki od nas godinama tragali za dokumentima o delovanju velikog pesnika Miše Stanisavljevića.

***

Saša Ilić: Stvarnost više niko ne prepoznaje 3

Prošlost se menja iz dana u dan. Kada sam krajem februara 2020, nakon NIN-ove nagrade, stigao u Tivat na promociju Kontrabasa, potražio sam nekadašnji Mornaričko-tehnički remontni zavod, ali na njegovom mestu zatekao sam Porto Montenegro. Jedva sam prepoznao molo 1, gde je nekad bio vezan moj brod. Ubrzo sam pronašao i jedinog preživelog svedoka iz devedesetih. Bio je to gigantski lučki kran, sada ukrašen noćnom rasvetom. Kada sam mu prišao, shvatio sam da on više nije u funkciji jer su mu noge bile posečene: bez točkova, pomalo naheren, stajao je kao neki ratni invalid preda mnom.

***
Takav je danas i Beograd. On je zapravo u invalidskim kolicima. Ponekad se pojavi na potezu između stare Železničke stanice i Ulice Gavrila Principa. Pošto krenem Kameničkom ulicom ka Zelenom vencu, brzo ga izgubim iz vida.

***
Ljudi su dezorijentisani. Fasade tamne. Beograd je postao grad spore svetlosti. Okupiran je i Kalemegdan, koji je Crnjanski sa Cooden Beacha davne 1956. video kao mračno mesto. Naprotiv, samo još tamo ima svetlosti u ovom gradu. I odatle će se preliti na sve strane kada bude svanuo prvi dan slobode.

O sagovorniku
Saša Ilić (1972) je diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio je više proznih knjiga. Za roman Pas i kontrabas (2019) dobio je Ninovu nagradu. Za roman Berlinsko okno (2005) – Stipendiju Borislav Pekić. Jedan je od osnivača podlistka Beton u Danasu. Neomiljen pisac u Beogradu, rado viđen autor u Sokobanji, Zagrebu i Prištini. Svojevremeno je Dubravka Ugrešić napisala za njega da se svrstao u antimejnstrim književne „aktiviste“. Kao takav, živi u beogradskom unutrašnjem egzilu, radi u Narodnoj biblioteci, tumara po Vračaru. Piše za Peščanik i Radar (ex-NIN). Ne pije. Često putuje. Hartija je njegova love story.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari