Haris Pašović, poznati bh. reditelj, u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu postavio je predstavu "Svijet mogućnosti".
Pašović potpisuje tekst i režiju, ansambl čine novosadski glumci Gordana Đurđević Dimić, Lidija Stevanović, Sanja Ristić Krajnov, Jelena Antonijević, Mina Pavlica, Marija Feldeši, Milan Kovačević, Marko Savković, Vukašin Ranđelović, Aljoša Đidić, Aleksandar Sarapa i Rade Perović, dok je kreativni tim iz Sarajeva, Zagreba i Budve. Riječ je konkretno o koprodukciji između Srpskog narodnog pozorišta, East West Centra iz Sarajeva, "Grada teatra" Budva i Plesnog centra "Tala" iz Zagreba, a uoči sarajevske premijere, koja je zakazana za 11. maj u Narodnom pozorištu, Pašović je govorio za "Nezavisne".
NN: Predstava "Svijet mogućnosti" doživjeće sarajevsku premijeru 11. maja. Na njoj ste, zajedno sa glumcima, radili godinu dana, što je neobično jer se predstave u pozorištu pripremaju mjesec-dva...
PAŠOVIĆ: Prije svega, radi se o jednoj temi koja zahtijeva ozbiljno i duboko proučavanje, prije nego što uopšte, mi koji nemamo iskustvo sa tom temom, možemo da nešto kažemo o tome. Zato smo bili sretni kada smo dobili mogućnost da možemo da imamo istraživanje. Radi se o osobama sa autizmom i cerebralnom paralizom i željeli smo da vidimo kako oni žive, kako žive njihove familije i kako su u to uključeni njihovi terapeuti. Onda smo počeli da učimo bukvalno od nule, svejedno što je svako od nas ponešto znao o tom svijetu. Društvo, zapravo, izbjegava tu temu i ne zna kako da se postavi prema toj temi. Ja lično sam odrastao u jednoj ulici u Sarajevu gdje postoji jedna od najvažnijih i najstarijih institucija za djecu sa razvojnim poteškoćama i prosto mi je bilo normalno da ih srećem. Mi, djeca iz ulice, svakodnevno smo sretali takvu djecu i to nam je bilo normalno. Znali smo da su oni drugačiji, da imaju poteškoće, ali nisu nam bili neobični. Zbog tog takvog mog odrastanja uvijek mi je bila važna ta tema. Prije nekoliko godina, sa glumcima iz Novog Sada, sa kojima sam u tom trenutku radio neku drugu predstavu, počeli smo da razmišljamo i razgovaramo o temi osoba sa razvojnim smetnjama. Već tada smo posjetili školu "Milan Petrović" u Novom Sadu i sreli se sa velikim brojem korisnika tog centra, te škole i njihovim terapeutima. Međutim, vrlo je teško stvoriti okolnosti da bi se realizovala jedna takva predstava koja, kao što ste sami rekli, zahtijeva dugo istraživanje. Tek 2021. godine smo sklopili jedno partnerstvo. Kada kažem mi, mislim na četiri institucije, a to su East West Center Sarajevo, Srpsko narodno pozorište Novi Sad, Festival "Grad teatar" Budva, Plesni centar "Tala" iz Zagreba. Svi su oni iskazali interes da učestvuju u stvaranju predstave o osobama sa razvojnim poteškoćama.
NN: Predstava je već imala premijeru u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu i ocijenjena je kao didaktičko, edukativno pozorište, ili pozorište koje podučava. Same reakcije ukazuju na to da ste znanje koje ste sticali godinu dana uspjeli da prenesete na publiku?
PAŠOVIĆ: Mislim da donekle jesmo. Velika i vrlo teška je to priča. Međutim, mi smo imali izvanrednu pomoć, u nekim slučajevima od samih osoba sa razvojnim teškoćama, ali najviše od njihovih porodica i njihovih terapeuta. Pri svakom koraku koji smo napravili, tu su bili i terapeuti koji su pazili da li idemo u pravom pravcu. Pokazalo se da smo išli u pravom pravcu. Zaista su bile uzbudljive te predstave u Novom Sadu, koje ćemo mi još igrati. Mi ćemo igrati i u Sarajevu i u Zagrebu i u Budvi. Nadam se da ćemo doći i u Banjaluku, jer i u Banjaluci postoji mnogo ljudi sa razvojnim poteškoćama, postoji potreba da se ljudi upoznaju sa takvom temom.
NN: Glumačke kreacije, kako ste kazali, bile su presudne za sadržaj predstave…
PAŠOVIĆ: Kada glumci rade neku ulogu, oni kreću iz vlastitog iskustva. U ovom slučaju, nije bilo tog vlastitog iskustva iz kojeg su mogli krenuti. Morali su da uče sve o tome. Postojalo je jedno veliko pitanje da li će oni moći da to urade, u smislu da li je moguće da se takva komplikovana stanja, kao što su stanja osoba koje imaju teške oblike autizma ili celebralne paralize, prenesu sa scene. Međutim, moji glumci, koji su svi iz Novog Sada, a kreativna ekipa je iz raznih drugih gradova, zavoljeli su taj rad, toliko su se posvetili tome. Mi smo proveli dosta vremena u školi "Milan Petrović" u Novom Sadu, ali isto tako i u drugim institucijama. Onda su polako počeli to da grade, napravili su veoma potresne uloge, fantastične uloge su napravili. To su glumci koje predvodi velika glumica Gordana Đurđević Dimić, ali i još jedna druga velika glumica Lidija Stevanović. One su najiskusnije u ekipi, ali tu je i cijeli niz drugih glumaca, uključujući glumce srednje generacije i mlade. Svi su napravili nevjerovatne uloge i tako je to važna predstava. Pored glumaca, u predstavi učestvuje i jedan muzičar. To je mladi muzičar iz Budve Matija Molčanov, koji ima autizam.
NN: Koprodukcije su u pozorištima sve češća pojava. Vi ste radili dosta koprodukcija, a radili ste dosta i sa pojedinačnim ansamblima. Zašto su koprodukcije danas toliko česte, da li prvenstveno zbog novca?
PAŠOVIĆ: Iskreno, mislim da su koprodukcije jako dobre iz više razloga. Prvo, što ste vi pomenuli, lakše je prosto finansijski to podnijeti svakom partneru. Kada je više partnera podijeli se taj trošak, pa je lakše. Druga stvar, ljudi iz različitih zemalja i različitih gradova, kada rade zajedno, uvijek naprave dobar rezultat. Razmjena iskustava za umjetnost je jako bitna. I treća stvar, publika je jako zainteresovana za takve predstave.
NN: Ovdje jeste glumački ansambl iz jednog grada, a kreativni tim iz četiri. Međutim, kada su u pitanju koprodukcije u kojima glumci dolaze iz različitih gradova, koliko je njih teško uklopiti u jednu predstavu, ali i okupiti za igranja repriza?
PAŠOVIĆ: U pravu ste kada je u pitanju glumački ansambl koji dolazi iz različitih gradova. To može da predstavlja određenu teškoću za kasnija igranja. Upravo iz tog razloga sam se ja odlučio, zajedno sa mojim kolegama, za ovaj model koji se čini najboljim, a to je da su glumci iz jednog ansambla, a drugi saradnici su, kojih je puno, iz drugih gradova, tako da opet imamo tu razmjenu iskustava, a sa druge strane logistički je jednostavno da se predstava igra bez velikih troškova. To je dosta sretan oblik, ali i inače ja vrlo podržavam koprodukcije.
NN: Pozorišni svijet oduševljen je Vašom predstavom "Marlen Ditrih - Pet tačaka optužnice". Prema pisanju medija u Srbiji, komad je doživio velike ovacije u Beogradskom dramskom pozorištu prije nekoliko dana. Kako ste Vi doživjeli ovo gostovanje, da li kao još jedan povratak na scenu gdje ste između dvije režije napravili pauzu od trideset godina?
PAŠOVIĆ: U Beogradu da, napravio sam tu pauzu od trideset godina u režiji, ali su moje predstave gostovale mnogo i u Beogradu i u Novom Sadu i u Subotici i u Čačku. Međutim, ovo je bilo nešto posebno, zato što je Mirjana Karanović tako velika zvijezda i u Srbiji i u Bosni i u cijelom regionu. Ona je glumca evropskog ranga i dobra je priča o Marlen Ditrih. Predstava, i kada igra u Sarajevu, veoma je uspješna. Čim se objavi repertoar, za ovu predstavu se prodaju karte. Ljudi veoma vole tu predstavu i nekako u Beogradu je sve to imalo još veći odjek, zato što su došli i ljudi koji su jako željeli da vide predstavu i koji su željeli da vide Mirjanu i koji poštuju mene i koji vole Narodno pozorište iz Sarajeva. Prosto, sve okolnosti su bile fantastične i onda se desilo nešto što nikada za četrdeset godina u pozorištu nisam vidio, da u dramskoj predstavi, da usred dramske predstave publika viče "bravo". Dakle, dok još traje predstava, što se dogodilo u Beogradu kada je Mirjana završila jedan song koji je pjevala, publika je onako spontano krenula u veliki aplauz i bili su povici "bravo" u toku predstave. Samo hoću da ilustrujem koliko je bila dobra atmosfera između publike i predstave. To je lijepa predstava. Mirjana Karanović je fenomenalna u ulozi Marlen Ditrih i nadam se da ćemo i sa tom predstavom doći u Banjaluku. Moje predstave su dosta igrale u Banjaluci, igrale su u Republici Srpskoj u mnogim gradovima, ali u zadnjih nekoliko godina nisu, pa je možda prilika da sa ovim novim predstavama ponovo posjetimo Banjaluku.
NN: Koliko je danas umjetnika koji se vode primjerom Marlen Ditrih?
PAŠOVIĆ: Znate šta, ne volim nikome da držim predavanje po pitanju ponašanja. Radi se o tome da su umjetnici odrasli ljudi i svako zna najbolje šta može, koliko može, koliko smije. Umjetnici su kao i svi ostali ljudi: neki su hrabri, neki nisu hrabri, neki imaju talenta za javno ispoljavanje određenih stavova, neki nemaju. Neki su pri različitim političkim opcijama, neki su van svih političkih opcija. Neću umjetnicima da govorim šta treba da urade. Samo kažem da mi možemo da se razlikujemo po mnogim osnovama, ali kada dođe do tačke čovječnosti, mi tu svi zajedno treba da budemo na istoj strani. Umjetnici moraju da brane čovječnost, a čovječnost ne pripada nijednoj pojedinačnoj naciji ili političkoj opciji. Čovječnost, kao što samo ime kaže, odnosi se na sve ljude. Tu je umjetnik neko ko pripada svim ljudima, bez obzira gdje oni žive, bez obzira koje su nacionalnosti, koje su vjere, da li vjeruju ili ne vjeruju. Prosto, mi moramo da budemo na strani ljudskosti u svakom momentu. Eto, to je ono što Marlen Ditrih pokazuje. Ona se u jednom vrlo teškom vremenu, kada joj je bukvalno život zavisio od toga šta će reći i šta će uraditi, usprotivila Hitleru, koji je bio najveće zlo koje je čovječanstvo ikada imalo. Ona je tada rekla da neće da bude tamo gdje su nacisti i da će se boriti protiv njih. Na tome joj svi skidamo kapu.
NN: Svakako i današnje vrijeme ima neke svoje izazove i nekima je i danas teško. O tome nam u neku ruku govori i "Najbolja evropska predstava", koju ste postavili prošle godine u Poljskoj, a koja obrađuje aktuelna evropska pitanja kroz parodiju i satiru. Koliko Stari kontinent, u odnosu na neko prošlo vrijeme, ima uticaja na globalnom nivou?
PAŠOVIĆ: Jasno, mi svi imamo zajedničke probleme. Ta Evropa je ipak relativno mala. Nije to veliki teritorij. Prvi zajednički problem koji imamo jeste da ćemo se pogušiti ako ne uradimo nešto po pitanju da klima bude bolja. Svakodnevno svjedočimo promjeni klime, ali to je jedna stvar. Tu su i pitanja žena, agresije prema ženama. Ima puno zajedničkih tema o kojima govorimo. U ovom trenutku traju velika dva rata koja su u našoj relativnoj blizini. I Ukrajina i Palestina su blizu nas. Kada kažem blizu, ne mislim da su naše prve komšije, ali to nije na drugoj strani svijeta. Mi smo pokušali iz nekog drugog ugla da ispričamo te priče. Kada govorimo ovako, uvijek to sve zvuči vrlo teško i sivo. Sa druge strane, mislim da je važan humor. Pozorište upravo donosi tu mogućnost da neke stvari možemo da gledamo i na humoran način. To pozorište sebi može da dopusti. Mi smo bili i kritični i ironični i malo se ismijavali i evropskoj politici, ali i sebi samima, nama koji radimo u pozorištu, a koji nismo dovoljno snažni da se odupremo svim tim pritiscima koji se često pojavljuju kada je u pitanju pozorište.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.