jasenovacfoto EPA/ANTONIO BAT

Vasilije Đ. Krestić se, gotovo od mog imenovanja za direktora Muzeja žrtava genocida (2013), osećao pozvanim da komentariše moje lične i aktivnosti te ustanove.

Previđa da sam ja odavno uklonjen (što je on priželjkivao i najavljivao preko svojih sledbenika na dva-tri internet portala) i nastavlja da ponavlja slične optužbe protiv novog direktora i njegovih aktivnosti.

U istom kontekstu napadao je i episkopa slavonskog Jovana u svojstvu predsednika Upravnog odbora muzeja. Nedavno je napao i Vladu Republike Srbije i Sinod Srpske pravoslavne crkve optuživši ih da podržavaju Muzej žrtava genocida i njegovu delatnost. Da li je to želja za kontrolom Vlade i Sinoda?

Krestić protiv mene koristi radikalsko-udbaški rečnik: surov, neotesan, primitivan, nesposoban, potcenjuje, vređa…

Već nekoliko puta Krestić naglašava da nema nameru da polemiše ali se ipak javlja. Malo mu je i to bila pa je zatražio pomoć od državnog suda da mu potvrdi znanje iz istorije.

Krestićeve optužbe su previše otužne jer on, čini mi se, ne shvata šta ponekad govori. Uostalom, često koristi kvalifikaciju „stručnjak za umanjivanje srpskih žrtava“. Nikako da shvati da tačne brojeve stradalnika nije moguće utvrditi – postoje samo procene koje su naučno utemeljene ili neutemeljene. A procena ima raznih – po želji! Stoga, njemu i njegovim sledbenicima sugerišem da zatraže od školovanih lingvista objašnjenje za glagol „smanjiti“!

Želim da raščistim jednu stvar sa Vasilijem Đ. Krestićem: on nije kompetentan za istoriju Drugog svetskog rata jer nije objavio jedan naučnoistraživački rad o tome! Može da ostane crni kontrolor!

Moje bavljenje istorijom Jugoslavije može se sagledati, ne samo kroz moje radove, već i kroz projekte i izdanja koje su odradili drugi u sklopu aktivnosti Muzeja žrtava genocida.

To potvrđuje oko pedeset naslova za osam godina! (Uzgred, Krestić je proveo na mestu upravnika Arhiva SANU nekoliko decenija što mi daje za pravo da upitam da li su urađeni svi registri arhivskih fondova i koliko je zbornika arhivske građe objavljeno!)

U pomenutih pedesetak naslova, najveći problem za Krestića bio je naučnoistraživački projekat sa Dušanom Nikodijevićem koji je okončan knjigom Između broja i žrtve (Beograd, 2019).

Knjigu, po sopstvenom priznanju, Krestić nije čitao ali je istakao da je loša jer je, pored ostalog, kako kaže, primenjena neadekvatna metodologija! Možda je trebalo njega da pitam kao „stručnjaka za genocid“? Uzgred, svesno je prevideo dvojicu istoričara koja su pomenutu knjigu predstavili javnosti.

Projekat se temeljio na svedočenjima nekadašnjih zatočenika konclogora Jasenovac. Na kraju je rezultirao donjom i gornjom granicom procena broja stradalih. Krestićeva zamerka je bila da zatočenici nisu pouzdan izvor za procene ali nikada nije ponudio odgovarajuće rešenje!

Kad je reč o brojevima žrtava, rado se poziva na nemačke oficire. Međutim, nikada nije želeo da prihvati da tih procena ima desetak. Pitam ga: koja je merodavna? Ja sam o tome objavio istraživački tekst „Nemački oficiri o broju žrtava u Jasenovcu“ i lako se može pronaći na internetu. Pa ko voli, nek izvoli da negira ili da ponudi nešto novo.

Ranije sam pomenuo recenzente mojih knjiga. Vreme je da progovorim i o sadržaju jedne knjige u kojoj je Krestić bio recenzent! Reč je o knjizi rudarskog inženjera dr Životija Đorđevića „Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svetskom ratu“ (Beograd, 1997). Na njenom predstavljanju na Kolarcu učestvovali smo Krestić i ja.

U svom izlaganju Krestić je pomenuo knjigu „Hrvati u svetlosti istorijske istine“ (Beograd, 1944) i ustvrdio da je njen autor Marko Kalogjera, biskup Hrvatske starokatoličke crkve. Ispravio sam Krestićevu tvrdnju rečima da je stvarni autor inženjer Veliša Rajčević. To mi je uračunato kao veliki greh: zar ja da javno ispravljam velikog akademika!

Srbin Bogoljub Kočović i Hrvat Vladimir Žerjavić objavili su (u emigraciji) svoje procene o ratnim žrtvama u Jugoslaviji. Kočović je došao do broja 1.014.000 a Žerjavić do 1.027.000 stradalih. Procena Saveznog zavoda za statistiku iz 1965. godine pominje 1.016.000-1.066.000 stradalih (Žrtve rata 1941-1945. Rezultati popisa, Savezni zavod za statistiku, Beograd, 1966, 7).

O Đorđevićevoj knjizi javio se Kočović sa komentarom pod naslovom Nauka, nacionalizam i propaganda („Između gubitaka i žrtava Drugog svetskog rata u Jugoslaviji“), Pariz, 1998.

Kočović je bio konkretan: „Knjiga Životija Đorđevića je odraz njegove političke kulture. Mogu da žalim zbog njegovog uzaludno potrošenog vremena“. „Naučnost“ Životija Đorđevića je „potvrdio član SANU, akademik Vasilije Krestić“. Krestićeva recenzija je doprinela da Đorđevićeva knjiga doživi medijski uspeh.

Pitanje koje je odavno trebalo postaviti glasi da li je recenzent uopšte pročitao rukopis ili je potpisao tuđi tekst? Osnova za sumnju nalazi se u Krestićevoj tvrdnji da je rukopis „jedno od najboljih ostvarenja u odgonetanju zbivanja na balkanskim prostorima zapisanih na srpskom jeziku“ i zaključak da „dr Životije Đorđević apsolutno dokazuje da su ukupni demografski gubici Srba u Drugom svetskom ratu 1.820.000 od tog broja pobijeno je 1.607.000, 57.000 je proterano iz države i na osnovu demografskih i statističkih procena gubitak je 156.000 nerođene dece“.

Meni preostaje da zaključim da je tragično da ovakve reči dolaze od strane jednog naučnika koji zauzima vidan položaj u SANU jer je u ovom drugom slučaju pogođen i ugled same institucije. To su, nažalost, posledice politički zainteresovanih vrednovanja jednog akademika.

Jasno mi je što je Kočović zaključio ovim rečima: „Pitam se koja će biti reakcija našeg Akademika ako bude kontrolisao moje kritike i ispravke i, razume se, ako bude uvideo koliko je Đorđević ma šta ‘apsolutno dokazao’, a još manje brojeve gubitaka kod Srba? Da li će to biti reakcija jednog naučnika ili saučesnika jednog nacionalističkog propagandiste?“

PS: Čast mi je da akademiku Vasiliju Đ. Krestiću ponudim javnu tribinu na kojoj ću ja biti na jednoj strani a svi članovi Odeljenja istorijskih nauka na drugoj predvođeni Krestićem! Imam samo jedan mali uslov: ko želi da sedi nasuprot mene mora da dokaže da je pročitao četiri knjige Antuna Miletića!

Autor je doktor istorijskih nauka

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari