Kiosk ili mišolovka 1Foto: Radenko Topalović

Moja generacija novinara verovatno će imati neslavnu obavezu da sahrani novine. Da ih poslednji put pažljivo presavije, položi u grob i održi im opelo. Jer, kažu, štampa umire.

Sahrana se već nazire, tiraži su dramatično pali u celom svetu, a u Srbiji još postoje najviše zahvaljujući navici i anomalijama tzv. „tržišta“, to jest sipanja uglavnom narodnih para u podobne tabloide koji na kiosku inače ne bi zaradili ni prebijenog dinara.

Uzmimo naš najstariji nedeljnik NIN, neku vrstu Šredingerovog magazina za koji više nismo sigurni da li postoji ili ne.

Neki su mu opelo držali početkom devedesetih kad se svrstao u kopljanike Miloševićevog režima, pa su pošteni novinari digli sidro i osnovali „Vreme“.

U panegiricima ovih dana neki kažu da je NIN uvek bio „pas čuvar društva od samovolje vlasti“ i ta se neslavna epizoda rado zaboravlja.

Za neke je NIN umro tada. Za druge, umro je pre petnaestak godina kad je napustio nacionalnu liniju i postao većini dotadašnjih čitalaca previše liberalan. Za treće, umro je sada.

Poštene kolege su, baš kao nekad, digle sidro i dale se u težak poduhvat da naprave novi nedeljnik. Verovatno se na to nikad ne bi odlučili da nisu dobili pruženu ruku Junajted grupe – ona je dovoljno velika i moćna da odvoji novac i za nešto što nema dobre komercijalne izglede, ali u novinarskom smislu vredi.

Druga bi pesma bila i sa NIN-om i sa još nekim medijima da iza sebe imaju veliku publiku spremnu da redovno izvadi pare na kiosku.

Dakle, ne da sluša novinare po televizijama i hvali ih po Tviteru nego da – plati za dobre novine, plaćajući tako nezavisnost novinara.

Ta ideja kao da je već napuštena. Dnevne novine u Srbiji ostale su nusprodukt internet-portala.

Lagano odumiranje štampanih medija ne treba da brine samo zaljubljenike u ritual listanja nego i svakog ko zna da je važno ko nas i kako informiše.

Urednik jednog nedeljnika, koji se okušava u prodaji pretplate na onlajn izdanja, pričao mi je da se, prema istraživanjima, u Srbiji sa statističkom greškom graniči udeo ljudi spremnih da plate za „neki tamo medij na internetu“. Internet, zar tamo nije sve za džabe? Zar nije sve to ionako isto?

Dok na Zapadu ozbiljne novinske kuće traže pare za onlajn izdanja (tekstovi su zaključani za one koji nisu pretplatnici), u Srbiji toga skoro i da nema i skoro da niko ne pokušava.

Najčitaniji portali slični su jedni drugima kao jaje jajetu, „vesti“ se svode na neprekidni niz agencijskih informacija, glasina i tekstova kopiranih sa drugih medija.

Uređivanje jedva i da postoji – svi objavljuju sve, od poslednjeg sportskog rezultata do toga šta je ko kome odbrusio na Tviteru. Režimski portali pride objavljuju i tekstove koje im mejlom dostavlja vladajuća partija, i samo u naslovu smeju da budu malo kreativni.

Kroz događaje vas vodi urednik algoritam. On kaže da u naslovu i tekstu sedamsto puta treba ponoviti neku reč koju građani češće guglaju, recimo „Vučić“, „Putin“, „Kosovo“.

Algoritam odlučuje surovo – ono na šta se klikće objavljuje se više, ono na šta se ne klikće nestaje pa makar to bio tekst za Pulicera.

Jer, klik je reklama, reklama su pare, pare su sve. U ovakva doba medijima skoro i da ne trebaju novinari, više im trebaju programeri i statističari. Kladim se da moguli medijskog biznisa jedva čekaju dan kad će veštačka inteligencija sve to moći bez ljudi.

LJudi su trošak, pogotovo kad na jednoj temi temeljno rade ceo dan ili ceo mesec – čemu, kad su za to vreme mogli da iskopiraju sedamsto neproverenih informacija na koje bi „čitaoci“, to jest kliktači, ionako kliktali?

Brana tom ludilu u kojem se guši novinarstvo može da bude jedino publika dovoljno svesna o čemu se ovde radi. Svesna da može kako valja da se informiše jedino ako za to plati. Kažem „može“, ne kažem da je to sigurno, ali je barem šansa.

Plaćajući novine na kiosku – ali gledajte šta pazarite! – investira se u šansu da novinarstvo opstane. Isto može da bude plaćanje za onlajn medije, donacije podkastima ili malim redakcijama, u boljim zemljama je i pretplata na javni servis korak u tom pravcu.

Opšte urušavanje novinarstva pak tera publiku od ideje da za to još i plaća i tako se pravi savršena spirala propasti.

Novinari vezuju konja gde im gazda i algoritam kažu, a publika se informiše „džabe“, kanda ne znajući da besplatnog sira ima jedino u mišolovci.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari