Šta je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima koja obilježava svoju 75. godišnjicu?

Prije 75 godina u nedjelju, 10. decembra, Generalna skupština Ujedinjenih nacija (UN) odobrila je Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima na sastanku u Parizu - postavljajući jedan od kamena temeljaca međunarodnog poretka koji je nastao nakon užasa Drugog svjetskog rata.

Deklaracija je proglašena "zajedničkim standardom dostignuća za sve narode i sve nacije".

U praksi, nije uvijek tako ispalo tokom narednih decenija. Dok dokument navršava 75 godina, šef UN-a za ljudska prava Volker Türk ove sedmice je rekao da se svijet nalazi u "mračnom trenutku historije" kojeg potresaju sukobi i krize. Međutim, naglasio da "ljudska prava nisu zakazala", piše AP.

Šta je Univerzalna deklaracija?

Deklaracija, relativno kompaktan dokument, sastoji se od preambule i 30 članova koji utvrđuju osnovna prava i slobode.

U prvom članu se navodi da se "sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima".

Drugi član kaže da "svakome pripadaju sva prava i slobode utvrđene u ovoj Deklaraciji bez ikakve razlike glede rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovine, rođenja ili neke druge okolnosti".

U ostalim članovima se ističe da "svako ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost" i da se "niko ne smije držati u ropstvu ili odnosu sličnom ropstvu", odnosno da "niko ne smije biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni".

Prema Deklaraciji, "svi su pred zakonom jednaki", te da "svako ima potpuno isto pravo na pravično i javno saslušanje od strane nezavisnog i nepristrasnog suda". Ističe se i da "svako pred progonom ima pravo tražiti i dobiti utočište u drugim zemljama".

Deklaracija garantuje prava na slobodu mišljenja, savjesti i vjere; slobodu mirnog okupljanja; te pravo na odgoj i obrazovanje.

Zašto i kako je sastavljena?

Deklaracija je nastala iz govora političkih lidera "nikad više" nakon dva svjetska rata i holokausta.

Pored Povelje Ujedinjenih nacija, dokumenta kojim su osnovane Ujedinjene nacije 1945. godine, zemlje su odlučile da sastave ono što UN naziva "mapom puta" kako bi se zagarantovala prava svakog pojedinca.

Formalnim odborom za izradu nacrta predsjedavala je Eleanor Roosevelt, udovica američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta, a činili su ga članovi nove Komisije za ljudska prava iz osam zemalja.

Više od 50 zemalja članica UN-a učestvovalo je u konačnoj izradi dokumenta 1948. godine, a Generalna skupština UN-a ga je odobrila 10. decembra 1948. godine, sa osam zemalja uzdržanih, ali nijedna nije glasala protiv.

Grupa za ljudska prava Amnesty International napominje da je Deklaracija sastavljena u vrijeme kada je veliki dio svjetske populacije živio pod kolonijalnom vlašću, ali ističe da "njenu izradu naposljetku nisu mogli da kontrolišu samo moćnici".

Amnesty ističe da su manji narodi "nadmašili velike", osiguravajući da konačni tekst obećava ljudska prava za sve bez razlike, a da su zemlje potpisnice osigurale jednaka prava muškaraca i žena.

Šta je postigla?

Deklaracija nije ugovor i sama po sebi nije pravno obavezujuća, ali principi koje postavlja ugrađeni su u zakone mnogih zemalja i smatra se osnovom za međunarodno pravo o ljudskim pravima.

Prema UN-u, ona je inspirisala i utrla put za više od 70 sporazuma o ljudskim pravima na globalnom i regionalnom nivou.

"Inspirisala je pokret za dekolonizaciju, inspirisala je pokret protiv aparthejda i inspirisala je borce za slobodu širom svijeta, bilo da je riječ o pitanjima roda, bilo o LGBTIQ+ pitanjima, bilo da je protiv rasizma", rekao je nedavno visoki komesar UN-a za ljudska prava, Volker Türk.

"Da je nemamo, bili bismo još u ozbiljnijoj situaciji jer bismo tada imali drugačije standarde, a - budimo jasni - ona je univerzalni standard", rekao je on.

Priznao je da su neki rekli da se to ne odnosi na određenu religiju, kulturu ili regiju, što je nazvao "apsolutnom besmislicom".

I Türkov poziv proizašao je iz jednog od sporazuma čiji su temelji u Deklaraciji iz 1948. godine: Bečke deklaracije i Programa djelovanja iz 1993.

Kakva je situacija sada?

Sedamdeset peta godišnjica Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima dolazi u trenutku kada se ljudska prava dovode u pitanje u ratu između Izraela i Hamasa, Rusije i Ukrajine, unutrašnjim sukobima u Mjanmaru i Sudanu, te nizu drugih mjesta i kriznih situacija.

Generalni sekretar UN-a Antonio Guterres rekao je da se Univerzalna deklaracija "prečesto zloupotrebljava".

"Iskorištava se za političku dobit i ljudi je često zanemaruju", rekao je Guterres u govoru pred Vijećem za ljudska prava UN-a u februaru. "Neke vlade je odbacuju, a druge koriste kao kuglu za rušenje".

Ipak, Amnesty International naglašava da je Deklaracija "živi dokaz da je globalna vizija ljudskih prava moguća, izvediva, može se ostvariti".

I Volker Türk smatra da je, uprkos tome što je često ignorišu i iskorištavaju, Deklaracija i dalje relevantna, a svijet treba da poštuje njene uspjehe, odnosno da uči iz njenih neuspjeha.

“Ljudska prava su svojstvena svakom ljudskom biću. Lideri koji ignoriraju ovu istinu ugrožavaju ljude kojima trebaju služiti”, rekao je.

"Ljudska prava su nerazdvojivi dio svakog ljudskog bića. Lideri koji ignorišu ovu istinu ugrožavaju ljude kojima trebaju da služe", ističe šef UN-a za ljudska prava.