Poslednji meseci Radio Rešice 1Foto: Privatna arhiva

Rumunski gradić Rešica (Reșița) je, kaže Vikipedija, administrativni centar (broj stanovnika 58.000) okruga Karaš-Severin. Od Temišvara je udaljen pedesetak kilometara. Ne mogavši da se oduprem radoznalosti, iz nepouzdanog izvora čitam i da se radi o rudarskoj oblasti, te da su većinu stanovništva od sredine 19. veka pa do kraja Drugog svetskog rata činili Nemci.

Čeličana (tj. izvor života lokalaca) je, logično, inicijalno bila u vlasništvu nemačke kompanije, da bi je posle pada Čaušeskuovog režima kupio nekakav američki prevarant i doveo na rub propasti.

Sada pripada nemačkom ogranku korporacije čije je sedište u Moskvi.

Reklo bi se da ta Rešica predstavlja standardu scenografiju nekog od novih rumunskih filmova koji uspešno pohode evropske festivale.

Ipak, odatle se emituje i izvesni Radio Rešica (105,6 FM) koji mi poslednjih meseci leči mozak tokom gradskih vožnji kolima.

Radio stanica je u vlasništvu države, što objašnjava minimalno prisustvo reklama (zapravo se ne sećam da sam ih čuo), a program uglavnom čine anglo-američki „easy listening“ sadržaji za kojima nisam baš lud, kao i, mnogo češće, rumunski pop kojem se uvek obradujem.

Svaka melodija – muzikalan je to narod – je nova mentalna informacija, dok nemam pojma šta mi tekst poručuje.

A najbolje je kada počnu vesti, bez obaveznog „Predsednik Srbije…“ koje me je ranije teralo da besno pritiskam dugme dok sam slušao Drugi program Radio Beograda.

Nisu loše ni razgovorne emisije, jer vežbam mozak prepoznajući pojedine reči i trudim se – kao Banderas u „Trinaestom ratniku“ – da shvatim o čemu se okvirno radi.

Što je mnogo blagotvornije od slušanja srpskih kulturnih poslenika i nerviranja zbog njihovog ignorisanja društvene stvarnosti iz koje su zakoračili u studio.

Eto, dotle je došlo, jeseni demonske 2023.

Iz protesta u kolima slušam rumunski radio.

Pre godinu i po dana sam se, i dalje ne otkrivši rumunski izvor eskapizma, dubinski uznemirio kada sam se provezao pored predizbornog bilborda SPS-a na kojem je pisalo „Ivica Dačić, premijer“.

Taj slogan bila je vrhunska uvreda, ponajviše usmerena ka sopstvenim potencijalnim glasačima, nevidljim mastilom im zapravo poručujući: „Mi nemamo nikakvu ideologiju, a takođe nikakav etički poredak, i kao takvi ćemo večno ucenjivati svakoga kome za skupštinsku većinu bude falilo dvadesetak automatona u odelima i šanelovim kostimima“.

Jedna od automatona – mislim da se radi o pojavi koja je obavljala funkciju predsednice poslaničkog kluba – obratila se naciji daleko posle ponoći, poslednjeg dana završne skupštinske sednice.

Tu je, prvi put u ovom izbornom procesu, pomenuto ucenjivanje mestom premijera, da bi koji dan kasnije vrhunska uvreda ponovo rezervisala mesto na bilbordima.

Nego, ko su tih 400.000 ljudi koji im redovno obezbeđuju – kada se tako napiše, manje strašnih – 10%?

Rekao bih da polovinu čine osobe rođene od 1930-ih do 1950-ih, neizlečivo raštelovane tokom „događanja naroda“, a ostatak popunjavaju porodice koje glasovima održavaju unosna i antimerokratska zaposlenja svojih očeva, majki, tetki…

Na prvi pogled, struktura glasača SNS-a i SPS-a (zbirno ih odavno zovem Vladajuća kriminalna grupa) nije suštinski drugačija.

No, radi se o varki koja nam obećava parlamentarni pakao što seže daleko u budućnost.

SNS će se dezintegrisati u prvih par meseci nakon gubitka moći, dok će SPS nastaviti da prelazi cenzus.

Dok je postojanje SNS-a svakako utemeljeno u slabosti društvenog mehanizma, radi se o teško ali uspešno izlečivom virusu.

SPS je, pak, posledica trajnog invaliditeta, izazvanog već drevnim događajima pa održavanog opštim ustrojstvom sveta.

Setimo se početka teksta i konstrukcije vlasništva čeličane u Rešici…

A onda se, bez obzira na sve što znamo i osećamo, javljaju kolumnističko-analitičarski glasovi razuma koji kroz masku prihvatanja realnog stanja zapravo preporučuju ponovno prihvatanje koalicije sa SPS-om.

Neće moći ovaj put, jer taj čin ne bi bio biranje manjeg zla već novo podizanje cele građevine na zlim temeljima.

Jednom je to pokušano pa je dovelo prvo do teškog društvenog beznađa, a onda dalje, logičnim putem, u sunovrat svakog smisla koji sada životarimo.

Jednom se mora preseći, po cenu časnog poraza u sadašnjosti i još većih dugova koje će naši unuci u budućnosti plaćati zato što mi nismo bili u stanju da pobedimo prvo sopstvene slabosti, pa zatim bezvredna bića u odelima čija imena ne znamo jer to ne zaslužuju.

Naći će se uvek neki Radio Rešica za anesteziranje bola.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari