Dva puta za rušenje Vučića: Lični stav Miroslava Parovića 1Foto: Shutterstock/Fotosr52

Za rušenje vlasti Aleksandra Vučića postoje samo dva moguća puta. Prvi je da se masovnim demonstracijama na ulicama napravi takva politička kriza da vlast javno uzmakne i pristane na zahteve demonstranata, čime bi jasno pokazala da je izgubila legitimitet nakon čega bi se to samo verifikovalo na nekim izborima koji bi usledili.

Ukoliko se ne ide na masovne demonstracije koje podrazumevaju i mogućnost sukobljavanja sa braniocima režima, jedini drugi mogući put su izbori na kojima je neophodno imati za jedan mandat više od vlasti.

Hajde da u ovom slučaju po strani ostavimo mogućnost neke vrste uličnog prevrata imajući u vidu da je tako nešto teško unapred planirati. Do takvog scenarija vodi sticaj različitih okolnosti, a po pravilu je inicijalna kapisla neki događaj koji se desi neplanirano.

Tako da hajde da analiziramo potencijal pobede na izborima tj. mogućnost da opozicija dobije za jedan mandat više od vlasti.

Da bi se ovo desilo građani moraju da budu motivisani za izbornu trku, a kod nas motiv je direktno srazmeran tome da ljudi jasno vide mogućnost da vlast padne. Istraživanja javnog mnjenja govore o tome da sve postojeće partije i koalicije imaju podršku od dva do četiri procenta.

Zbir podrške svim strankama i njihovim liderima iznosi oko dvadeset posto. Dakle, ova podrška ni izbliza nije dovoljna za pobedu i shodno tome nije ni motivišuća za ljude.

Međutim, u istraživanjima se pojavila i jedna nova politička snaga koja je jača od zbira svih drugih opozicionih stranaka i pokreta zajedno.

Reč je o neimenovanom političkom pokretu koji pri tome nema ni lidera. Taj pokret čija je podrška veća od dvadeset procenata predstavlja rezultat građanskih protesta i predstavlja meru nezadovoljstva i rešenosti običnih ljudi, predstavnika srednje klase u Srbiji, da promene ovu nakaradnu vlast.

Dva puta za rušenje Vučića: Lični stav Miroslava Parovića 2
Foto: Beta/BRANISLAV BOZIĆ/MO

Glavna programska odrednica tog samoniklog narodnog pokreta je potreba da se uvede red i normalnost u srpsko društvo, a to znači rušenje režima Aleksandra Vučića kao nultu tačku i uslov svih uslova.

Dakle, više od dvadeset procenata ljudi kaže da je protiv vlasti, ali ne vidi nikoga koga bi podržali od opozicije. Preostalih dvadesetak procenata opoziciono nastrojenih građana su opredeljeni, što znači da je u zbiru procenat onih koji su za vlast i protiv nje gotovo izjednačen.

E sada, poznato je da za razliku od realnog života u kojem su dva i dva uvek četiri u politici to gotovo nikad nije slučaj. Vučić želi da opozicionih dva plus dva daju u zbiru tri (ili čak manje), a naš cilj mora da bude da u zbiru dobijemo pet. I tu dolazimo do trenutno ključnog opozicionog pitanja koje glasi: „U koliko kolona treba ići na izbore?!“.

Dominatno raspoloženje među liderima parlamentarne opozicije je da treba praviti programske kolone (dve ili tri) jer navodno istraživanja javnog mnjenja govore da patriotski birači ne bi prihvatili prozapadne i obrnuto.

U redu, moguće da ima neki broj na taj način ostrašćenih ljudi, ali hajde da napravimo jedan misaoni eksperiment. Ide opozicija u programskim kolonama i dobije mandat više od vlasti.

Kako će onda birači prihvatiti vladu koja bi se napravila u koaliciji te dve ili tri programski različite kolaicije?! Da li bi takva vlada onda bila izdaja volje birača?!

Da li je poštenije da se od početka postavi priča da će vlast nakon pada Vučića morati da bude ideološki i programski vrlo heterogena jer je to jedini način da do promena uopšte i dođe?!

Ako je poštenije da se odmah na početku ljudima jasno kaže kakva je situacija, nije li onda svrsishodnije odmah ići u pravcu jedinstvenog opozicionog fronta?! Na taj način bi se dao adekvatan odgovor za onih dvadeset i kusur procenata opoziciono nastrojenih ljudi koji nisu stranački opredeljeni jer oni upravo traže jedinstvo.

Još ako bi se od početka usvojio princip da bi prva vlada nakon pada Vučića bila bez političara već da bi je činili samo dokazani stručnjaci koji su imali hrabrosti da se javno suprotstave vlasti, uveren sam da bi to privuklo i one stranački opredeljene pa i ostrašćene opozicione birače, ali i neke apstinente.

Time bi se zaista išlo na ono da su dva i dva na kraju u zbiru pet. Bez jedinstvenog opozicionog fronta dobija se i opasnost da Vučić sam kreira neke od kolona pa da tako sem stvarno opozicionih ubaci i neke koji njemu u ovom momentu više odgovaraju.

Recimo, da se formira izrazito proputinovska koalicija sastavljena od stalnih gostiju emisije Aktuelnosti na TV Hepi. Jedna takva lista bi imala potencijal da dobije značajnu podršku onih birača koji su na prethodnim izborima podržali SPS i stranke tzv. patriotske opozicije.

Takvim kombinacijama bi Vučić izvodio onu svoju računicu da u opoziciji dva i dva bude tri i manje, a do sada se pokazao kao vrlo uspešan u tome.

Hajde da se ne lažemo, ali mi iz opozicije ili ćemo naći model širokog dogovora ili ćemo omogućiti vlasti drugo poluvreme o kojem već uveliko pričaju.

Stoga narod treba prihvatiti kao vođu opozicije, a mi svi drugi treba da budemo integratori koji sabiraju ljude jer sada je svaki čovek koji je spreman da podigne glavu zlata vredan.

Autor je inženjer, predsednik Narodnog slobodarskog pokreta

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari