Dostojanstven ili produktivan rad 1Foto: Radenko Topalović

Stigao mi ovih dana čudan predlog – da posetim fabrike u Srbiji.

Čudan, jer se ne kaže koje fabrike a ne pozivaju me ni vlasnici fabrika nego oni koji teško da su ikad zakoračili u jednu mašinsku halu, livnicu, predionicu, čeličanu, valjaonicu, lakirnicu, topionicu, mlekaru, fabriku nameštaja, sušaru, gumaru, šećeranu, pivaru, cementaru…

Hvala na pozivu, mnoge sam fabrike posetio dok ste se vi „igrali u pesku“ a, kol’ko vidim, tamo se još igrate.

Uz poziv, predlagači posete osudili su kao netačnu izjavu, koju sam izrekao u jutarnjem programu televizije N1, „da radnici u Srbiji ne rade mnogo i da su slabo produktivni“.

Kao argument koriste podatke Eurostata po kojima Srbi (valjda i nesrbi), posle Crnogoraca, nedeljno rade najviše u Evropi – čak 42,3 sata, pa zaključuju da plate ne prate toliki „radni angažman“.

Saopštenje-osuda, objavljeno na portalu jedne stranke, vrvi od arhaičnog političkog jezika koji me, poput vremeplova, vratio u novinarsku mladost kad su partijska saopštenja bila uticajni model kontrole svesti radnog naroda i glavni propagandni kanal komunikacije političke elite i javnosti.

Tako se, između ostalog, u ovom saopštenju kaže „Da mnogi ljudi rade čak i po dva posla kako bi uspeli da prehrane sebe i porodicu… Da bi radnici bili produktivniji treba im snage i hrane a u ovim prilikama oni su u situaciji da odvajaju od svojih usta da bi prehranili decu… Jedino kroz dostojanstven rad i ekonomsku sigurnost čovek može biti istinski slobodan…

Želimo društvo dostojanstvenih i slobodnih ljudi i bolji život za sve naše građane“. Navrle su mi uspomene (ali ne i suze) posle ovih arhaičnih, srceparajućih fraza i parola.

Izgleda da sam povredio klasna osećanja vrhuške dotične partije. Nije mi to bila namera. Poznato mi je koliko su tankoćudna klasna osećanja te ideološke provinijencije.

Hteo sam nešto drugo da kažem, ali demagoška pamet to nije uspela da dokuči. Namera mi je bila da istaknem činjenicu da koliko god radnici u Srbiji provodili mnogo vremena na poslu, slaba je to vajda jer je njihova produktivnost niska.

Da bih potvrdio tu tezu nisam morao da posećujem fabrike, niti da sam merim i izračunavam produktivnost srpskih radnika. Umesto toga, koristio sam nepristrasan izvor – Međunarodnu organizaciju rada (ILO).

I šta kaže ILO?

Kaže da radnik u Srbiji po radnom satu proizvede vrednost od 17,4 dolara. Ovaj rezultat moguće je uporediti s podacima iz drugih država.

Na primer, učinak radnika u Hrvatskoj po radnom satu je 37,9 dolara (više nego duplo od radnika iz Srbije), u Slovačkoj – 35,8 dolara, u Bugarskoj – 25,6 dolara, u BiH – 25,3, u Crnoj Gori – 26,1, u Severnoj Makedoniji – 20,6 dolara, u Albaniji – 15,6, u Rumuniji – 36,9, u Mađarskoj – 36,7 dolara, u Grčkoj – 41,2, u Češkoj – 40,8 a u Irskoj – 122 dolara.

Svetski prosek učinka radnika po radnom satu je 19 dolara, u jugoističnoj Evropi taj prosek je 37,9 a u Evropskoj uniji je 52,5 dolara. Dakle, radnik u Srbiji ima učinak po satu ispod svetskog a tri puta manji od proseka EU.

Zahvaljujući političarima, i u vlasti i u opoziciji, javnost u Srbiji robuje mnogim i raznovrsnim zabludama i stereotipima.

Dve velike zablude su da smo ekonomski tigar u regionu a i šire (što tvrdi vlast) i da mnogo radimo, najviše u Evropi, a malo zarađujemo (zbog čega lije suze deo opozicije). Po tome kako uspešno „farbaju“ javnost, reklo bi se da su i vlast i opozicija „majstori“ s vrlo sličnim veštinama.

To što je Srbija evropski lider po broju radnih sati koje radnici provedu na poslu u radnoj nedelji potpuno je, sa ekonomskog i društvenog stanovišta, irelevantan podatak kad se stavi u odnos s količinom proizvedene vrednosti po radnom satu.

Primera radi, radnik u Srbiji (opet podaci ILO-a) doprinese godišnjem BDP-u države sa 44.324 dolara, u Hrvatskoj sa 75.964, u Slovačkoj sa 63.342, u Bugarskoj sa 53.527, u BiH sa 44.702 dolara, u Crnoj Gori sa 55.916, u Severnoj Makedoniji sa 42.985, u Albaniji sa 34.018, u Rumuniji sa 75.895, u Mađarskoj sa 69.957, u Grčkoj sa 81.359, u Češkoj sa 84.130 dolara a u Irskoj sa 222.016 dolara.

Prosek radničkog doprinosa BDP-u u svetu je 41.018 dolara, a u Evropskoj uniji 98.178 dolara.

Šta pokazuju ovi podaci?

Frapantnu istinu da radnik u Irskoj za malo kraće nedeljno radno vreme (40,1 sati) zaradi pet puta veću vrednost od radnika iz Srbije koji radi najduže u Evropi.

Razumem, ali ne opravdavam, demagošku potrebu grupice političkih istomišljenika da osuđuju izjave koje im se ne dopadaju kako bi se dodvorili radničkoj klasi koristeći se arhaičnom propagandnom retorikom.

Eto, na primer, termin „dostojanstven rad“. Kao da je izvučen iz naftalina i propran bogojavljenskom (ili možda, boljševičkom) vodicom. Niko danas na Planeti ne živi od „dostojanstvenog“ rada.

Ni berač pamuka u Egiptu, ni rudar u Nigeru, ni broker Šangajske berze, ni guvernerka Ruske centralne banke, ni softverski inženjer u NCR-u, ni princeza Luiz Vindzor, ni Jure Knez, ni Mate Rimac, ni Voren Bafet i Ilon Mask, ni Draža Petrović.

Jedino merilo je produktivan rad. Dostojanstvo nije merna jedinica u ekonomiji. Plata radnika određuje se po jedinici (količini) proizvedene robe (ili isporučene usluge), a ne po vremenu provedenom na poslu.

Samo se okoreli demagozi javno čude što plata radnika u Srbiji ne prati vreme koje je radnik proveo na poslu. I kad smo već kod arhaizama, samo podsećam na parolu „radio ne radio, svira ti radio“ zbog koje je (naravno, ne samo zbog toga) propao socijalizam.

Pojedinac (radnik) može biti slobodan ako je produktivan, ako se dokazao (ospoljio) kroz produktivan (ili inovativan) rad. I tako sebi obezbedio ekonomsku sigurnost i dostojanstven život.

Ne postoji dostojanstven rad, postoji samo dostojanstven život koji je moguć jedino produktivnim radom. Što produktivnihi rad, to dostojanstveniji život. Onaj ko to ne može sebi da priušti jer mu je mala zarada od jednog posla naravno da će raditi dva posla ako želi da živi dostojanstveno.

Ekonomska sloboda pojedinca nije dar koji poklanja država, ona se stiče samo produktivnim radom. Nisam siguran da to znaju lakrdijaši i demagozi koje nikad niko nije hteo da primi ni u jednu fabriku.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari