Fotograf Aleksandar Karitonov odrastao je u udaljenom ruskom rudarskom gradu Noriljsku, smještenom iznad Arktičkog kruga.
Njegove fotografije krajolika, ostataka sovjetske prošlosti i snage tamošnjih ljudi, koji znaju izdržati teškoće života u izolaciji, bilježe trenutke svijeta koji se brzo mijenja.
Karitonov je treća generacija stanovnika Noriljska. Nakon što je njegov djed odslužio kaznu u radnom logoru, odlučio je ostati ovdje i dovesti porodicu.
Noriljsk je osnovan krajem 1920-ih. Međutim, službenim datumom osnivanja grada smatra se 1935. godina, kada je formiran radni logor gulag poznat kao Norillag i kada su zatvorenici započeli građevinske radove na rudarskim i metalurškim postrojenjima.
Danas ovdje živi oko 180. 000 ljudi. Pristup mjestu je ograničen i za posjete je potrebno dobiti posebno dopuštenje.
Rad Karitonova obuhvaća skoro 55 godina fotografija i priča. Slijedi njegov lični prikaz odrastanja i života u Noriljsku.
Život kao avantura
Moj prvi dojam o Noriljsku bio je da je mračan i hladan, s ogromnim snježnim nanosima. Sjećam se mećava i velikih snježnih pahulja koje bi padale pored uličnih svjetiljki. U Noriljsku je bilo više svjetla i osvijetljenih reklama nego u Moskvi.
Moj brat i ja na novi život u Noriljsku gledali smo kao na avanturu. Da, bilo je vrlo malo zelenila i tih dugih dana i dugih noći, ali kao djeca na sve to nismo gledali kao na nešto strašno.
Kako bi nadoknadili nedostatak sunčeve svjetlosti, u vrtiću bi nam davali riblje ulje, koje niko nije volio. Puno bismo šetali ulicom i igrali hokej i nogomet. Imali smo veselo djetinjstvo.
Lošije je bilo u vanjskim krajevima, bar kada je riječ o hrani. Za prijevoz krompira služile su barže [plovilo za prijevoz tereta], do marta i aprila. Jaja je bilo malo i trebalo ih je prebaciti zrakom. Trešanja bi bilo samo jednom godišnje.
Ljeti bi pola Noriljska odlazilo u šumu u potragu za gljivama, borovnicama i brusnicama. Borovnice su prekrasne. Sjećam se ogromnih staklenki od pet litara džema od brusnica pripremljenih za zimu.
Meso divljači se prodavalo, ali je bilo lošeg kvaliteta. Kada bi ubili jelena, ne bi dozvolili da iskrvari, a meso bi postalo crno. Samo lovci su imali dobru divljač.
Riba je rijetko bila dostupna. Samo oni koji su je sami ulovili mogli su imati. Devedesetih godina prošlog stoljeća, sa pojavom tržišne ekonomije, u Noriljsku su se pojavili pogoni za preradu ribe, ali tokom mog djetinjstva nije ih bilo.
Radio sam nekoliko godina, prije i poslije služenja vojnog roka, u fabrici bakra. Temperatura unutra bila bi 55 stepeni Celzija, a udisali biste otrovnu paru. Mnogi su kasnije dobili reumu. Rad u topionici bio je štetniji i teži.
Boja tundre često je u nijansi prigušene smećkastozelene zbog fabrike bakra koja oslobađa sumpor-dioksid. Otrovni plin blokira kisik koži, plućima i biljkama.
Mobilne laboratorije dolaze u Noriljsk kako bi nadgledale kvalitet zraka, ali iz nekog razloga se u njihovim izvještajima o prekomjernim koncentracijama izričito ne spominje sumpor-dioksid.
Zbog otrovnih emisija stabla su se osušila i morala su se posjeći. Vlasti su obećale da će se okoliš oporaviti zatvaranjem fabrike. Htio bih u to vjerovati.
Kako su ljudi lijeni da počiste za sobom, jednostavno se sve baca u rijeku. Jedne godine voda u rijeci Noriljsk je pala na vrlo nisku razinu, otkrivajući velike količine smeća. Otpad nikada nije uklonjen, samo povremeno nestane kada rijeka nabuja.
Noriljsk se nalazi na vrhu permafrosta [dugo zamrznuto tlo koje u većini slučajeva objedinjuje stijene i sedimente u ledu koje su izolirane od elemenata], a kako se otapa, stvara pukotine u temeljima zgrada, uzrokujući njihovo pomicanje i urušavanje. Skoro 30 posto stambenog fonda u Noriljsku mora biti srušeno zbog ovog problema.
Moja vojna služba sastojala se od boravka u srednjoj Aziji u hemijskoj jedinici. Možemo reći da smo imali sreće jer se tokom rata u Afganistanu nije koristilo hemijsko oružje te možda zato nismo tamo poslani.
Krajem 80-ih bio sam prisiljen učlaniti se u Komunističku partiju i postao sekretar organizacije fabrike bakra. Ovu organizaciju činilo je 350 ljudi. Predložio sam onima koji samo gube vrijeme, ili ne sudjeluju, da napuste grupu. Poslije sam isključen "zbog raspada komsomolske organizacije".
Nakon mog odlaska iz fabrike i raspada SSSR-a radio sam u muzičkoj zadruzi. U Noriljsk smo donijeli ploče i CD-e stranih i domaćih rock bendova, a potom i live izvođače: Chaif, Time Machine, Sunday, BG, Dmitry Revyakin, Agatha Christie - popis je prilično dugačak. Za Noriljsk, gladan suvremene muzike, ovo je bio pravi proboj.
Našu muzičku kuću sredinom 1990-ih napali su policajci i reketari, što je dovelo do njezinog propadanja.
Novi poziv: S kamerom i olovkom
Sredinom devedesetih, bez novinarske, pa čak ni visoke naobrazbe, počeo sam raditi za lokalne novine. Pisao sam o rock muzici i drugim temama. Za nas nisu postojale tabu teme. Također, pisao sam o problemima otpada i okoliša. Tokom tih godina usredotočio sam se na zajednicu.
Promjenom političke klime došao je novi urednik koji se počeo suprotstavljati našem otporu. Jedan od mojih posljednjih članaka bio je toliko izmijenjen da se nisam na njega htio potpisati te sam odlučio napustiti novine.
U društvu domorodaca
Na prijelazu stoljeća napravio sam nekoliko reportaža o Nenecima, starosjedilačkoj skupini naroda porijeklom s krajnjeg sjevera Rusije, narodu čiji se svijet brzo mijenja. I dalje jašu sobove, ali je njihov uzgoj kao i ribolov u nestajanju.
Prisiljeni su živjeti uz zajedničke farme. Smatraju da je seoski život veoma težak, jer je tu i velika stopa kriminala, zloupotreba alkohola, siromaštvo i manjak komunikacije s drugim domorodačkim stanovništvom. Vlasti im pokušavaju pomoći, ali im je život na selu i dalje stran.
Gulazi: Staljinovo nasljeđe i grad koji su izgradili robovi
Prema arhivama Norillaga, više od 16.000 naučnika umrlo je u egzilu u Noriljsku od posljedica prisilnog rada, gladovanja i hladnoće tokom godina rada logora (1935.–56.).
Broj smrtnih slučajeva bio je posebno visok u Drugom svjetskom ratu, kada su zalihe hrane bile posebno oskudne. Nepoznati broj zatvorenika nastavio je umirati sve do otprilike 1979. godine.
Zbogom tundra
Prvog januara 2023. prijatelj, još jedan fotograf i ja otišli smo oprostiti se od tundre. Otišli smo samo osam kilometara od Noriljska.
Osjetio sam to noriljsko raspoloženje, isto ono iz djetinjstva - u svim njegovim bojama i svjetlom, odnosno zimom bez sunca u hladnoći.
Međutim, vrijeme je da sve ovo ostavim iza sebe. Imam petero djece od kojih četvero već dugo živi na "kopnu" i želim biti s njima.
Na zdravlje se neću požaliti, ali s godinama polarni dani i noći postaju sve teži. Postoje i projekti koji nisu vezani uz Noriljsk, a koje bih želio započeti.
Noriljsk je dobro mjesto za turiste, ali živjeti tamo… Uvijek sam govorio da je sjever protiv ljudi koji tamo žive. Tu se ne živi, već preživljava.
Facebook Forum