Pogubna politika nacionalizma 1Foto: Privatna arhiva

Dragi moj brate u tuđini, nastavljam sa ovom tužnom sagom o jednoj zemlji, mojoj i tvojoj, u kojoj živim i koja se na moje oči davi u jednom procesu koji je davnih dana započeo Slobodan Milošević a nastavili sa manjim ili većim intenzitetom i svi koji su ga nasledili osim, naravno, onog koga smo počeli da poštujemo tek kad smo ga izgubili.

Dakle, pogubnu politiku zasnovanu na nacionalizmu nastavili su i Vojislav Koštunica i Boris Tadić, a poslednji u toj funkciji (društveni procesi su vrlo predvidljivi i jasni kao i matematičke funkcije), Aleksandar Vučić, koji je tu funkciju doveo skoro do ishoda ili nule funkcije (rezultata).

Ovu dopisnicu ti pišem ne po planu kako sam mislio, već prekoredno jer mi je jedna izjava, odnosno naslov izvučen iz odgovora na jedno od pitanja postavljenih u intervjuu našem velikom umetniku, karikaturisti i ilustratoru Dušanu Petričiću zaparao i oči i misli.

Nije ovo polemika sa Petričićem, već samo mala korekcija izrečenog, a iz iskustva iz poslednjih 30 godina kao i iz razmišljanja o istoriji dvadesetog veka u Evropi. Naslov je: „Najveća izdaja ovog naroda je primitivni nacionalizam.“

Sećam se da si mi kada si povremeno bio u Beogradu u kratkim posetama pričao kako je osećanje nacionalizma veoma prisutno u srpskoj zajednici tamo gde si i kako to ponekad gubi svaki smisao jer se bojama nacionalizma farbaju svi događaji od izbora u Americi do sportskih događaja i uspeha Novaka Đokovića.

Recimo da bih mogao taj tamo gde si da razumem i donekle opravdam, iako sam već dugo vremena u klinču sa nacionalizmom bilo kog intenziteta i da tako kažem kvaliteta.

Doduše, kad se setim na srpskom nacionalizmu zasnovanih izjava nekih odsutnih i daleko uhljebljenih prijatelja u toku bombardovanja (tipa: izdržite samo još malo, pa kad Amerikanci dođu na kopno i počnu da vraćaju svoje vojnike u aluminijumskim kovčezima, brzo će se povući pod pritiskom javnog mnjenja), nije mi dobro opet.

Iz finansijske sigurnosti i svake druge upravo kod „neprijatelja“ predlozi za žrtvovanje u ime nacionalnog ponosa i nacionalista koji baš tad besomučno pljačkaju srpsku državu.

Ej, čoveče! I to je jedna od karakteristika nacionalizma, što praktične radove koji zahtevaju žrtvovanje uvek treba da izvede neko drugi, a od njih ideja i bezbedna udaljenost.

Setimo se samo ovih radikala Šešelja, Vučića i Dačića i ratnohuškačke propagande i ispaljivanja municije sa bezbedne udaljenosti. Rovovi, krvave i usrane gaće su, naravno, prepuštene drugima, nekim dobrovoljcima a isto tako i onima koji su primorani.

No, vratimo se na matematičke i društvene funkcije nacionalizma. Osećanje nacionalne pripadnosti je najviša mera nacionalizma koji nije u funkciji društvenog rasipanja i energije i materjalnih resursa.

Nacionalizam u prostoru politike vrlo brzo iz osećanja pripadnosti prelazi u ideologiju, odnosno nacionalističku ideologiju.

Tako su umereni i građanski nacionalisti Tadić i Koštunica pomogli prvo preživljavanje a potom i razvoj nacionalizma u nacionalističku ideologiju.

Društvena funkcija determinisana kao i matematička kaže da je sledeća razvojna faza (verovatno smo već zagazili u nju) diktatura, nacionalsocijalizam ili neka od njegovih alotropskih modifikacija.

Zrele političke nacije, a dvadeseti vek ih je tome naučio, od nacionalističke ideologije (koja je uvek zavodljiva, nudeći laka rešenja i mnogo emocija u zamenu za frustracije) brane se svim zakonskim i političkim sredstvima.

To je uslov za opstanak i demokratije i društvene zajednice u koliko toliko civilizovanim odnosima. Dakle, nacionalizam pripušten u polje politike porađa u sledećem koraku sve primitivniji oblik do potpunog ukidanja civilizacijskih i demokratskih dostignuća.

To je funkcija i tu nažalost nema iznenađenja. Mi ćemo na ovom „našem prostoru“ sigurnim korakom zakoračiti u sledeće fazu propadanja, dok se ne priberemo i iz politike proteramo takmičenje u nacionalizmu i patriotizmu.

Nacionalizam kao i zavisnost ima negativan razvojni trend i to se ne može promeniti. Naslov ovog teksta to i vizualizuje. Jedini način je, kao i kod zavisnika, potpuno oslobađanje od zavisnosti.

E sad, da li znaš za nekog zavisnika koji se bez pomoći očistio kad je tako dobro ne biti slobodan, ne biti odgovoran, ne donositi odluke. A Boga nema.

Autor je vajar

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari