Ministarska naftna mrlja 1Foto: Radenko Topalović

Zašto Rusija ne vrati Srbiji NIS po ceni po kojoj je kupljen?

Milozvučno para uši i prebira po nacionalnim strunama. Jedina mana ovog zahteva je što ga je izgovorio ministar privrede. Čovek od koga se očekuje bar zrnce ekonomskog razuma. Na nesreću Srbije, ministar privrede u svakoj novoj vladi postaje sve degradiranija i beznačajnija funkcija, pa ne čudi da je državi, na kraju, zapao aktuelni ministar.

Pitanje pripada opusu ministrovog zalaganja da Srbija uvede sankcije Rusiji i oko tog njegovog stava digla se velika prašina u javnosti. Svi se interesuju da li je ministar samo trbuhozborac predsednika države, da li je ministar inostranih dela (inače rusofil i šef Miloševićevih socijalista) zbog te izjave ministra privrede išao na ribanje kod ruskog ambasadora i da li je to konačni dokaz da će Srbija uvesti sankcije Rusiji zbog njene invazije na Ukrajinu.

Dok ostali ministri „mudro“ ćute, izjava ministra privrede dočekana je u delu javnosti kao razuman gest, istina malo zakasneo, ali bolje ikad nego nikad.

Na prvu loptu, reklo bi se, da je ministar pogodio „u živac“ – Naftna industrija Srbije (NIS) neprebolna je epizoda srpske tranzicije koju su režirali tadašnji premijer Koštunica i predsednik države Tadić, uz ključnu asistenciju Miloševićevih socijalista-ruskih petokolonaša u Srbiji.

Da li nesmotreno i brzopleto ili sa jasnim strateškim ciljem da od Srbije naprave energetsku koloniju Rusije tandem Koštunica-Tadić odlučio se da (ipak) za male pare proda većinski paket srpske naftne kompanije ruskom Gaspromnjeftu. Nije u to vreme bilo mnogo glasnih protivnika tog, u suštini, (geo)političkog aranžmana koji bi mogli da zaustave klizanje Srbije u status ruske energetske gubernije.

Kad danas ministar privrede propituje Rusiju za prijateljske namere prema Srbiji, tražeći da nam vrati NIS po ceni za koju je kupljen (400 miliona evra), on nesumnjivo izaziva simpatije svih onih koji su pre 15 godina taj aranžman smatrali ekonomskom i političkom kapitulacijom Beograda, koja je (nije nevažno) potpisana u Moskvi.

Ne kažem, i tad sam pisao, da privatizacija NIS-a nije bila potrebna. Naprotiv, bila je imperativ. Naftna industrija Srbije je u državnim rukama izgledala i poslovala katastrofalno, bila je državna „krava muzara“, koja nije uspevala da generiše očekivanu vrednost za tu vrstu (super profitabilnog) biznisa.

Ulazak stranog kapitala (privatizacija) neophodnog za investiranje u modernizaciju kapaciteta, ali mnogo više dolazak stranog menadžerskog znanja, bio je ključ spasavanja tog posrnulog državnog preduzeća. Mnogi danas zaboravljaju da je NIS krajem prve decenije ovog veka izgledao kao EPS ovih dana – oronulo, derutno preduzeće nesposobno da pravi zaradu u unosnom poslu proizvodnje i prodaje energenata. Tim stranih menadžera (u kome nisu bili samo Rusi) kojim je pametno upravljao Kiril Kravčenko odradio je veliki posao i od NIS-a stvorio kompaniju s evropskim performansama.

Činjenica je da je srpska vlast bila blagonaklona i saučesnik u iscrpljivanju domaćih rezervi nafte, i to joj se pravom zamera, ali je isto tako činjenica da je ruski partner investirao (ili reinvestirao, svejedno) najmanje dve milijarde evra u stvaranje moderne i efikasne naftne kompanije.

Sve bi to morao da zna i uzme u obzir ministar privrede pre nego što je izašao s izjavom o očekivanoj ruskoj ljubavi prema Srbiji, izraženoj kroz povraćaj naftne kompanije po kupoprodajnoj ceni iz 2008. godine. A kad već ne zna, onda upotrebna vrednost njegove izjave ostaje u domenu političke propagande.

Ako su Koštunica i Tadić iz ljubavi prema Rusiji jeftino prodali NIS (ko nam je kriv) ne znači da Rusija sad iz ljubavi prema Srbiji treba da joj vrati NIS za 400 miliona evra. Današnja vrednost NIS-a sadrži u sebi, između ostalog, i petnaestogodišnje ulaganje kapitala i znanja stranog većinskog vlasnika u modernizaciju i razvoj rafinerijskih postrojenja.

Sada su geopolitičke okolnosti takve da su ruski biznismeni u stisci i primorani su da prodaju biznise u inostranstvu zbog međunarodnih sankcija. Opšta je pojava da oni prodaju svoje kompanije i fabrike širom sveta uz veliki diskont, jer su pred bankrotom. Ako Srbija želi da se otrese ruskog kapitala u NIS-u i uvede sankcije Putinu trebalo bi da pregovara (što je uobičajeno) s ruskim partnerom i tako dođe do fer cene za obe strane.

Ponuda srpskog ministra privrede maliciozna je i nepotrebna. Jedno je neslagati se s politikom Putina i njegovom agresijom na Ukrajinu i zbog toga uvesti sankcije Rusiji, a nešto sasvim drugo tražiti vraćanje NIS-a u srpske ruke po „nabavnoj“ ceni.

Ministar može zarad (geo)političkih igara da bude „petao koji je prvi kukuriknuo“, ali ne bi smeo da na ovakav način „kukuriče“ o krupnim ekonomskim temama zarad dnevne politike. Vašarska ekonomija ostavlja loš utisak u poslovnim krugovima.

Moguće je da za srpsku vlast kvalitetan nastup pred poslovnim partnerima u nekom budućem kupoprodajnom aranžmanu za NIS i nije toliko bitan.

Ako je tačno šuškanje da bi MOL mogao biti novi (su)vlasnik NIS-a, onda nije važan utisak, dovoljno je da se u atmosferi prijateljskog rzumevanja o tom aranžmanu dogovore srpski predsednik i mađarski premijer.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari