Radmila Karlaš je spisateljica iz Banjaluke koja je nedavno objavila roman "Ej drugovi je l' vam žao" u izdanju "Grafida". Knjiga je već predstavljena pred sarajevskom čitalačkom publikom, a tokom aprila očekuje se i promocija u Banjaluci. Inače, Radmila Karlaš autorka je još dva romana "Četvorolisna djetelina" i "Kad utihnu melezi", te dvije knjige priča "Pogrešan peron" i "Lutak".
Iako najširoj publici poznata kao dugogodišnja novinarka, ona priznaje da joj je novinarstvo uvijek bilo usputno zanimanje. Radila je za mnoge domaće i strane medije, među kojima su BBC i Voice of Amerika.
Nezruk Ćurak, prvi recenzent romana "Ej drugovi je l' vam žao", zapisao je da je isti velika posveta Bosni, njenoj kulturnoj i etničkoj izmiješanosti, a sličnu tezu iznio je i drugi recenzent Marjan Hajnal, zapisavši da je Radmilin tekst istovremeno osebujan lirski iskaz i paralelna retrospektiva najznačajnijih odlika epohe jugoslovenskog zajedništva.
Više o svemu Radmila Karlaš govorila je za "Nezavisne".
NN: Koliko ste zadovoljni dosadašnjim reakcijama čitalaca i kakva su Vaša očekivanja od romana, odnosno da li pisci danas uopšte imaju očekivanja nakon objavljene knjige?
KARLAŠ: Roman je tek predstavljen jednom dijelu javnosti. Ono što je za sada izvjesno je da su ljudi zainteresovani za ovu moju novu knjigu, kupuju je, traže. Znam šta misle o njoj pojedinci, kritičari, kulturolozi, ali za reakcije šireg dijela javnosti još je rano. Neki su mi rekli da moju knjigu moraju pročitati dva puta i da tek tad sve "legne". Kada su u pitanju moja očekivanja, uglavnom ih nemam. Sam proces stvaranja knjige je period koji najviše volim. Tad razjašnjavam sama sebi mnogo toga i to putovanje je ono što najviše vrijedi. Dodatno, ova knjiga je pisana za moje roditelje, tako da sam u ovom slučaju prenaglašeno emotivna. Oni su ti zbog kojih sam ja Ja i neizmjerno sam im zahvalna zbog toga. Otac mi je bio profesor srpskohrvatskog jezika i književnosti i carstvo knjiga je moj prirodni milje. Oboje sam ih izgubila u vrlo kratkom periodu i ovo je najteži period u mom životu. Istovremeno, rađanje i iznošenje knjige na svjetlo dana u takvim teškim okolnostima čini me bližom njima. Osjećam i znam da bi oni željeli da ja nastavim dalje baš ovako.
NN: Radnja romana u postratnom Sarajevu devedesetih godina prošlog vijeka prati Iris, koja je u potrazi za Kenanom, svojom mladalačkom ljubavlju, koju je upoznala na radnoj akciji 1978. godine, kada je imala svega 15 godina. Šta zapravo odrasla Iris traži: davnu ljubav, bivšu domovinu, izgubljenu mladost?
KARLAŠ: Iris želi da nađe davnu ljubav, jer je ta ljubav za nju potvrda da je postojala. Kenan je za nju svjedok njenog života. Kao priznanica. Svjesna je da joj se domovina brutalno raspala, ali se nije raspao njen osjećaj domovine. Ona je i dalje jednako kao i prije rata sposobna reciklirati vanjski svijet i zamijeniti ga svojim unutrašnjim. Kad na svom putovanju sreće ljude slične sebi, ona ponovo živi cjelinu. Iris je jednostavno takva, u stanju je da premosti ponore.
NN: Kenan je rođeni pripovjedač, koji je krajem sedamdesetih još uvijek budući arhitekta. Zanimljive su njegove priče i mitovi o sarajevskoj Hagadi, o crkvama, džamijama, sinagogama, vjerskim i drugim objektima. Da li ste kroz njegov lik željeli podići spomenik multikulturalizmu u Bosni i Hercegovini?
KARLAŠ: Kenan i Iris su multikulturalni po prirodi i naglašavati to značilo bi poništiti tu multikulturalnost. Oni su kosmopoliti. Kao da neko od njih dvoje kaže: Vidite, ja imam oči ili ruke. Kenan je rječiti pripovjedač iznimno bogatog duha i on Iris pokazuje Sarajevo u svim njegovim zanimljivostima, a njoj su sva ta širina i različitosti bliski po prirodi, jer su dio nje same. Nije važno ni što on većinu priča izmišlja na licu mjesta, njegova sposobnost da Iris uvede u carstvo tih priča je bajkovita. Naročito kroz priču o Hagadi, koju su kritičari nazvali Pričom 1001. noći.
NN: U knjizi se pripovjedači i likovi često osvrću na partizane, a ponekad i na četnike, ustaše, a tu je i Maspok sa početka sedamdesetih. Mislite li da su događaji iz Drugog svjetskog rata uticali i na prilike početkom devedesetih godina prošlog vijeka, te da i danas u neku ruku utiču na naše živote?
KARLAŠ: Knjiga uopšte nije lagana za čitaoca. Traži predznanje, a ako ga čitalac nema, može mu poslužiti kao vodič, ako isti želi da nauči. Izrazito je antifašistička i antirevizionistička. Ono što mogu reći za Drugi svjetski rat, NOB i partizane je da je to najsvjetlija epopeja na ovim prostorima. Na naše živote je uticalo nešto drugo, oponentno vrijednostima partizana, ali neka čitalac to sam otkrije.
NN: Iris gaji simpatije prema Josipu Brozu Titu, čiji lik se nalazi i na koricama ove knjige. Jedna istoričarka u romanu govori da joj se u socijalizmu gadio kult ličnosti, dok se devedesetih zgražavala nad rušenjem svega što je imalo veze sa Titom. Postoji li u kolektivu naših naroda i narodnosti ravnoteža kada je riječ o Titu ili ga je moguće samo voljeti ili mrziti?
KARLAŠ: Iris gaji simpatije prema Titu partizanu, koji je poveo šaku ljudi u ustanak, različitih vjera i nacija, što je jako bitno, robijao kao komunista prije Drugog svjetskog rata, koji je bio hrabar, koji je stvorio najveću slobodnu teritoriju u tadašnjoj okupiranoj Evropi i koji je jedini komandant u toj istoj Evropi koji je ratovao sa svojim borcima. Koji je izgradio meki socijalizam, zemlja je zabilježila brzu industrijalizaciju itd. Da, bio je i taj legendarni crveni pasoš. Ali, Iris je suviše pametna i avangardna da ne bi znala i mane tog sistema i da bi robovala bilo kojoj ličnosti, ma kako joj se ista dopadala. Zato joj se gade kako oni koji su tapacirali sami sebe njegovim likom i djelom, masovni komunisti, tako i oni koji su se poslije obrušili na taj isti lik. Jer, to su dva kraja iste priče, a čine je isti ljudi, aparatčici. Koji će i odigrati presudnu ulogu u onom čega većina normalnih nekadašnjih Jugoslovena ne želi ni da se sjeća. Ali, čitalac će već moći da nađe sve o čemu pričamo u knjizi. Što se tiče kolektivne memorije u vezi s Titom i pitanja o ljubavi i mržnji, dvije krajnosti u odnosu na njega, nije to samo problem ovih prostora. Kroz istoriju su mnoge slavne, rukovodeće ličnosti prošle kroz isto.
NN: U romanu se bavite i raspadom Jugoslavije, tvrdeći da su se stari aparatčici odlično snašli i u novim uniformama. Nakon toliko godina, imamo li odgovor na čuveno pitanje ko nas zavadi?
KARLAŠ: Aparatčici. A kad velika zvjerka kao što je bila Jugoslavija počne da pada, eto "pomagača" sa svih strana. Ali ja sam uvijek bila pobornik one teze da ne treba mlatiti ljubavnika ili ljubavnicu, već da bračni par sam treba da se suoči sa svojim unutrašnjim ili bračnim greškama i shvati da im sreću nije pokvario neko treći. Bilo je puno "đece" u onom braku, šestoro i dvoje onih autonomnih, a svakom druga mater. I svaka hoće svom jedinku najbolje i najviše nakon ćaćine smrti. Pa se đeca ili braća posvađaše, a oko čega će, već oko međa i para. Kao i sva braća.
NN: Trenutna politička scena u Bosni i Hercegovini, koja je podijeljena do srži, u samoj je žiži javnosti. Šta je sa književnom scenom, koliko su podijeljeni, a koliko sarađuju književnici iz Republike Srpske i Federacije BiH?
KARLAŠ: Normalni ljudi sarađuju normalno, pa tako i književnici. Mene nikad niko nije uspio ni podijeliti, ni zavaditi s nekim, pa se zato ne trebam ni miriti. Književnici su dobrodošli ovdje, ma odakle dolazili. Isto tako, mi iz Banjaluke smo dobrodošli u Federaciji.
NN: Koliko je književnost pomogla Vašem novinarstvu i obrnuto?
KARLAŠ: Objavila sam prve tekstove sa 12 u revijama "Film" i "Džuboks." A analizu Andrićeve "Gospođice" sam napisala sa devet godina. Nisu vjerovali da nemam više. Tako je to bilo. Novinarstvo mi je, priznajem, uvijek bilo kao neko površno, usputno zanimanje. Zato sam često radila analitičke tekstove. I poslije završenih studija u Zagrebu davno prije rata, nastavila sam da učim. U mojoj kući se nije ulagalo u imovinu, već u znanje i u putovanja. To je najveći doprinos mojih roditelja meni i neizmjerno sam im zahvalna na tome. Da nije bilo tako, ne bi bilo ni ove knjige. Na hiljade pročitanih faktografskih činjenica stoji iza ovog romana u romanesknoj strukturi. Bar u onom dijelu koji se odnosi na uzroke kraja naše zemlje. O posljedicama smo dosta čuli, a i svjedočili njima. Tako da novinarstvo, premda podrazumijeva galeriju likova, nije to koje je zaslužno. Ono je bilo kao neki EPP program u mom životu. Pisanje knjiga je mnogo ozbiljniji rad. Tu okrvavite i desni i srce, ali drugačije ne može.*
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.