INTERVJU Vladimir K. Miličić: Naši lingvisti i metričari potcenjuju srpske pesnike 1Foto: Unsplash/jules a; Privatna arhiva

Vladimir K. Miličić, bivši profesor emeritus Zapadnog vašingtonskog univerziteta, veliki deo života proveo je u SAD predavajući lingvistiku po modelu Noama Čomskog.

Pošto se penzionisao, nekoliko godina bavio se pisanjem studije „Puni model srpske dvosložne metrike”. Istoimena knjiga pojavila se u izdanju beogradske „Prosvete”, a nedavno je isti izdavač objavio iI njegovu knjigu poezije.

U Vašem radu „Puni model srpske dvosložne metrike” ste procenili dostignuća Vuka St. Karadžića na poseban način. Kako je došlo do toga da od postojeće jezički raznovrsne situacije Vuk uspešno napravi reformu jezika?

Vukova jezičko-lingvistička i pesničko-muzička svesna i intuitivna kompetencija bili su jedinstveni u njegovo vreme i pored toga što nije bio formalno obrazovan. On je već 1824 godine ukazao na puni model dvosložne metrike i dokazao ga navodom dva epska, deseteračka stiha, ali niko drugi nije shvatio važnost i ispravnost njegovog dokaza, iako ga je bilo lako videti stavljanjem standardnih dijakritičkih znakova na odgovarajuće samoglasnike reči.

Što se Vukove reforme jezika tiče, on je uradio isto što je veliki indijski lingvsta Panini učinio pre dve i po hiljade godina: upoređivao je gramatičke razlike između dijalekata, poddijalekata i govora, kao i razlike u postojećim gramatičkim jedinicama, i koristio samo one forme, kategorije i jedinice koje se javljaju najčešće.

Mali primer: U početku Vuk nije priznavao slovo (zvuk) /h/, jer ga nije imao u svom dijalektu, ali kad je ustanovio da se javlja u većini drugih dijalekata, on ga je uveo u svoju gramatiku. Što se tiče izbora reči—a bilo je i dosta sinonima raznog porekla—on se koncentrisao na reči srpskog porekla da bi izbegao „makaronizam”.

Zbog čega u Srbiji i dan-danas ne postoji dovoljan broj stručnjaka koji se bave metrikom?

Model kojim se i dan-danas služe srpski metričari i lingvisti, tj. govorni deo punog modela, sve ih je odveo u ćorsokak. On ih je naterao da rešavaju neke stvari ne na naučni način već impresionistički. Zato se oni i ne slažu jedni s drugima.

Neki tvrde da troheji i jambi nisu silabičko-tonski već da su zasnovani samo na slogovima; drugi misle da oni imaju silabičko-tonsku tendenciju; treći tvrde da se metrika narodnih pesama razikuje od metrike individualnih pisaca, itd.

Sistematski se dešava da ono što oni smatraju greškama nisu greške, što ih često nateruje da pravdaju te „greške” različitim objašnjenjima koje nemaju veze sa metričkim pravilima. Sasvim je prirodno da postojeća situacija—kroz čitav 20-i vek i danas—ne ohrabruje mlađe generacije da se bave nečim što ne daje rezultate.

Početkom godine pojavila se studija Vladimir K. Miličića Puni model srpske dvosložne metrike. Smatrate da postoje dva modela metrike, možete li nam reći više o tome?

Postoji samo puni model, jedan sistem sa dva podsistema, govornim i pesničko-pevačkim. Stvorile su ga srpske pesnikinje lirskih pesama, nepismene mlade seljanke, u prvoj polovini 15. veka. Taj puni model koristili su i svi drugi pesnici sve do danas.

Domaći i strani specijalisti dvosložne metrike, troheja i jamba, nikad nisu otkrili puni model, već su priznavali i obrađivali samo njegov govorni deo kao da je potpuni sistem. Ispada da oni nisu bili svesni da svaka novoštokavska dvosložna i duža reč sadrži u sebi dva tononosna susedna sloga u kojima prvi ima ili uzlazan ili silazan ton, a drugi ili visoki ili niski ton. Kad metrički udar, iktus, padne na prvi tononosački slog, onda se aktivira govorni deo sistema, a kad padne na drugi slog, onda se aktivira uzlazno-silazna ili visoko-niska sinkopacija, muzičko-metrički deo sistema. To je razlog zašto sam u knjizi taj model nazvao „puni model”.

Kao profesor Zapadnog vašingtonskog Univerziteta, imali ste prilike da sretnete vrhunske lingviste od Romana Jakobsona do Noama Čomskog. Ko je od njih na Vas ostavio najveći utisak?

Program generativne gramatike koji sam organizovao i bio njegov direktor 20 godina, bio je neočekivano vrlo uspešan. Krajem 90-ih godina imao je najveći broj undergraduate studenata u SAD.

Profesor Noam Čomski nas je posetio u to vreme i po njegovom običaju održao jedno lingvističko predavanje i jedno političko. Pričao sam sa njime vrlo kratko između ta dva predavanja, uglavnom o situaciji u Srbiji.

Roman Jakobson je druga priča: Moja dva glavna profesora na Čikaškom Univerzitetu, jedan slovenske lingvistike a drugi ruske književnosti, bili su Jakobsonovi studenti i prijatelji. Za vreme mojih studija, oni su ga dva puta pozvali u posetu i oba puta da razgovara sa nama „doktorantima”, nas jedanaestoro. Pored odgovora na naša pitanja pričao nam je o raznim stvarima, uključujući i nekim iz vremena Puškina, koje nisu javno poznate, što se nama vrlo dopalo.

Inače, objavljeni tekstovi Jakobsona i Čomskog bili su moja najčešća literatura iz koje sam najviše naučio.

INTERVJU Vladimir K. Miličić: Naši lingvisti i metričari potcenjuju srpske pesnike 2
Foto: Privatna arhiva

Da li smatrate da će pojava Vaše knjige o punom modelu srpske dvosložne metrike biti glavno delo za buduće proučavanje troheja i jamba?

Mislim da je većina hipoteza dovoljno objašnjena i dokazana. Nije mi poznato da je išta bolje napisano do sada na zadatu temu. U oblasti „muzičkog” dela ima stvari koje tek treba proveravati elektronskim instrumentima. Tu bi moglo doći do nekih promena, ali osnova je dovoljno jaka da knjiga ovakva kakva je donela je nekoliko raznih novina i za univerzalnu dvosložnu metriku.

Ono što je najvažnije, materijal knjige je najbolja osnova za dalje proučavanje ne samo novoštokavske metrike već i drugih metrika.

Koliko je poznato do sada, može da se kaže da je sistem novoštokavske metrike jedinstven u svetu jer je jedini poznati koji ima dva podsistema, jedan za govor i jedan za poeziju i pevanje (a možda i recitaciju, deklamovanje, pozorište, svečani govor?). Pevani deo je omogućio da se ona davno uključila u Balkanski muzički sistem.

Nedavno je izašla u izdanju Prosvete Vaša knjiga „Nostalgija—Pesme i fotografije”. Koliko je poezija oblikovala Vaš život i da li u njoj zaista postoji nostalgija prema lepim prošlim vremenima?

U 14. godini sam intenzivno čitao epsku poeziju i usvojio njenu metriku: pisao sam deseterce bez greške, tj. osećao sam šta je greška a šta nije, ali nisam mogao da objasnim u čemu se one sastoje. U 15. godini zaljubio sam se u jednu lepu mladu radnicu mojih godina, ali ona je bila daleko naprednija od mene u ljubavnim stvarima. Ostalo je na tome da sam joj kupio krstić u radnji preko puta popovske zgrade. Posle je više nikada nisam video.

U šesnastoj godini se sve uzvisilo—dva moja druga i ja slučajno smo se nalazili u parku kod Vuka baš u isto vreme kad su Cica i Mima—cure manje više naših godina—ali lepotice–pravile svetačke šetačke krugove, a mi ih drugarski i prijateljski pratili. Ko će znati šta su one govorile—sigurno stvari iznad našeg domašaja. Tek na Univerzitetu smo se bolje upoznali i sprijateljili. Svi smo pošli za svojim interesima. Imam nekolko pesama Cici—napisanih sedamdesetih ili osamdesetih godina.

Da, nostalgija se polako uvlači u naša osećanja jer vidiš kako vreme brzo prolazi. Izgleda da lepa prošla iskustva doprinose nostalgiji, naročito ako si odsečen od originalih mesta i iskustava. Sećanje lepih događaja iz prošlosti doprinose nostalgiji.

Ovo je o nostagiji, nažalost, izraženo je na vrlo prozaičan način. U pesmama je bolje. Na primer u ovoj.

OREOLI

Hvala Crnjanskom

Jesam li njen hologram, samo, ili je sva u meni,

u predvečerje zvezda, purpurnih, posle skitanja,

puneći mi prazninu, i dah, do ustreptalog svitanja?

Tela nam, k’o gnezda, oreole dele, mirisno mleko,

obasuta slapom svih divota, u isti, svečan, mah,

lebdeći nad zemljom, nad peskom pustinja, kroz zvezdan prah.

Ti si mi srebrna i topla srna, u večno svetlu noć, spojena

mislima, čulnim, drhteća, zvezdana slast, puna

priviđenja, ko vapaj ka sreći, nepovrat, i strast.

Prsten tvog tela, ko zrak, miluje mi ruku, nestajući, u

belini, prolaznosti, blage, ko porfir jednog zrna, ko biće

biću priča, nemušto, o svetloj seni srna.

Jesam li tvoj hologram, samo, ili si sva u meni, u

predvečerje strasti, purpurnih, posle skitanja,

nudeći mi celinu, i dah, do ustreptalog svitanja?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari