Škola ili crkva? 1Foto: Radenko Topalović

Na barikadama odbrane sekularizma u Republici Srbiji danas stoji tačno jedna i relativno usamljena žena iz provincije. U pitanju je Olivera Marjanović, akademska slikarka i direktorka OŠ Aleksa Šantić iz Sečnja u Vojvodini.

Ona se odvažila na bezbožnu zamisao da proslava Svetog Save u školi kojom rukovodi protekne bez verskih obreda, odnosno bez pravoslavnog bogosluženja. Usput je pozvala onu decu i roditelje koji to žele, da verskom obredu prisustvuju u – crkvi.

Dakle, tamo gde mu je i mesto. Seoskom svešteniku je „lepo objasnila“ da prema Ustavu „moramo da odvojimo školu od crkve“, i da „u školu mogu da idu i katolici, i muslimani, i sve vere, kao i ateisti“. Dok će u samoj školi, povodom Svetog Save, svakako biti održana priredba „sa prigodnim sadržajem“, tj. obrazovnim programom i nastupom horova. O, jeresi!

(SVETA) PIJAĆA VOD(IC)A: Svesna društva u kojem živi, Marjanović je na Fejsbuk grupi Ateisti Srbije navodno poručila i sledeće: „Ako ne budem smenjena zbog ovoga, eto koraka napred za našu lepu Srbiju“. Uzgred, originalni inspirator ove grupe i potonjeg udruženja (Ateisti Srbije) bio je upravo ovaj sociolog i kolumnista, ali je to sada najmanje važno. Digla se kuka, motika, tamjan i sholastika po kleronacionalnim tabloidima i litijaškim društvenim mrežama, uz progon kojeg se ni španska Inkvizicija ne bi postidela. Nedostajala je samo lomača. I sve to zbog kilave tradicije popova u školama od čitavih – trideset godina.

Ne tako matori autor ovih redova se živo seća i kad se to dogodilo, i kako mu nije bilo jasno otkud odjednom pop u fiskulturnoj sali. A pravoslavna crkva u Sečnju izgrađena je tek 1995. godine. Naime, sve do kraja Drugog svetskog rata, većinu stanovnika u ovom mestu vekovima su činili rimokatolički Nemci (1832. godine Sečanj je brojao 1.606 katoličkih i šest pravoslavnih stanovnika). Sečanj, Setschan ili Sz�cs�ny je stara vojvođanska naseobina na reci Tamiš, i još 1717. je imala 27 kuća. Danas beleži dramatičan pad stanovništva, jer Banat doslovno izumire, i malo koga je briga za to. Pa deder onda svetu vodicu umesto bezbedne pijaće vode.

Tabloidi zato pište jedino o „velikoj prašini u javnosti“ i „kontroverznoj grupi Ateisti Srbije“, pozivajući na hitnu smenu direktorke. Portal Srpskog telegrafa (ironično, Republika) i doslovno je preneo priču o vešticama u srpskim školama i vrtićima, šatro misleći na proslavu Noći veštica. Ostali su drobili o „zapaljenim društvenim mrežama“ i „spornoj objavi“ pošto je „direktorka zabranila sveštenika u školi“. Je li, boga ti? A šta je tu tačno sporno?

Univerzitetski profesor etike Slobodan Sadžakov ispravno primećuje da bi, u modernom društvu, prava vest bila (zaista sporna) činjenica da popovi decenijama zaposedaju državne ustanove, škole, bolnice i vojne objekte. Bivši ministar prosvete Srđan Verbić je tvitnuo da je u pitanju „herojski čin“ direktorke, kao što jeste. Ali, aktuelni prosvetni ministar Ružić je pribegao retorici („Kako obeležiti slavu, ako ne sečenjem slavskog kolača?“) i time stavio tačku na celu gužvu.

I OSTALE VRADŽBINE: Epilog? Grupa roditelja i meštana predvođena sveštenikom je nezvano ušla, odnosno upala u prostorije škole, održala svoj verski ritual, te isekla slavski kolač i ostale vradžbine. Pa ipak, čin direktorke Marjanović ostaje neobično važan, kao i (nažalost) veoma hrabar u srpskom društvu koje je premreženo klerikalizacijom i svetosavskim nacionalizmom.

Biće da u Vojvodini još uvek postoje džepovi otpora vladajućem kleronacionalnom svetonazoru? Ili je to direktorka Marjanović bila i ostala usamljena poput Andersenovog dečaka koji je uzviknuo „Car (ili bog) je go“? Jer ona je, pre svega, sve nas kolektivno zapitala sledeće. Da li je u sekularnoj državi moguća sekularna proslava u državnoj školi, i zašto nije? Direktorku su podržale tek malobrojne političke partije (Liga socijaldemokrata Vojvodine i Ne davimo Beograd), dok ostale glasno i upadljivo ćute. Kod patrijarha se utrkuju svi, od predsednika do Balaševića mlađeg. A to što danas versku slavu imaju i obeležavaju gotovo svaka škola, opština, politička partija i javno-komunalno preduzeće neka nam (ne) služi na talibansku čast.

S tim u vezi, u tišini i nezapaženo je prošla vest o faktičkom gašenju – Zavoda za udžbenike naše Republike. To jest, o njegovom pripajanju izdavačkom (javnom) preduzeću Službeni glasnik. Za oko dva meseca, nekad veliki, ugledni i državni Zavod za izdavanje udžbenika postaće samo „poseban sektor“ u Glasniku. Uz otpremnine kao sećanje na bolju prošlost, otpustiće mnoge radnike stare škole.

Ali, zato će Zavod u budućnosti da proizvede – „nacionalne udžbenike“. Šta je sad to, stotinu mu Rastka Nemanjića? Pa, nacionalna istorija, kultura, jezik i geografija (?), sve zajedno u istoj knjizi, sa radnim naslovom Nacionalni identitet. Dođavola, zašto ne i nacionalna fizika (eno Tesle i Mileve Marić)? Svetosavska hemija? Alhemija? Srpsko poznavanje prirode i društva?

Svoju pomoć na tom nacionalnom projektu je hrišćanski ponudio i srpski patrijarh Porfirije. Dakle, ne samo što je crkva nedavno izbacila određene sadržaje iz školskih udžbenika biologije, sad će razne sadržaje i da – ubacuje. Srpska pravoslavna crkva će nam uređivati školski program. I šta ćemo da uradimo tim povodom? Status ovih udžbenika biće „poput izborne školske knjige, ali obavezaćemo nastavnike da ih koriste“, vele idejni tvorci.

A šta ćemo sa „nacionalnim udžbenikom“ za nekakve Albance, Bošnjake, Mađare, Hrvate, Rome, Rumune, Slovake, ili Rusine, a koji takođe žive u našoj Republici? Da li o tome misli neko u svetosavskom Beogradu? Pišu li se „nacionalni“ udžbenici i za njih, za njihove identitete i političke geografije? Najzad, zgrada u kojoj se u Novom Sadu čitavih pet decenija nalazio Zavod za izdavanje udžbenika je, nakon restitucije, pripala upravo – Srpskoj pravoslavnoj crkvi. I, crkva je odmah isterala Zavod i mrske udžbenike odatle, a zatim prodala zgradu privatnom licu. Vaistinu zvona i praporci protiv udžbenika i knjiga – stvarnost nekad ima smisla za ironiju.

Najzad, u čemu je tačno problem? Šta fali tome da srpski patrijarh briše ili piše školske udžbenike, te da njegov vrač mlati kandilom, kolačem i svetom vodicom po osnovnim školama na Svetog Savu? Nije li i to samo neka zgodna i lepa, iako juče izmišljena tradicija? I da se direktorke škola anatemišu, iako su samo ljubazno zamolile popa da svoje rituale obavlja u crkvi?

Drugim rečima, zbog čega je stroga odvojenost škole i crkve toliko važna? Pa, samo zato što je u pitanju kvintesencija modernog, građanskog i demokratskog društva, odnosno moderne države kao takve. Nema modernog društva ako u njemu nije sprovedeno odvajanje sfere privatnog (lične vere) i javnog (države ili škole).

U (OSNOVNU) ŠKOLU SE MORA, U CRKVU NE: Začeci modernog društva pojavljuju se usponom upravo prosvetiteljstva, te nakon Francuske revolucije krajem 18. veka. Čovek ovako preuzima punu odgovornost za svoj život, otrgnuvši se od srednjovekovnog autoriteta cara, feudalca i popa kao nosilaca suvereniteta, vlasti i društvene moći.

Tada smo skapirali da je tačno svaki čovek nosilac tog suvereniteta, odnosno da je vlast ovde zbog nas, a ne obrnuto. A da li smo danas, u Srbiji u 21. veku, na tom nivou društvenog razvoja i svesti? I zašto nismo, sa našim partijskim feudalcima i jagodinskim vlastelinima, te političkim patrijarsima i svemoćnim carevima? Kako je pisao prokazani jeretik i ateista Karl Marks, „Čovek se politički emancipuje od religije na taj način što je iz javnog prava proteruje u privatno pravo.

Ona više nije duh države, gde se čovek ponaša kao rodno biće u zajednici sa drugim ljudima“. Jesmo li zaista odmakli od takve rodovske, primitivne ili predmoderne zajednice? Ili smo to civilizacijski posvađani sa modernim svetom u kojem nevoljno obitavamo? Kako ono beše, „Dositej je u Srbiju doneo prosvetiteljstvo i krompir – i krompir se primio“?

Modernost i demokratija su naprosto nemogući bez sekularne države. I bez tvrdog odvajanja između škole i crkve. U igri je istorijski mnogo značajnija vrednost od nekakvog dežurnog člana Ustava. U društvu koje je istinski moderno, u osnovnu školu mora da se ode – dok u crkvu ne mora. I u tome je cela poenta. Ili ćemo i to možda da izvrnemo naglavačke u našoj Republici? „Srušite bestidnicu!“ govorio je prosvetitelj Volter, misleći na – crkvu. A smrtni greh direktorke Olivere Marjanović bio je samo u tome što ne pristaje na vaskoliku klerikalizaciju srpskog društva. Na mikronivou osnovne škole kojom rukovodi u društveno zaboravljenom Banatu u AP Vojvodini.

Da li je zato zaslužila da završi na stubu srama, tabloidno prokazana kao veštica ili ateistička babaroga? Kojoj vaskoliki komentarijat dodaje šapurike za lomaču? Prema Marksu, „kritika religije je pretpostavka svake društvene kritike“, dok ukidanje religije kao „iluzorne sreće“ zapravo znači „ukidanje društvenog stanja kojem su takve iluzije potrebne“. A to je već veoma subverzivno i politički opasno. Upravo zato, uskliknimo s ljubavlju – direktorki Marjanović. U pitanju je odistinska srpska prosvetiteljka. Nakon decenija skaradne klerikalizacije društva, vreme je da se zapitamo – hoćemo li školu ili crkvu? Knjige, ili zvona i praporce?

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari