Stav

0

Momčilo Pantelić: Važno, a lažno

Autor: Momčilo Pantelić

Izvor: Novi magazin

Momčilo Pantelić: Važno, a lažno
Sa samo 34 godine, Džordž Santos je ispisao biografiju po kojoj se oko njega zavrteo, bezmalo, ceo svet. Kao da je čovek koji se ispilio iz potresa čovečanstva. I kao da globalna istorija nije mogla da propusti da obogati njegovu ličnu storiju.

U najkraćem: roditelji – Jevreji su jedva od Holokausta odbegli iz Ukrajine u Brazil, a odatle emigrirali u SAD, gde mu je majka poginula u udaru terorista na Njujork 11.septembra 2001. Posle školovanja, radio je u dve vodeće kompanije na Volstritu, čiji su lomovi 2008. izazvali svetsku finansijsku krizu.

Holokaust, migracije, terorizam i Volstrit su se tako čvrsto upleli u njegov pedigre da se niko nije iznenadio kad je, kao neveliki biznismen, u bogatom njujorškom okrugu pobedio na izborima i 3.januara postao član američkog Kongresa. I taman kad je sve zaličilo na otelotvorenje američkog sna, počeo je košmar, i njegov i američki.

Istraživački novinari otkrili su da je Santos praktično o sebi izmislio sve, osim brazilskog rodoslova. Ni traga o biografskoj povezanosti s četiri pomenute drame. Nije predočio ni dokaze, niti ih je neko drugi ponudio, o stepenu školovanosti, a počele su i istrage o njegovim sumnjivim poslovima, prezaduženosti, finansiranju kampanje. Uzgred se doznalo da je koristio deset drugih imena i nadimaka, primenjenih i u poslovima i prilikom učešća na gej paradi u Rio de Žaneiru.

On nešto priznaje, nešto ublažava kao omaške, nečega se ne seća, a dok je ovaj tekst išao u štampu, nije bilo nagoveštaja da namerava da podnese ostavku, koju mu predlažu pojedinci iz njegove Republikanske partije. Javnost se iščuđava: kako je mogućno da je jedan takav prevarant izabran da bude zakonodavac i ko je sve omanuo u demokratskom procesu?

Analitičari kažu, međutim, da se falsifikovanje podataka, naročito zarad probitačnog radnog mesta i napredovanja u karijeri, prilično uobičajilo. Uvaženi legalista Kes Sanstejn čak smatra da Amerikanci žive „u dobu obmana“, u eri sveprisutnih laži, prenosi njujorški Forin afers. Ako je tako, sistemski, onda je Vašington dobio aktera kakvog i zaslužuje, procenjuje komentatorka u londonskom Gardijanu, uz napomenu da, možda, Santosov greh nije što je lagao, nego što je liferovao pogrešne laži.

Hroničari podsećaju da je ovaj vek obeležen mnogo većim, čak strateškim, obmanama i zastranjivanjima koja su u mnogome uvalila svet u današnju situaciju, koja se nekom pričinjava i kao trasiranje smaka sveta. Džordž Buš mlađi je stoleće inaugurisao i invazijom 2003. na Irak, pod neosnovanom tvrdnjom da se tamo nalazi arsenal za masovno uništavanje, a sada ga Vladimir Putin „kruniše“ agresijom na Ukrajinu, kojoj prebacuje da nema pravo da postoji kao država, pa čak i da ne postoji ukrajinska nacija.

Oba ta velika vojna pohoda su, dakle, proistekla iz velikih laži i stvaranja paralelnih realnosti, po nahođenju velikih sila. A kad se tako ponašaju oni na vrhu, masa ispod njih to doživljava kao pravo da ih imitira. Otud i mnogi lokalni sukobi širom sveta, pa i pojedinačne pojave, poput Santosa, koji kao da ide tragom Donalda Trampa kome je za četiri godine predsednikovanja evidentirano čak više od 30.000 izjava s netačnim prikazivanjem realnosti.

Mi smo velika sila i štogod da uradimo, stvaramo novu realnost, postala je poštapalica, i među onima koji bi da održe postojeći globalni poredak i među onima koji ga podrivaju. Političke prevare dobile su novog rekordera u Americi, a on je i simbol njihovog globalnog širenja. Na sve strane raste i nepoverenje prema vlastima ali i pridruživanje njihovim obmanama, ako i nezadovoljnicima garantuju uspon na društvenoj lestvici, po partokratskoj liniji.

U zastranjivanje i pogrešne procene, vlasti upadaju i kad nagomilavaju tajne, krijući ih ne samo od široke javnosti nego i od stručnih neistomišljenika, konstatovao je Farid Zakarija na CNN. Pozvao se, pritom, na zapis nekadašnjeg senatora, koji je kao primer naveo grešku američkih obaveštajaca koji su 1980-ih tvrdili da je sovjetska ekonomija u solidnom stanju iako je ona propadala.

Ovde, takođe, dahćemo pod pritiskom tajni, uobrazilja, poplave lažnih vesti i alternativnih činjenica. Ništa nije istina i sve je mogućno – sažeti je prikaz Pitera Pomeranceva o savremenoj Rusiji, a koji bi mogao da važi i za Srbiju.

U nadgornjavanju oko Kosova ide se čak dotle da se tvrdi kako nikad nismo bili u težoj situaciji posle Drugog svetskog rata. I tu neistinu izgovaraju sadašnji lideri, iako su bili u vlasti i kad su nam u proleće 1999. bombe padale na glavu.

Kao tajna se čuva i kako težimo integraciju sa Zapadom dok od Rusije i Kine, u diskreciji, tražimo da nas u tome spreče. Uobrazili smo da su nam šanse veće ukoliko duže lažemo sami sebe.

Što nedavno reče jedan demonstrant iz unutrašnjosti Srbije: „Nekad su nas terali da kažemo istinu a sad nas teraju da lažemo“. Ali, imamo mi buljuke ovdašnjih Santosa, koji odavno praktikuju subverzivno pravilo da sve što je važno mora da bude i donekle lažno. Jer, sad je najvažniji poklič to da smo posle niza „uspeha“ na spoljnom planu saterani u ćošak. Takoreći, kao da smo replika Džordža Santosa.

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR