Tesna reč 1Foto: Nemanja Maraš

„Jedino što duguješ publici jeste dobar performans“, reče svojevremeno Bogart, svestan koliko je kolosalan taj dug. Nisam sasvim saglasan da se romansa umetnik-publika svodi na to, ali nema sumnje da taj aspekt ništa drugo ne može nadoknaditi u slučaju da trokira.

U utorak smo imali celovečernji koncert u mts Dvorani; mogao bih danas da vam pišem o uobičajenim temama i grozomorijama aktuelnosti, ali biram da ne. Ova je rubrika lični utisnik, i bilo bi masno nepošteno folirati da je moj utisak nedelje nešto drugo. Iskreno, još sam onamo.

U glavi, nisam sišao s bine. I pada mi na pamet: uobičajena je stvar da posle šoua izađu recenzije koncerta, ali ne i recenzije publike – u smislu, ne utisak publike nego utisak o publici.

Razlog je jasan: prikaz svirke može napisati i neko ko nije muzički kritičar, naročito u doba kad je svet premrežen lajk-dislajkovačkim prugama; ovo drugo isto može svako ko je bio prisutan u sali… međutim, pogled s bine posve je druga stvar. Deluje ta „recenzija“ svodljivo na gromovito HVALA. Samo deluje. A nije. Za ono što sam doživeo pre koji dan, ta reč je tesna.

Pre svega, koncerti – kao i albumi – polagano zalaze u ugroženu kategoriju. Novožanrovski muzički kentauri kao da u jednačini nemaju faktor „uživo“: teško je poverovati da autori koji tako krvnički šrafe autotjun, tu vokalnu plastičnu hirurgiju, na pameti imaju kako to izvesti pred ljudima, raskinđureno od opanjenih efekata.

Neka me se ne shvati kao da ovde iznosim vrednosni sud, svako sluša šta mu ušesima volja i to je potpuno u redu; govorim samo o očevidnom problemu u prenosu studijske zamisli na binu.

I pomalo o tome da koncerti osuđeni na plejbektanje ubijaju u novim klincima suštu predstavu o tome šta koncert jeste: ovo opisano nije samo puko tezgarenje, no kanda ima i elemente dalekosežnije štete.

Era singlova isto to radi albumima: postavlja pitanje „čemu to kad može i ovako“. Ukratko: koncerti i albumi postaju starovremska fora iz fascikle na čijim koricama piše „bumeri i njihovo kapiranje kosmosa“. Ipak, to neće tako lako pokarabasiti definicije. Šta god moda sugerisala i ko god iznalazio prečice, Bogartovo geslo ostaje na snazi.

Moji ljudi i ja, bez ikakve dileme, stali smo uz kolege i koleginice koji i dalje veruju u sve te „prevaziđenosti“: pokušali smo da napravimo konceptualan album – i konceptualan koncert. Pa kud puklo. Makar pukli mi, na bilo kojoj vrsti blagajne: novčane ili živčane.

(Ovde sledi zagrada: kad sam počinjao, stariji su mi rekli: „Uvek priđi svemu sledećem kao da ti je prvo.“ S vremenom, tome sam dodao: „…i kao da ti je poslednje.“ Zvuči mračnjikavo, ali nije. Realno je, iz petsto razloga. Evo jednog: tada, na startnoj poziciji, nisam ni sanjao da ćemo biti tu dvadeset godina kasnije.

Prema činjenici da jesmo osećam nedoglednu zahvalnost. Moglo je da stane, toliko puta. Jednom zaista i hoće. Pretpostavljam, stoga, da je umetnik publici ipak dužan još nešto: kada to bude, gledaj da se ne ugasiš kao cigara na kiši. Gledaj da odeš uz veliko „beng“. A pošto ne znaš kad je to, gori uvek. Iz sve snage. Plamti. Svetli. Ili batali i skloni se.)

Muzika živi u zvučnicima. U slušalicama. U slušaocima. Ali koncertna bina jedino je mesto gde živi izistinski. Jedino mesto gde jedni drugima nismo poluimaginarni sagovornici. Ne, tu smo krajnje stvarni, zajedno. Sve barijere nestanu i sve se očoveči. Nema Čarobnjaka iz Oza što iza kulisa projektuje namontiranu studijsku magiju. Samo ljudi od krvi i mesa – i sirova, nedestilovana emocija.

U utorak, osećaj je bio kao da stojimo na plaži pred ogromnim toplim talasom koji navire ka nama. Neko bi rekao da je bljuzga i patetika kažem li da je to talas ljubavi; iskreno, baš me briga, kazaću baš tako jer jeste.

Ovo je neko doba gde se svako pokazivanje osećanja tretira kao simptom karakterne mlohavosti, mnogo se ulaže u fasadu koja se ne da raspilaviti; to je bre bez veze. Patetika je patetika, ali zdrava emocija ima svoje ime i uvek je imala. Pred izlazak, rekao sam svojim ljudima: „Čast je služiti ovu vojsku s vama. Volim vas.“

Oni se zovu Nena, Raća, Miško, Šljuka, Fića, Maks, Drama, Fabri, Cvele, Igor, MING, Nevena Jelić, Stefan, Luna. Lale i Jelenko na tonu. Arsa na rasveti. Bane na led-ekranima. Vanja, uričko, Bane Trifunović s videa, u Maraševoj režiji. Zdenka, Marija, Vlada u organizaciji. NEO dizajn i nakit Gloriboks.

Što ne bi vredelo da s druge strane bine niste vi, svi vi čija imena ne znam a koji ste nas poplavili onim spomenutim talasom.

Da, „hvala“ je tesno. Sala je tesna. Brod je kod kuće.

I ne namerava da potone, jer imamo se.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari