Kritičar Danasa o filmu „Kit“ : Povratak izmučenog ratnika 1Foto: Image Capital Pictures / Film Stills / Profimedia

Nedavno sam bio u društvu ženske osobe dok je na ekranu kompjutera išao spot za Madoninu pesmu „I’ll Remember“, snimljen 1994. godine za potrebe promocije filma „With Honors“ (koji nisam gledao ni tada ni kasnije). Iz usta mi se ote kraj nepostojećeg razgovora: „…jer, svi smo bili pomalo zaljubljeni u mladog Brendana Frejzera“, na šta dobih jedno „Da!“. Možda i jesmo, zaista, pre nego što je polako nestao, zajedno sa devedesetima.

„Kit“ Darena Aronofskog je snimljeno pozorište u mnogo većoj meri nego što je to slučaj sa, recimo, „Duhovima ostrva“ Martina Makdone. Za početak, sklonimo jedinstvo mesta na stranu, pošto se i „12 gnevnih ljudi“ odvijaju u jednoj i po prostoriji, pa se nesumnjivo radi o priči prirodno namenjenoj ekranu. Međutim, nizanje scena, dolazak i odlazak likova, izgovoreni a ne prikazani preokreti, sve to ukazuje na pozorišni predložak, da bi odjavna špica potvrdila da ne samo da je scenario pisan po drami, već da je dramski pisac to sam izveo, u prvom filmskom pokušaju.

Nije loše, to pisci svih narativnih formi znaju, početi „krešendom“ i uhvatiti pažnju konzumenta, pa tako „Kit“ otvara – nakon malo eksterijera da bi se ubio duh pozorišne kutije – prizor dve stotine kila teškog čoveka koji u svom musavom domu masturbira na gej pornografiju sa lap-topa. Uz seksualnu sklonost, ubrzo, takođe uz pomoć lap-topa, saznajemo da je naš glavni junak Čarli (Brendan Frejzer pod puno kilograma maske) profesor književnosti koji – jer, zbog težine više nije u stanju ni da ustane – zarađuje putem držanja „online“ kurseva gimnazijalcima.

Lekcije su praktične i tiču se uputstava za pisanje eseja na zadatu temu, neophodnih da bi se ispunila norma i produžilo putem upisa na fakultet. Čarli je rešio da umre prejedajući se, a na pitanje „zašto?“ odgovore će dati korisni gosti koji, vrlo zgodno, pristižu nepozvani i prizvani u njegov dom tokom poslednjih sedam dana života.

Prvi po redu je pripadnik sekte „Novi život“, i inače usmerene ka čekanju Sudnjeg dana, koji mu nudi spasenje kroz prihvatanje Boga. Sledeća je medicinska sestra Liz koja nezvanično brine o Čarliju, nevoljnom da se zadužuje u okviru skupog zdravstvenog sistema – a naročito zato što njegovo stanje ima u početku samokažnjavajući, a potom i suicidni motiv. Liz je, zapravo, sestra Čarlijevog mrtvog ljubavnika, pripadnika – možda pogađate – sekte „Novi život“ koji je glavnog junaka upoznao kroz akademski sistem, da bi se zbližili i izazvali raspad Čarlijeve porodice. Sekta je, ipak, bila jača, ljubavnik je prestao da jede, istopio se i počinio samoubistvo. Čarliju je tako, od bliskih osoba, ostala samo sedamnaestogodišnja ćerka Eli, mizantropska adolescentkinja koju nije video od kada je imala osam godina.

Eli je, poput oca, na sopstvenom putu samouništenja, nezainteresovana za traženje bilo kakvog životnog poziva dok svoj „fejsbuk“ profil oprema fotografijama mrtvih pasa ili hladnih prostora bez ljudskog prisustva – što, naravno, ukazuje na psihopatski poremećaj. No, naoko bezdušna Eli dolazi u posetu nakon prvog očevog poziva, upoznaje se sa sektašem i medicinskom sestrom, i tada može započeti igra koja štiklira sve „kućice“ u upitniku „Kako se piše dramski tekst?“.

„Kit“ je uredna priča o iskupljenju, naseljena prikladnim likovima, te prošarana popularnim temama poput religijskog zla ili nesreće koja sledi nakon neprihvatanja nečije seksualne prirode. Daren Aronofski je, kao iskusan stvaralac, bio svestan da je za razlog postojanja „Kita“ neophodno prisustvo ne samo izvanrednog glumca, već nekoga čiji će životni put u ponekoj tački biti komplementaran sa Čarlijevim, i Brendan Frejzer se pojavio kao savršeni X za popunjavanje „kućice“ „Kako se stvara ‘oskarovski’ film?“.

Njegov nastup je izazvao univerzalno iznenađenje i oduševljenost, što znači da previše gledalaca nije ispratilo seriju „Afera“ kada je stigla do treće, možda najbolje sezone. Frejzer je tu bio zatvorski čuvar koji zagorčava život glavnom junaku, piscu sa toliko grešaka i grehova da gotovo zadovoljno i pomireno prihvata koju godinu iza rešetaka. Tada je njegov izgled bio iznenađujuć – sa dvadesetak kilograma viška i licem koje je poprimilo zlokobne obrise, primeren za prikaz sladostrasnog sadiste. A onda, naš pisac izlazi iz zatvora i odlazi da poseti svog mučitelja.

Čuvar mu otvara vrata, i ovaj put srećemo Frejzera kao pristojnog porodičnog čoveka koji se kažnjenika jedva i seća. Naime, ceo sadistički aspekt je bio invencija pisca, toliko potonulog u jad griže savesti da zatvorska kazna nije bila dovoljna te je morao da materijalizuje nešto mnogo gore. Radi se o scenaristički savršenoj liniji priče koju su Frejzer i Dominik Vest (Meknalti iz „Žice“, za one koji nisu gledali „Aferu“) sproveli sa uživanjem.

Frejzer je, od „kerigrantovskih“ početaka devedesetih, bio glumac sposoban za svetlost, mrak, i sve što se nalazi između. Pre pet godina, kada je genijalno izveo zatvorskog sadistu proizvedenog grižom savesti, već celu deceniju je izbivao iz profesionalne i medijske javnosti, nakon razvoda i alimentacije od 600 hiljada dolara koju je morao da godišnje plaća, što je dovelo do kontinuiranog učešća u filmskom i televizijskom đubretu.

Onda je i svedočio da ga je 2003. godine seksualno napastvovao predsednik udruženja koje dodeljuje nagrade Zlatni globus, dovevši ga – uz ekonomsku nevolju – do stanja depresije. Holivud voli emotivni povratak izmučenog ratnika, a Frejzer je dok je bio u senci održavao kondiciju manje vidljivim ulogama poput pomenute iz serije „Afera“.

Aronofski je, tako, mogao da ponovi svoj uspešni eksperiment sa Mikijem Rorkom iz „Rvača“, opremivši film „Kit“, između ostalog, i megalomanski aranžiranom muzikom, neprikladnom za kamernu postavku. Ali, sve je moralo biti veliko, prenaglašeno, u-oko-ubadajuće. Rezultat je, nažalost, nesklad forme i suštine, u filmu koji je sve samo ne dosadan. A nije dosadan zato što je njegov tvorac, započevši naturalističku životnu pripovest, svesno prihvatio veštački konstruisanu fabulu i na koncu sveobuhvatno skrenuo u čistu, divnu fikciju.

Završimo, ipak, sa glavnim izvođačem fikcije, i možda ćemo doći do zaključka da je jedino tako i moglo biti. Pre dvadesetak godina popularna je bila serija „Scrubs“ („Stažista“ je zvanični prevod), i gledao sam je rado ali nasumičnim redosledom (bila je to praistorija prelaska interneta sa dial-upa na kabl). U jednoj epizodi, Brendan Frejzer se pojavljuje u bolnici kao zet mizantropskog doktora Koksa, uvek spremnog za zabavno ponižavanje potčinjenih dok od njih stvara bolje doktore i čvršće ljude.

Stvorio je taj doktor Koks opnu oko sebe, i reklo bi se da je ženin brat Ben jedini koji je probija. Jer, takođe je cinik, takođe se katkad nekorektnim humorom brani od čemera, i njih dvojica umeju da se šale zajedno, da iskrivljenjem stvarnosti pokazuju srednji prst svemu glupom i banalnom. Jako je vredno kada nađete nekog nalik Benu, ako ste nalik Benu. Međutim, njemu je pre izvesnog vremena dijagnostikovana leukemija, što se skoro i ne pominje tokom epizode.

Možda nazirete kuda ovo vodi. Ben, na dan kada će biti sahranjen, postoji samo za doktora Koksa koji ne može da prihvati nestanak posebne osobe, i kada u poslednjoj sceni shvati da nije krenuo na nekakvu zabavu nego na groblje, tada imamo redak trenutak kada televizijska i sva druga umetnost bije duboko po čvorovima gledaočeve ličnosti. Fikcijom, ili, u ovom slučaju, fikcijom unutar fikcije.

Indikativno, oba televizijska primera Frejzerove glumačke umetnosti koja su mi pala na pamet nakon gledanja „Kita“ tiču se iluzije, likova koji su stvoreni unutar uma drugog lika.

Frejzer je, stoga, imao zadatak da materijalizuje podsvest partnera u sceni, i izveo je to oba puta, u razmaku od petnaest godina, savršeno i bez ikakve patetike. Dovodi nas to, možda, do zaključka da bi u rukama drugog reditelja fikcija „Kita“ otišla ne u pravcu dramske konvencije već ka hermetičnoj, metaforičnoj umetnosti. No, Aronofski je od dva gastronomska poremećaja koja je imao u fabuli, za sebe kao autora izabrao višak umesto manjka.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari