Pet godina posle referenduma katalonska vlada u najvećoj krizi u poslednjih deset godina 1EPA-EFE/Marta Perez

Katalonsku vladu trese najveća politička kriza u poslednjih deset godina. Krhka koalicija nezavisnih stranaka, koja je na prošlogodišnjim izborima dobila ukupno 52 podrške birača, postala je prošlost nakon što je iz nje odlučila da izađe stranka desnog centra Zajedno za Kataloniju.

 

Njena predsednica Laura Boras poručuje da je čelnik regionalne vlade iz redova republikanske levice (ERC) Pere Aragones izgubio demokratski legitimitet (krajnja levica, treća članica dosadašnje koalicije, nemo sukob promatra sa strane).

Španski premijer Pedro Sančes, pak, naglašava da podupire stabilnost katalonske vlade, pa bi možda u tome ubuduće mogli da pomognu i njegovi socijalisti dizanjem ruku u katalonskom parlamentu onda kada bude presudno (Aragones otklanja mogućnost prevremenih izbora i najavljuje manjinsku vladu).

Trvenja unutar koalicije dostigla su vrhunac kada su iz Zajedno za Kataloniju zapretili izglasavanjem nepoverenja vlastitoj vladi, a da o tome pre godišnje parlamentarne rasprave o njenom radu nisu izvestili Aragonesa.

Bila je to inače reakcija desnog centra na Aragonesovu najavu da će predložiti raspisivanje referenduma o nezavisnosti po uzoru na kanadski Kvebek, a što podrazumeva široku podršku katalonskog društva (središnja vlast u Madridu ekspresno je odbacila ideju, a opozicione stranke u katalonskom parlamentu dočekale su je sa skepsom ili odbijanjem).

Posle šest sati sastanka s ministrima i liderom glavnog koaliciionog partnera, Aragones je na kraju otpustio potpredsednika vlade iz redova Zajedno za Kataloniju, navevši kao razlog nestanak međusobnog poverenja.

Obezglavljeni partner je Aragonesov potez ocenio kaoistorijsku grešku„, a iz egzila u Belgiji tvitao je i bivši katalonski lider Karles Pućdemon – „Lojalnost koja me interesira jest ona katalonskom narodu.“

Glavni kamen spoticanja između dve nezavisne stranke jeste drugačija vizija puta prema katalonskoj nezavisnosti.

Republikanska levica želi dijalog sa Španijom da bi postigla priznati referendum. Desni centar i dalje, pak, insistira na konfrontaciji sličnoj onoj iz 2017. godine, koja je rezultirala nepriznatim referendumom i neuspelim proglašavanjem nezavisnosti, te smatra da za raspisivanje referenduma opet ne treba pitati središnju vlast u Madridu.

U koalicionom ugovoru dojučerašnjih partnera navodile su se odredbe „o strateškom putu prema nezavisnosti, institucionalnoj koordinaciji s Madridom i fizičkom pregovaranju sa središnjom vlašću“.

Iz Zajedno za Kataloniju ponovo su rekli da se taj sporazum ne primenjuje, naglašavajući da Aragonesova dobra volja za rešavanje problema nije dovoljna. I da su 2017. ostvarili toliki uspeh na referendumu jer je postojao plan delovanja i puno poverenje u tadašnjeg predsednika regionalne vlade Pućdemona.

Aragones je na te poruke odgovarao da neće dozvoliti da bude uvučen u bilo kakvu političku igru koja bi ugrozila katalonske institucije (njegovom prethodniku Kvimu Tori, na primer, španski Vrhovni sud je zabranio obavljanje dužnosti nakon što je osuđen za neposlušnost jer je okačio stranačke simbole na javne zgrade tokom predizborne kampanje 2019.).

„Održali smo referendum 1. oktobra 2017. i učinićemo sve da Katalonija ponovno glasa. Upravo zato jer mnogi od nas žele Kataloniju kao slobodnu zemlju“, umirivao je zagovornike nezavisnosti početkom septembra Pere Aragones, braneći pregovore sa Sančesovom vladom, uz tvrdnju da su oni ključni da bi se našlo rešenje za oko 4.000 katalonskih građana kojima se sudi zbog njihove uloge u događajima 2017.

Nakon što su pre pet godina stotine katalonskih opština prihvatile ideju o nezavisnosti, separatistički aktivizam svoj je vrhunac dostigao u oktobru 2017. Iako ga je španski sud zabranio, katalonska vlada na čelu s Pućdemonom je organizovala referendum. Na birališta je izašlo više od dva miliona Katalonaca (svega 43 odso njih s pravom glasa), 90 odsto od tog broja izjasnilo se za nezavisnu katalonsku republiku.

Dovoljno da mnogi to okarakterišu kao najmasovniji čin građanske neposlušnosti u Evropi u poslednjih trideset godina i najveću institucionalnu krizu u Španiji od pada diktature.

Sve se završilo haosom, uz upade policije na biračka mesta, batinjanje birača i ispaljivanje gumenih metaka na njih. Nemali je broj onih koji će reći da tadašnji prvaci političkih stranaka koje se zalažu za nezavisnost nisu očekivali toliku mobilizaciju građana, te da nisu imali do kraja razrađen plan institucionalnog delovanja.

Simbolično proglašenje nezavisnosti, koju je jednostrano proglasio katalonski parlament, bila je kratkog daha. Nezavisnu Kataloniju nije priznao niko.

Madrid je tada otpustio sve ministre u katalonskoj vladi, suspendovao regionalnu autonomiju i preuzeo upravljanje Katalonijom. Pućdemon je pobegao u egzil. Devetorica političkih lidera koji su osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, nakon što su tri godine proveli iza rešetaka, 2021. su pomilovani (u trenutku kada je pomilovanje najavljeno, hiljade ljutitih Španaca izašlo je na ulice širom zemlje, najviše u Madridu).

„Sigurni smo da je do oproštaja kazne katalonskim čelnicima došlo i zbog međunarodnog pritiska. Jednog ćemo dana, pak, saznati da li je cena dolaska na vlast republikanske levice u Kataloniji bila poslušnost u odnosu na Madrid. U međuvremenu španska represija ne prestaje. I biće tako dok se ne izborimo nezavisnost“, bila je odlučna predsednica nevladine aktivističke organizacije Katalonska nacionalna skupština (ANC) Dolors Felju.

Kontroverzna odluka manjinske Sančesove vlade o pomilovanju, kao i pandemija, te fokusiranost na rat u Ukrajini, ključni su razlozi osipanja ideje o nezavisnosti među običnim Kataloncima. Jer stanovništvu je trenutno mnogo bitnije da govore o sve većim troškovima života i standardu nego o političkim pitanjima, pa makar bila reč i o tako krupnim i dalekosežnim problemima (sam tzv. katalonski proces je upravo počeo zbog ekonomske i političke krize u Španiji Kataloniji, tada su katalonski nacionalisti insistirali da je rsešenje u proglašavanju nezavisnosti).

Narod je istovremeno frustriran podelama u krugovima separatističke opcije, koja je na prošlim regionalnim izborima prvi put zajedno osvojila više od 50 odsto glasova (pojedinačno su najjači bili Sančesovi socijalisti).

Besno poručuje da njeni politički prvaci očito nisu zainteresovani za nezavisnost i da će se sami pobrinuti da sami osiguraju preduslove za održavanje novog referenduma i mobilizaciju stanovništva kada za to dođe vreme.

Prema poslednjim istraživanjima, za nezavisnost je inače 41 odsto katalonskih građana (2017. za novu državu u Evropi bilo ih je 49 odsto). Pod španskom krunom želi da ostane njih 52 odsto (u odnosu na 44 odsto 2017).

„Prvog oktobra 2017. bio je istorijski trenutak za pokret koji želi katalonsku nezavisnost. Izborili smo se za pobedu na biralištima. Nažalost, nismo se izborili i za nezavisnost. Istina je da istraživanja trenutno pokazuju manju potporu nezavisnoj Kataloniji, ali mislimo da je upravo sada trenutak za ponovno oživljavanje te ideje“, rekla je liderka ANC-a Felju, ne zaboravljajući da napomene da gotovo petinu populacije u Kataloniji čine imigranti, koji ne mogu glasati na regionalnim i nacionalnim izborima (u Barseloni je stanovnika rođenih negde drugde gotovo četvrtina ukupne populacije).

Na tradicionalnom godišnjem maršu ulicama Barselone 11. septembra, na dan najvećeg katalonskog praznika, ove godine okupilo se svega 150 hiljada ljudi, procenila je policija (organizator govori o 750 hiljada).

Reč je o nikad manjoj cifri, ne računajući dve pandemijske godine (tokom deset godina broj okupljenih svake godine bi dostigao milion i po). Marš je organizovala i inače glasna Katalonska nacionalna skupština, koja je otvoreno kritikovala dijalog katalonske vlade s Madridom, koji je počeo u februaru 2020.

Frustrirani učesnici protesta su umesto prepoznatljivih crveno-žutih majica u bojama katalonske zastave nosili crne, uz natpise s porukom za one na vlasti:Izdajice, nećeš dobiti moj glas!

On su i nedvosmisleno ponavljali – samo narod uz pomoć udruženja civilnog društva može ostvariti san o za. Aragones se na skupu nije pojavio, bio je to prvi put da predsednik katalonske vlade nije prisutan.

Ni mesec dana kasnije, na petu godišniicu nepriznatog referenduma, oko 11 hiljada demonstranata na trgu ispred regionalne vlade zahtevalo je Aragonesovu ostavku jer ne deluje na tragu predizbornog obećanja da će osnovati nezavisnu katalonsku republiku. Ispred vlade su simbolično postavili zid od glasačkih kutija da bi se još više naglasila udaljenost postojeće vladajuće garniture i zagovornika nezavisnosti.

„Katalonska vlada nam nudi lažnu nadu. Pozivam Aragonesa da predstavi plan postizanja nezavisnosti. Ako političari to ne mogu učiniti, mi hoćemo. Neće nas moći zaustaviti. Ako budemo čekali odobrenje Madrida, nikada neće biti ništa od nezavisnosti“, iz petnih žila poručivala je Dolors Felju, koja pregovore katalonske i španske vlade ocjenjuje kao farsu i gubljenje vremena jer je središnja vlast za njih nezainteresovana, a oslabljeni separatistički blok nema u tim pregovorima nikakav adut iz rukava.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari