SEDAM ČUDA BEOGRADA (Zapisi sa Fulbrajtove stipendije): Zidovi u slici i riječi
Na uglu Takovske i Dalmatinske vizavi glavnog ulaza u Jevremovac na stub srama su do sljedećeg čišćenja razapeti Velja i Mare jer su cinkaroši. Ozloglašena dvojka pojavljuje se u još jednom grafitu, na donjem Dorćolu, gdje se kaže: Velja i Mare drukare policiji.
Komentara 0
Slušaj vest
0:00/
0:00
Beograđani nikako ne vole tastere i bilo koje druge ližisahane, podrepaše i uvlakače. Ne vole ni kad im je grad počešljan, pa su prazne zidove, za koje bi bilo koja vlast (uključujući i organe reda i mira kojima rečena dvojica otkucavaju) najvoljela da takvi ostanu, pretvorila u zidne novine za Ginisovu knjigu rekorda iliti u Politikin zabavnik na otvorenom.
Onako, u inat. I vlastima i ispeglanim zapadnoevropskim gradovima.
Svašta se može vidjeti i pročitati u svebeogradskim zidnim novinama. Vjerovatno je najmudrija ona pomalo i otrcana maksima koja je zapravo postala fraza sa uopštenijim značenjem: Džaba ste ga krečili. Nalazimo je u ulici Stanoja Glavaša - sasvim prikladno: pretpostavljam da je i njegova odsječena glava, što su je Turci izlagali na Kalemegdanu, mislila nešto tipa: uzaman vam trud.
I zaista, svako čišćenje i krečenje unaprijed je osuđeno na propast. A i šteta bi bila izbrisati cijelu jednu enciklopediju ranog dvadeset prvog vijeka. Nisu u njoj na tapetu samo Velja i Mare. Jedan grafit kaže: To su nam uskratili kriminalci najveći. Uprava napolje. Drugi opet proriče: Crno vam se piše. Ima i sovjeta zdravago razuma, kao u grafitu koji kaže: Nije teško biti fin ili Kaži teti dobar dan. Ima i aktivističkih: Omladina, Srbija, revolucija, a tu je i Neću ružu, hoću revoluciju, ili jedan koji pokreće mini revoluciju u svakodnevnom životu, a koji kaže: Skini masku.
Tu su i geostrateški: Sankcije = rat, Srbija Rusija, Fuck USA. Ima onda isljedničkih: Ko je rušio u Savamali? A bogami i prijetećih: Nemoj da te udarim kolima. Ima ih i tragično filozofskih: Sve ljubavi su propijene, pa Sreća je kad prilika pogodi pripremljenog i Život je ono što prođe dok mi radimo nešto drugo. Onaj najčuveniji beogradski grafit: Kad ja tamo, a ono međutim (mislim da je bio u Ive Lole), odavno je iščezao. Šteta što nije u običaju da se grafiti restauriraju, dok traju traju i to je to.
Nije čar beogradskih ulica samo u grafitima. Nazivi ulica udomili su glavne i sporedne likove epskih junačkih pjesama: Braće Jugovića, Kraljevića Marka, Starine Novaka, Jug Bogdanova, Starca Vujadina i da ne nabrajam dalje. Nije učinjena nepravda ni prema Malom Radojici – i on ima svoju ulicu. Nije zaobiđena ni Vila Ravijojla, pa nije ni ona bez zasluga u prkošenju ondašnjoj vlasti. Mi pripadamo takozvanim polihroničnim kulturama, gdje su prošlost, sadašnjost i budućnost nerazmrsivo isprepleteni. A i među takvim kulturama smo posebni jer nam je java isprepletena sa snoviđenjima.
Pročitajte još
Nikad ne znate hoće li vas iza imena ulice dočekati srednjovjekovni vladar, hajduk iz turskog vakta, zaslužni naučnik iz prošlog vijeka ili neki izmišljen lik. Ima i slučajeva kad se ulica davala u čast stvarne osobe ali je u nazivu upotrijebljen nadimak, koji onda ulicu baca u mitske prostore. Tako je sa ulicom kojom je počašćen vojvoda Stojan Čupić, a koja je imenovana njegovim nadimkom: Zmaja od Noćaja. Nije nam dosta bilo što je rečeni bio ustanik, nego smo ga u imenu ulice unaprijedili u zmaja.
Ni mala privreda ne zaostaje za grafitmajstorima i imenodavcima ulica. Ima pekara pod nazivom Lebovski a i ona, na jednoj vračarskoj kosini, koja se zove Kiflovski. Mada ne odobravam pijenje piva južno od Minhena (pogotovo što imamo prvorazredna vina i rakije), osmijeh mi namakne i Beertef i Beercuz. Pivo se pije i u lokalu Cigla i krigla, ima i Pivo i sve živo, a tu je i pivnica Oblak u pantalonama, koja vaskrsava Majakovskog. Kad Savom pođete prema Adi, možete i vino da pijete kod Vinovlačare na vodi. Možete i da jedete kod Diktatora, kod Uprave, kod Čika (onog Zagorovog), kod Ćevaplije, kod Mesoždera, a i u lokalu kratkog i jasnog naziva: Ćuti i jedi. Možete i da se fotografišete kod Žike slike.
A prestonički murali, posebna su priča. Ono naše drugo sportsko društvo, koje pored onog prvog na travnjacima i parketima rijetko dođe do riječi, na beogradskim zidovima dominira, pogotovo na dorćolskim. Oni su zapravo Društvo za ulepšavanje Dorćola, pred kojim ono vračarsko, sa neuporedivo dužom tradicijom, može samo da se postidi. Hvala im za galeriju likova od Nade Knežević do Čombeta. I na tome se priča ne završava.
Pohodi murale i blagopočivši patrijarh Pavle, govoreći: Budimo ljudi, a i Duško Radović, koji kaže: Naše malo može biti mnogo za one koji nemaju nimalo. Pojavi se i Radoje Domanović, pored čijeg lika piše: Radoje Domanović srpski heroj. Onda neko dopiše velikim slovima: NATO Stradija.
Slika Gavrila Principa poziva na bunt (šta bi on drugo), a buni se ogromnim muralom na školi Drinka Pavlović i jedna aktivistkinja što nema ženskih naziva za profesije. Onda joj (i sebe je na tom muralu namolovala), kao šlag na tortu (što bi reklo naše austrijsko naslijeđe) ili biber po pilavu (što bi reklo tursko), nestašna djeca nacrtaju hitlerovske brčiće.
Vode se po zidovima i bojevi narodnjaka i zapadnjaka. Ovi prvi slikom i riječju predstavljaju jednog vojskovođu, a onda to ovi drugi precrtavaju i zamaljavaju. I sve tako. Ima i nekoliko murala u najrazličitijim bojama i dezenima koji kažu: šund. Izgleda da je onaj porez na šund, što ga je razrezivala narodna vlast, zašao ljudstvu pod kožu. I danas ima šunda, i to ne samo samoproglašenog muralističkog, a poreza više nema. Samostalni suvereni demokratski šund oslobodio se jugokomunističke tamnice naroda.
Imaju Rusi izreku: Tut bez butыlki ne razberёšsя (Ne da se ovo bez flaše razumjeti, doslovno: Tu se bez flaše nećeš razabrati). Takvi su zidovi zapadnoevropskih gradova: pod konac i svi isti, nerazumljivi trijeznom božijem stvoru. Živio sam u Minhenu, vrlo prijatno mjesto, ali ulice postaju zanimljive tek nakon druge krigle (i to one regularne bavarske, litarske – Bavarci svijet razumijevaju kriglom a ne flašom kao Rusi). Beogradske ulice su raznobojne u svakom smislu te riječi i time zanimljive već na prvu loptu. Dosta vam je boza ili limunada da biste se u njima razabrali.
U ranoj mladosti, uz moju babu iz stare beogradske trgovačke porodice Arambašića, koja me prestravljivala predratnim pričama strave i užasa, plašio me i čika Jova Zmaj: „A te kosti smejaše se... Bog da prosti.“ E, upravo kosti ta tri hajduka smiju se sa beogradskih zidova Feruz-pašama dana današnjeg, što urbanistima, što vlastima, što čuvarima javnog reda i mira. Nije vjerovatno da će ovi pobrojani popiti pehar i pasti mrtvi, ali je dobro da ima neko ko ih nervira.