SEDAM ČUDA BEOGRADA (Zapisi sa Fulbrajtove stipendije): Pijaci i pijace
U sterilnim evroatlantskim samoposlugama sjaje se taze ispolirani podovi, jabuke i krastavci. Podovi su sivi ili drap a ni voće ne odstupa pretjerano od dominantne kolorističke sheme – i ono je bljedunjavo da ne sablažnjava isto takvo ljudstvo.
Komentara 0
Slušaj vest
0:00/
0:00
Istaknuti genetski inženjeri pobrinuli su se za to da voće i povrće nema falinki i da se sporo kvari, čisto da se nadmudre svi problemi u lancu dostave i mušičavost potrošača, pa da stoji na rafovima sve dok se ne pretvori u novac. Ogromna većina tog novca ne ide mučenicima koji po samoposlugama rmbaju. Novac će na kraju završiti u rukama vlasnika i akcionara lanaca samoposluga, koji će onda veselo čavrljati po jahtama i poljima za golf, sve ispijajući šampanj.
Nešto nisam tehnolog hrane ni nutricionista, ali i ja očas mogu da izvršim analizu rečenog voća i povrća i zaključim sljedeće. Reakcija na ukus: negativna. Reakcija na miris: negativna. Ono kičasto plastično voće i povrće što se onomad nalazilo po našim kućama i nije nešto neprirodno ako uzmemo da predstavlja voće i povrće iz samoposluga sa evroatlantskim vrijednostima – radi se samo o različitim vidovima plastike.
Plastično voće i povrće krajnji je stadijum modernizacije, a Beograd se, kao i obično, kurči, neće da se modernizuje. I dalje ima pijace, gdje je paradajz mirisan i crven kao zastava komunističke partije. Riječ za pijacu dolazi nam od italijanskog piazza, koja prvobitno znači trg (onaj ispred Crkve Svetog Marka u Mlecima poznat je i iz naše istorije a i po našem primorju se koristi riječ pjaca), pa onda znači i pijaca (logično, pijace su se upriličavale na trgovima). Italijanima ova riječ, preko latinskog, dolazi od grčkog pridjeva πλᾰτῠ́ς, koji, između ostalog, ima i značenja: ravan i širok. I ovo je logično, trgovi su ravni i široki (širi od, recimo, ulica), pa su takve i pijace (nakošeni Đeram malo se ovom opire). Nismo se još odlučili kojeg će roda biti ova mjesta gdje kupujemo voće, povrće i još koješta drugo, ali izgleda da novija pijaca (ženski rod) istiskuje starije pijac (muški). Eto, uključila se i pijaca u borbu protiv patrijarhata a za evropske vrijednosti.
Ima u našim pijacama još puno toga od pjaca. Kao i sva mjesta koja pripadaju baš svima, i pijace su istinski demokratske institucije: na njih dolazi svako, a kad se praznih cegera spuštaju, recimo, niz Džordža Vašingtona na Bajlonijevu ili kad se punih kesa uz nju vraćaju, teško je ocijeniti ko je radenik a ko činovnik, ko spremačica a ko glumica. Pijace takođe naglašavaju jednakost kupaca i prodavaca. I kod ovih drugih, seljaci i nakupci su na ravnoj nozi. Dobiju se na pijacama i besplatni savjeti. Tako sam gledao u mesari na Bajlonijevoj da je mesar podučavao gospođu sa slomljenom nogom kako treba da kupi odmašćeni kravlji želatin (u drugoj radnji) a ne koske za supu kod njega jer želatin efikasnije potpomaže zarastanju preloma. Gdje drugo možete da dobijete medicinske savjete od mesara nego na našim pijacama?
Pročitajte još
Ne baštine pijace samo demokratski duh pjaca, i po jednakosti i po tome da tamo možete da psujete do mile volje. One su i pokazna vježba tržišne privrede – nevidljiva ruka tržišta određuje odnos kvaliteta i cijene. Žalio mi se jedan američki prijatelj koji je za narodne vlasti živio u Beogradu da su ga komunistička djeca redovno pobjeđivala u Monopolu. Pa normalno, ista ta djeca su odmalena, držeći se za majčinu suknju, pri svakom odlasku na pijacu usisavala sve zakone tržišne privrede. Onaj nesrećnik što je prognozirao kraj istorije (a šarlatani po fakultetima širom svijeta još ga i uzimali za ozbiljno) mora da je posjetio neku beogradsku pijacu kad mu je to palo na pamet – pijaca je bespogovorno usvojila principe liberalne demokratije (gdje liberalnije i sočnije možete da opsujete nego na pijaci) i tržišne privrede, i to za sva vremena. Jeste da novac onda ne ide za šampanjac na poljima za golf i jahtama, nego ostaje domaćinu da kupi čvarke i leba za mezu (lukac ima svoj) i pride unuče Rubinovog vinjaka za unutrašnje grijanje. Šta ćemo, nismo savršeni.
To
čak istorije pregazio je tvrdnje o njenom kraju, ali zaista bi dobro bilo da se istorija zaustavi na beogradskim pijacama. Đeram, Kalenića, Zelenjak, Bajlonijeva (koju ćemo naći i u uproštenom obliku: Bajlonova) i mnoge druge, manje i manje poznate savršene su kakve jesu pa ne bi bilo dobro da se promijene. Eto, Palilulska pijaca postade hala i sva magija nestade. A magija beogradskih pijaca je to da istovremeno opčinjavaju sva čula.
Čulo vida opčinjeno je igrom svjetla, koje se s naporom probija prostorom između tezgi, i sjene pod nadstrešnicama tezgi. Iz te sjene izranjaju najraznovrsnije boje: blijedo zelenilo zelene salate, sjajno crvenilo paradajza, zagasiti purpur patlidžana, modrina šljiva, bjelina luka, trula višnja zrelih trešanja. A kad dignete glavu, po rubovima pijace veselo se klate režnjevi slanine i kobasice na mesarskim kukama, kajmak pretiče iz kačica, a sjenički sir brčka se u blijedomliječnoj vodi. Malo dalje zinula svježa i ispržena riba, što riječna, što morska. O čulu mirisa ne treba posebno ni govoriti. I zatvorenih očiju znate li jeste li pored tezge sa malinama ili kajsijama ili ste kod pekare ili ribarnice uz rub pijace. A miris pečenjare navodi vas preciznije od najsavremenijeg nišanskog radara interkontinentalnih balističkih projektila. Čulo dodira jasno će razlučiti zrele od nezrelih kajsija. Čulo ukusa aktivira se u probavanju jagoda, trešanja, sira, kajmaka i čvaraka. Pijačne eksplozije ukusa imaju magnitudu od najmanje osam Hirošima. Naposlijetku, čulo sluha osjeti pijacu po šuštanju kesa i cegera još na deset minuta hoda do nje. A na pijaci se čuje sve odjednom, od pogađanja sa okolnih tezgi, preko domaćina koji neumjerenim pohvalama privlači kupce i vjetra koji raznosi listove jučeranjih novina sve do prhuta krila golubova i vrabaca koji se srčano bore za mrvicu hljeba.
Pijaca je čulna ali i natčulna – kao i u svim javnim prostorima kod nas, njen je neizostavan sastojak igra riječima. Lubenica se tu pretvara u kraljicu slasti, paradajz u volovsko srce, gljiva u šumsko pile, a jagode su bezobrazno slatke (biće da su se pretvorile u šiparice). Kad sa ulice uđete u lavirint pijačnih tezgi, ušli ste u grad u gradu, svijet u svijetu. I ostajete u tom zasebnom svijetu sve dok višestruko izuvijana kriva vašeg kretanja opet ne izbije na ulicu.
Eto, drugog beogradskog čuda – vegetarijanci pred njim ne padaju u nesvijest, čak su i vegani na najvećoj teritoriji pijačne republike svoji na svome. Ovo drugo beogradsko čudo je onaj kamenčić u cipeli koji žulja akcionare na terenima za golf.