Nestorović u novoj epizodi obmana – DNK skladištenje, kloniranje i PCR testovi

Obmanjujuće izlaganje doktora Branimira Nestorovića o inovativnoj metodi skladištenja podataka na molekule DNK deli se na Fejsbuku kao dokaz da se prilikom PCR testiranja tajno prikuplja ljudska DNK. Istraživači Majkrosofta i Univerziteta u Vašingtonu zaista rade na usavršavanju DNK molekula kao medija za skladištenje, ali ne u cilju kloniranja ljudi, kako to Nestorović tvrdi. Brisevi koji se koriste za PCR testove sadrže ljudsku DNK, ali nema dokaza da se ona tajno prikuplja. Mali uzorak PCR testova šalje se na dalje analize radi otkrivanja genetskog materijala virusa. Za taj proces nije potrebna ljudska DNK, već izolovani genetski materijal virusa iz ostatka uzorka.

Gostovanje doktora Branimira Nestorovića na “Happy” televiziji iz decembra prošle godine, nastavlja da inspiriše teoretičare zavere na društvenim mrežama.

Iako su tema emisije bile klimatske promene, posebnu pažnju privukla je Nestorovićeva priča o novim načinima upotrebe molekula DNK. Prema njegovim rečima, Majkrosoft radi na razvoju metode skladištenja podataka na DNK sa idejom kloniranja ljudi.

“Oni znaju da telo ne može da izdrži duže od 120 godina. I zato se, baš Majkrosoft konkretno, najviše se bavi transferom na DNK, ljudsku. Oni imaju jednu ogromnu firmu, čak i u knjizi sam pominjao to, imaju jednu ogromnu firmu koja se bavi skladištenjem podataka na DNK. Znači ne na onim čipovima silicijumskim i tako dalje…šta je ustvari ideja, da se kloniraju, pa da sa klauda skinu, svoju ličnost…”

Video isečak iz emisije deli se na Fejsbuku uz neosnovanu tvrdnju da dokazuje da se uzorci DNK tajno prikupljaju prilikom PCR testiranja.

Foto: Facebook/Screenshot

 

Šta se dešava prilikom PCR testiranja?

 

Dezinformacija o prikupljanju ljudske DNK iz PCR testova na kovid 19 počele su da se šire u februaru ove godine, nakon što je Centar za kontrolu i prevenciju bolesti u SAD (CDC) objavio tvit u kojem navodi da “postoji 10 odsto šanse da je Vaš uzorak PCR testa poslat u laboratoriju radi analize genomskog sekvenciranja”.

Međutim, genomsko sekvenciranje je proces koji analizira genetski sastav virusa, kako bi se pratilo njegovo širenje i mutacije.

“CDC govori o sekvenciranju virusa, to nema nikakve veze sa ljudskim genomima”, ​​rekao je dr Dejvid Fisman, profesor epidemiologije na Univerzitetu u Torontu.

Portparol CDC-a objasnio je za “PolitiFact” da je “tvit o genomskom sekvenciranju naveo neke ljude da pogrešno poveruju u to da su lične identifikacione informacije bile uključene u uzorke obrađene u programu sekvenciranja”.

Naime, PCR test se koristi za otkrivanje genetskog materijala virusa.

Kada sprovodi PCR test, zdravstveni radnik koristi bris za prikupljanje respiratornog materijala iz nosa. Uzorak je testiran na genetski materijal SARS-CoV-2, virusa koji izaziva kovid 19.

Američke zdravstvene agencije zatim šalju mali procenat ovih uzoraka u CDC, a CDC zatim sprovodi genetsko sekvenciranje ovih uzoraka kako bi identifikovao varijante, pratio njihovo širenje i pratio žarišta i odredio njihovu sposobnost da izbegnu medicinske tretmane i vakcine.

U protekloj godini, agencija je koristila genomsko sekvenciranje PCR testova da bi procenila broj slučajeva kovida 19 izazvanih varijantama delta i omikrona.

Iako brisevi sadrže ljudsku DNK, jedan od prvih koraka u sekvenciranju je izolovanje genetskog materijala korona virusa iz ostatka uzorka.

Takođe, vredno je napomenuti da dok se genomsko sekvenciranje može sprovesti na DNK, kovid 19 ima ribonukleinsku kiselinu RNK.

“Ovo je ciljano posebno na virusnu RNK, a ljudski geni se ne kopiraju niti sekvenciraju. Krajnji rezultat je samo sekvenca gena kovida 19, što omogućava naučnicima da odrede koja je varijanta bila u uzorku”, rekla je za “PolitiFact” Sindi Prins, klinički vanredni profesor epidemiologije na Univerzitetu Florida.

Povezan sadržaj
Nikolija Čodanović i Miljana Miletić 27. 9. 2021.
Nikolija Čodanović i Miljana Miletić 23. 9. 2021.

 

Koji je cilj razvoja inovativne metode skladištenja podataka na DNK molekule?

 

Čovečanstvo ima problem sa skladištenjem podataka. Brzina kojom ih proizvodimo nadmašuje našu sposobnost da ih uskladištimo. Više podataka je stvoreno u poslednje dve godine nego u celoj prethodnoj istoriji, a ta bujica informacija bi uskoro mogla da nadmaši sposobnost čvrstih diskova da ih shvate, piše “Science.org”.

Rešenje za taj problem neki vide u molekulu koji sadrži naš genetski kod.

Naime, istraživači su smislili nov način za kodiranje digitalnih podataka u DNK, kako bi stvorili šemu skladištenja podataka najveće gustine ikada.

Majkrosoft, jedan od pionira DNK skladištenja, radi na realizacije te ideje sa Laboratorijom za molekularne informacione sisteme Univerziteta u Vašingtonu.

DNK ima mnogo prednosti za skladištenje digitalnih podataka. Ultrakompaktan je i može da traje stotinama hiljada godina ako se čuva na hladnom i suvom mestu.

Naučnici pohranjuju digitalne podatke u DNK od 2012. godine, piše “Science.org”. Tada su genetičari sa Harvardskog univerziteta Džordž Čerč, Šri Kosuri i kolege kodirali knjigu od 52.000 reči u hiljadama isečaka DNK.

Na ilustraciji sa veb sajta Saveza američkih naučnika (“Federation of American Scientists”) objašnjeno je kako funkcioniše skladištenje podataka na DNK.

Prvo, algoritam se koristi za kodiranje videa u As, Gs, Cs i Ts (adenin, gvanin, citozin i timin) koji čine molekule DNK. Molekuli DNK se zatim sintetišu i skladište. Da bi se pristupilo podacima, molekuli DNK se sekvencioniraju, a DNK sekvence se prevode koristeći isti algoritam, reprodukujući video.

Međutim, postoje dva problema vezano za metodu DNK skladištenja, a to su brzina i cena.

Foto: Federation of American Scientists/Screenshot

Naime, koliko god sve ovo zvučalo obećavajuće, mnogo smo godina daleko od skladištenja podataka na DNK, piše portal za nauku, tehnologiju i dizajn “Gizmodo”.

“Zanemarujući tehničke složenosti, skladištenje DNK podataka je jednostavno preskupo – nekoliko megabajta bi koštalo hiljade dolara, a male brzine pisanja znače da ne biste želeli da koristite DNK za podatke kojima se često pristupa”, objasnio je Robert Gras sa Tehničkog univerziteta u Cirihu.

Ipak, kako navodi “Gizmodo”, istraživači širom sveta rade na tome da nas približe eri u kojoj se podaci koje kreiramo čuvaju na samom molekulu koji sadrži naše genetske informacije.

 

Kloniranje ljudi 

 

Termin kloniranje opisuje niz različitih procesa koji se mogu koristiti za proizvodnju genetski identičnih kopija biološkog entiteta, navodi se na sajtu američkog Nacionalnog instituta za istraživanje ljudskog genoma (“National Human Genome Research Institute”)

Kopirani materijal, koji ima isti genetski sastav kao original, naziva se klonom. Istraživači su klonirali širok spektar bioloških materijala, uključujući gene, ćelije, tkiva, pa čak i čitave organizme, kao što je ovca.

Međutim, trenutno ne postoje čvrsti naučni dokazi da je neko klonirao ljudske embrione.

Naučnici u Južnoj Koreji su 1998. godine tvrdili da su uspešno klonirali ljudski embrion, ali su rekli da je eksperiment prekinut veoma rano kada je klon bio samo grupa od četiri ćelije. 

Godine 2002, Klonejd, deo verske grupe koja veruje da su ljude stvorili vanzemaljci, održala je konferenciju za novinare kako bi objavila navodno rođenje prvog kloniranog čoveka, devojčice po imenu Eva. Međutim, uprkos ponovljenim zahtevima istraživačke zajednice i medija, Klonejd nikada nije dostavio nikakve dokaze koji bi potvrdili postojanje ovog klona ili ostalih 12 ljudskih klonova koje je navodno stvorio.

Godine 2004. grupa koju je predvodio Voo-Suk Hvang sa Nacionalnog univerziteta u Seulu u Južnoj Koreji objavila je rad u časopisu “Science” u kojem je tvrdila da je stvorila klonirani ljudski embrion u epruveti. Međutim, nezavisni naučni komitet kasnije nije našao nijedan dokaz koji bi podržao ovu tvrdnju a u januaru 2006. godine, “Science” je objavio da je Hvangov rad povučen.

Iz tehničke perspektive, kloniranje ljudi i drugih primata teže je nego kod drugih sisara, navodi američki Institut za istraživanje ljudskog genoma. 

Kako su objasnili, jedan od razloga je taj što se dva proteina neophodna za deobu ćelija, poznata kao proteini vretena, nalaze veoma blizu hromozoma u jajima primata. 

Shodno tome, uklanjanje jezgra jajeta da bi se napravio prostor za jezgro donora takođe uklanja proteine vretena, ometajući deobu ćelija. Kod drugih sisara, kao što su mačke, zečevi i miševi, dva proteina vretena šire se kroz jaje. Dakle, uklanjanje jezgra jajeta ne dovodi do gubitka proteina vretena. Pored toga, neke boje i ultraljubičasto svetlo koje se koriste za uklanjanje jezgra jajeta mogu oštetiti ćeliju primata i sprečiti je da raste.

Naslova fotografija: Canva