Imala je šezdeset i koju godinu i pokoju pjegicu, ruralni akcenat i milo lice. Odabrali smo je po principu slučajnog uzorka na ulici. Oči su joj bile vedre iako je djelovala pomalo zbunjeno kad smo je zaustavili. Bilo je očigledno da je ta žena mjera za simpatičnost. Odmah mi se dopala.
"Vi s televizije", upita nas radoznalo.
"Tako je. S Radio-televizije Republike Srpske. Pravimo anketu za emisiju 'Govorimo srpski' sa gospodinom Miloradom Telebakom. Možda ste već čuli za nju."
Pogleda nas ona zbunjeno i nešto tiho promrmlja. Bilo je jasno da naša sagovornica nema mnogo vremena za gledanje TV-a, ali ju je radoznalost savladala te nas upita šta nas zanima.
"Da li Vi znate šta je to vokativ?"
"Ko? Vokativ?" Tišina i promišljanje. "Ne znam", prizna najposlije polustidljivo.
Da bih olakšala svojoj šarmantnoj sagovornici, ne želeći da joj bude neprijatno, pripomogoh: "Kako je Vama ime? Kad Vas dozivaju, šta kažu?"
Iznenada, vrati se razdraganost u njene iskričave oči te punih pluća izglasa viknu: "Roooosoooooo!"
To je bilo nešto najljepše što je naša kamera snimila tih ranih dvijehiljaditih. Uljepšala je dan i meni i cijeloj ekipi. Na rastanku jedva sam uspjela kroz smijeh da je pohvalim te da joj kažem: "Eto, Roso, to je vokativ! I - bravo!"
Postoji sedam padeža i naravno svaki je bitan i ima važnu ulogu u našem jeziku. Kad pričam djeci o tome, kažem da svi oni imaju mišiće te da se zovu nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, vokativ, instrumental, lokativ - kao junaci neke priče, kao sedam patuljaka. Vokativ u toj trci zauzima stazu broj pet.
Riječ vokativ (vocativus) je latinskog porijekla. Postala je od riječi vocare, što znači zvati, dozivati, pa se on može definisati i kao padež dozivanja. To je nezavisan padež koji služi za obraćanje sagovorniku, skretanje nečije pažnje i slično. Dobija se na uzvike "Hej" i "Oj". Vokativ je gramatički izdvojen iz rečenice i stoji izvan njenog i subjekatskog i predikatskog dijela. Kao takav on se u govoru posebno naglašava, a u pisanju se obavezno izdvaja zarezom, bez obzira na to na kojem mjestu u rečenici se nalazi: na početku, u sredini ili na kraju. Pošto je izdvojen iz rečenice, nema neku posebnu službu (funkciju) u njoj.
U govoru, čitanju i pisanju se srećemo s njim svakodnevno... Popularan je i u književnosti, npr. narodnoj (ono čuveno: "More, Marko, ne ori drumova!" "More, Turci, ne gaz'te oranja!"), kao i u poeziji za djecu ("Vuče, vuče, bubo lenja", zatim u molitvama ("O, Bože, daj mi snage!"), a našao je svoje mjesto i u pogrdama ("Crni Milorade, pa zar popi svu rakiju?")
Upotrebljavate ga sasvim sigurno i ako povremeno popričate sami sa sobom ili s okolinom (ne brinite, niste jedini):
"Ooo, Milena, kad prije potroši platu?!", ili
"Gdje si se u šerpi skrila, oj, ćuftice moja mila!"
Vokativ se uklapa i u viceve... Sigurno znate onaj kad su se sreli Čak Noris i sok tetrapak pa se pozdravili:
"Zdravo, Norise Čače."
"Zdravo, soče tetrapače."
Zgodan je i za jezičke igrarije te možemo i da napravimo pitalicu, npr. "Ko je peti od sedam?".
Na padež dozivanja nisu imuni ni narodnjaci ("Branka, reci mi, Branka", "Sneg je opet, Snežana", "Sećaš li se, lepi grome moj"), ali ni zabavnjaci ("Bejbe, ti nisi tu", "Mama, ja dalje putujem sam", "Rudi, zašto se javljaš", "Ne razumiješ ti to, druže sudija", "Pitaju me, pitaju, mila, gde si", "Hej, profesore,
mi znamo šta si ludo voleo pre").
A možda jednog dana neki nadahnuti muzičar posveti pjesmu i mojoj divnoj sagovornici Rosi. Do tada - zauvijek ostaje zabilježena u jednom novinskom tekstu o vokativu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.