„ŠTA REĆI ATEISTI“

Raj ne predstavlja platu za dobre postupke, već susret sa Onim koga si zavoleo. Ateisti treba ovo da razumeju…

 

Sećam se, jednom prilikom sam održao predavanje na jednom od fakulteta, gde je pored studenata, sedelo je i nekoliko predavača. Jedan od njih je nakon mog predavanja rekao:

ateisti

„Želim da vam postavim pitanje. Vi sigurno ne možete da odgovorite na njega, ali ipak. Eto, ja sam ateista. Ako budem živeo ceo svoj život pristojno i budem činio dobre postupke, da li ću nakon smrti otići u raj, saglasno sa hrišćanskim predstavama? Čak i pritom što nastavljam da odričem Boga?“

Odgovorio sam da u njegovom pitanju ne vidim ništa komplikovano – on neće otići u raj.

Kako se uvredio ovaj ateista! I kasnije sam nailazio na slične situacije i u drugim razgovorima – iz nekog razloga ateiste interesuje gde će oni otići nakon smrti i vređaju se kada saznaju da u raj neće doći. Sigurno je da se to ne tiče svih ateista, ali je sama tendencija zanimljiva.

Mene, na primer, nimalo ne uznemirava što ću se, po islamu, naći u paklu i što ću se, saglasno budizmu, rađati u svetu stradanja ponovo i ponovo. Ja prosto ne verujem u to i mene nimalo ne dotiču predstave u koje ne verujem.

Zašto to uznemirava ateiste? Mnogi od njih pokušavaju da to predstave kao protivrečnost hrišćanstva – „eto, ako budete poverovali da je vaš Bog tako dobar i sve voli, zašto onda On šalje na muke u pakao one koji ne žele da veruju u Njega?“

Međutim, raj i pakao saglasno sa hrišćanstvom ne predstavljaju dobar i loš smeštaj. Raj predstavlja život sa Bogom. Samo za one koji ljube Boga, život sa Njim će predstavljati večnu radost. Navedimo primer: ako budete zagrlili čoveka koji vas voli i želi vaše zagrljaje, to će za njega biti trenutak sreće. A ako budete zagrlili čoveka koji vas ne voli i ne želi da ga grlite, to će za njega biti muka.

Raj ne predstavlja platu za dobre postupke, već susret sa Onim koga si zavoleo. Dobri postupci pomažu ovom susretu samo onda kada predstavljaju izraz svesne ljubavi ka Bogu.

Ljudima koji ne vole Boga, On svoje društvo neće početi da nameće. Oni će ostati u „tami najkrajnjoj“ sa svojim gresima i mukom koju rađaju ovi gresi. Gresi koje čini čovek već ovde pokazuju razarajuće dejstvo na njega – na primer, u zemljama Skandinavije gde je jako veliki procenat ateista, jako je veliki i procenat oboljevanja od depresije. Sit i uređen život bez Boga iz nekog razloga ne donosi radost.

Nakon smrti čovek žanje ono što je sejao – posledice svog izbora. I to je pravedno.

Sveštenik Georgije Maksimov
Iz knjige „Šta da kažem ateisti?“