Akvileja 1foto Arhipelag

Šta nam danas preostaje od čitavog tog sveta, od Jadrana koji su obnovili Rimljani?
Trajanov slavoluk u Ankoni (iz 115), veličanstvena vrata ka moru, mogao bi biti simbol dugog mira koji je učvrstio Mare Superum. Mnogo toga iz ovog doba rasejano je po nacionalnim arheološkim muzejima u Bariju, Kijetiju, Ankoni i Akvileji u Italiji, Puli i Splitu u Hrvatskoj, Tirani u Albaniji.

Ali mogli bismo reći da na raznim mestima i dalje živi jedan rimski Jadran.

Luka, kakva je bila u carsko doba, i danas se može videti u Ankoni.

To su izuzetni ostaci: magacini, tezge, škveri.

Ostaci amfiteatara se nalaze u Lečeu i Lučeri, Ankoni, Riminiju, Akvileji, Saloni i Draču, a u Puli je amfiteatar sačuvan u celosti.

Rimska vrata, fragmenti pozorišta i hramova i stubovi nalaze se u skoro svim glavnim centrima na obali (posebno u Ankoni, Fanu, Riminiju i Puli) i najbližem zaleđu (Kijetiju i Teramu).

Sugestivna arheološka nalazišta su Egnatia kraj Fazana i Cannae u Pulji; u Istri, ostrva Brioni i Nesactium; u Albaniji, Apolonija, Orikum i Foinika.

No, kao paradigme za ono što se događalo između prošlosti i sadašnjosti, uzimamo primere Akvileje, Pule, Salone, Brindizija i Riminija.

Postavljeni jedan kraj drugog, oni su polazna tačka za razmišljanje upravo o onome što nam na kraju ostaje.

Svakako, izvestan rimski duh, u urbanim svedočanstvima, krajolicima, arhitekturi, očuvao se i bolje se opaža na istočnoj obali.

Akvileja je, pre svega, niz velikih čempresa koji nas dočekuju kada joj se približavamo automobilom.

Na južnom horizontu ukazuje se morsko nebo.

Akvileja je danas mali centar (ima 3.400 stanovnika; pripada udinskoj provinciji) kojim dominiraju impozantna paleohrišćanska bazilika, ruševine raštrkane po poljanama, zvonik (iz 12–13. veka), paradigma za ostale zvonike koji se uzdižu od Venecije do Dalmacije.

Akvileja je više zamisao grada nego istinski grad.

Arheologija nam omogućava da naslutimo ono što je isprva bila kolonija, nešto malo više od vojnog logora; godine 169. stare ere naseljeno je 1.600 porodica, zatim je usledila centurijacija ravnice do lagune i do onog mesta kuda danas prolazi autoput.

Postala je municipijum 90. godine stare ere.

U vreme Avgusta grad je bio zimski logor za legije, centar za snabdevanje trupa s dunavskog limesa, sedište prefekta venetske flote, mesto gde su boravili imperatori.

Prvi je bio Avgust.

U okolini se razvila proizvodnja vina i ranog voća i povrća, ali i vune i purpurnih toga.

U gradu su se obrađivali bronza, gvožđe, kamen iz obližnjeg Krasa, proizvodili su se oružje, keramika, posuđe, negovani su fini zanati, zlatarstvo, a postojale su umetničke škole za izradu mozaika i stakla.

Izuzetno je bogato i prefinjeno staklarsko nasleđe.

S Dioklecijanom, između 3. i 4. veka, Akvileja postaje glavni grad desete regije i njime upravlja carski predstavnik.

Po značaju je bila četvrti grad u Italiji.

Možemo zamisliti narod i legionare kako hodaju po ostacima foruma, pozorišta, arene.

Ostale su trase, zidići i temelji brojnih javnih i privatnih građevina; prepoznajemo kolonade, borilišta, kupatila, votivne oltare.

Na poljima ka zapadu nalaze se ostaci carske palate i arene.

Kanal reke Natise ulazi u grad, gde se nalazila luka; Natisa povezuje Akvileju s današnjim Gradom, pristaništem na moru, na južnoj granici istoimene lagune, na 15 hiljada koraka udaljenosti (prema Pliniju).

To je bio jedan od najrazvijenijih prostora rimske Italije, mesto gde su se spajali Jadran, Alpi, Panonija i Ilirik.

Pa ipak, od 4. veka brzo propada.

Grad se zatvorio snažnim bedemima; bio je strateški centar i stoga su se za njega borili Konstancije II i Konstans (340. nove ere), Julijan i Konstancijevi sledbenici, Teodosije i Maksim (388).

Akvileji je pretio Alarik i na kraju ju je razorio Atila 452. godine.

 

Prevod sa italijanskog Mila Samardžić

Autor je poznati italijanski istoričar čija je knjiga „Istorija Jadrana“ nedavno objavljena u izdanju Arhipelaga.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari