Moć lepote ili kulturna istorija Italije 1

Iz viševekovnog, tradicionalnog suparništva gradova, kneževa i papa oko najsavršenijih umetničkih dela, u Italiji su nastala, kao jedinstveni primer višestrukosti inovativne moći, remek-dela čovečanstva.

Folker Renart, u svojoj knjizi Moć lepote: Kulturna istorija Italije (C. H. Beck, Minhen, 2019) posmatra i analitički opisuje hiljadugodišnju kulturnu istoriju Italije i omogućava razumvanje onoga što se nedvosmisleno zove Italianitŕ, sa neodoljivom snagom privlačnosti koja karakteriše mnoge samovoljne umetnike i njihova epohalna dela. Nasleđe antike, arapskih uticaja na Siciliji, vizantijski pečat u Veneciji, nemački, španski i francuski carevi i kraljevi: Italija je grandiozni compositum, jednako formirana iz spoljnih uticaja kao i iz svoje unutrašnje raznovrsnosti. Renart, profesor istoriografije na univerzitetu u Frajburgu u Švajcarskoj, koji se već decenijama bavi istorijom Italije, osvetljava u ovoj titanskoj sintezi kako se, počev od 11. veka, iz svih rečenih heterogenih faktora, razvija jedna kultura koja je kako od Italijana, tako i onih koji to nisu, shvaćena kao italijanska. Autor na veoma živ način pokazuje slike, zdanja, vrtove, poeziju, opere i filmove, teoretičare države i prirodnih nauka, kulture kulinarstva i dizajna i prati duge linije razvoja – od sicilijanskih barona do mafije, od renesanse do pokreta Risorgimento, od narodu bliskog i popularnog Bokača do jednostavnih ljudi kod Felinija. Italijanska kultura izrasla je na krizama i katastrofama i njenu DNK čini optimistička životna snaga, neka vrsta posebne životne radosti. Ova knjiga zacelo poziva na otkriće te očaravajuće snage lepote i omađijavanja njom.

Kad je osnovana Italija? U martu 1861. u Torinu, kad je proglešno kraljevstvo? Ili sa Risorgimentom, kad su se 1796. formirale patriotske grupe pod uticajem Francuske republike? Ili još u 14. veku, kad je jedan elitni sloj razvio konstrukciju italianitŕ, a na čijem je čelu stajao Frančesko Petrarka? Ili još u antici u kojoj je nacionalna istorija, koja je u kolektivnoj svesti Italijana danas neosporna, doživela svoj zenit? Pitanje je fundamentalno značajno za titanski poduhvat Folkera Renarta na polju kuturne istorije Italije. Ovaj specijalista za pitanje renesanse oslanja se na životni princip istoričara Frančeska Đukardinija (1483-1540), koji je načelo italianitŕ formulisao kao agonalni poriv produktivnog takmičenja između gradova i kneževskih dvoraca, koji su iz teritorijalne rasparčanosti izrasli u singularnu kulturnu raznovrsnost. Narativ te raznovrsnosti Renart prikazuje u epizodama na lukovima hiljadugodišnje istorije. Ova kultura Italije počinje na Siciliji, sa Cappella Palatina, palatom Normana u Palermu. Njen graditelj (1095-1154) nastoji da nadiđe Sainte-Chapelle i da izazove papu, što nije ništa drugo do demonstracija sukoba između Orijenta i Zapadnog sveta i različitih etničkih i religioznih grupa na poluostrvu. To je vreme cvetanja multkulturne i višejezičke epohe Štaufera Fridriha II (1194-1250).

Čudesni trg sa katedralom, krstionicom, zvonikom i grobljem u Pizi; osnivanje prvog Univerzizteta u Bolonji 1088, u kome je učeno i obnovljeno rimsko pravo, te 1245. otpočeta izgradnja gotske katedrale Santa Maria Novella u Firenci kao pandan rivalu iz Pize, koja će je docnije i nadmašiti. Duždeva palata u Veneciji kao poziv građanima da bastion slobode grade na komunikaciji i konsenzusu. Renart se ovde fokusira na izgradnju građevina i živopis umetničkih dela, objašnjavajući istorijski kontekst i analizirajući njihov reprezentativni duh u svome vremenu. On, tako, analizira fresko slikara Domenika di Mikelina u domu u Firenci (1465), Dantea Aligijerija (1265-1321) sa Božanstvenom komedijom i izveštava o podnetoj nepravdi počinjenoj izgnanstvom osuđenog pesnika i nastanak političkih idiosinkrazija. Autor prikazuje na fresci u Lateranskoj bazilici Bonifaca VIII kako je rimska privreda profitirala u SVetoj godini 1300, kad su u večni grad pohodili poklonici sa svih strana zemljinog šara. Ono što bonum commune u gradu-republici iznad svega postavlja, njihove političke metode i mehanizme, vrline i dezavuisanja, objašnjava autor na primeru freske Ambrođia Lorencetija (1339) na Palazzo Pubblico u Sijeni. Tako se nižu jedna za drugim primeri koji se dopunjuju i uzajamno osvetljuju.

Mladi Donatelo proklamuje renesansu. Njegov, za dom (katedralu), isklesani David (1408/09) biće izložen u Sala dei Signori, mestu koje je politički relevantno u Firenci kao suprotnost Milanu – kao Golijatu. Odnos umetnosti i moći ispituje Renart na primeru loze Medičija, koji su republiku pretvorili u cosa nostra ove omnipotentne familije. Kralj Alfonso iz Aragonije, koji je 1443. umarširao u Napulj, na egzemplaran način postavlja italianitŕ na probu: „Jedna stvar ličnog životnog stila“ kojoj pripadaju „kontrola afekata, racionalnost, vladanje jezicima, dostojanstvo nastupa, estetika svakodnevice, poštovanje umetnosti i nauke“. To reprezentuje jedan trijumfalni portal koji je Alfonso plasirao između dve kule na Castelnuovo.

Niz od 69 poglavlja ove knjige čine šaroliki mozaik, koji dočarava mornaričku moć Đenove, koja sa Pizom i Venecijom, biva opisana kratkim potezima. Sa Paladijevim vilama u Venetu i baroknim rezidencijama na Tibru, Palestrininom crkvenom muzikom i Đezualdovim madrigalima, Tintoretovim ciklusima slika u Scuola di San Rocco i Monteverdijevim otkrićem opere u Veneciji, sa Makijavelijevom teorijom države i Kampanelinom Državom sunca. Raspad u 18. veku sa dvorcima u Torinu ili Vivaldijevim akustičkim eksperimentima i Kazanovinim pustolovinama u Veneciji. Otkrića Herkulaneuma i Pompeja stimulišu fantaziju, a umetnici traže naloge u nostranstvu, i dok Tjepolo trijumfuje u Vircburgu, dotle Karl VII kuje plan da svoj Versaj gradi u Kazerti. Alesandro Manconi seli se 1827. iz Milana u Firencu, da bi svoj idiom očistio od lomabardizama. Toskanizovani stil njegove Verenice postaće model političkog jedinstva. Đuzepe Verdi će u 19. veku postati svetla figura italijanske kulture, iako mu je uloga heroja jedinstva tek post factum dopisana.

De Kirikovo metafizičko slikarstvo i Marinetijev Futuristički manifest, kao i sedište firme Fiat u Lingotu (Torino), te fašistička arhitektura između neoklasicizma i moderne, neorealizam i pohod mode made in Milano: u 20. veku se pojam kulture proširuje i fudbal postaje njen deo. Studijska putovanja u Italiju završavaju se na Siciliji, zapravo tamo gde počinju. Hronologija će biti izokrenuta, jer Felinijev film Slatki život (1960) pojaviće se nakon romana Tomazija di Lampeduze – Gepard (Il Gattopardo, posthumno 1958).

Renart ne citira poznati Geteov diktum, ali će on biti potvrđen: „Italija bez Sicilije ne čini sliku u duši, jer je ovde ključ za sve“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari