Zbog rasta cena hrane i energenata na meti nove krize naći će se najsiromašniji, koji se jedva prehranjuju i još teže plaćaju račune. U većini zemalja EU oni su bili prepoznati kao najugroženiji tokom pandemije, pa im je dodeljivana posebna pomoć, dok su u Srbiji svi jednako tretirani kao ugroženi. Čak i oni sa platom od 1.000 i više evra. Kako će se najsiromašniji suočiti s najdubljom krizom u novijoj istoriji koja tek sledi?
Država Srbija je u protekle dve godine potrošila skoro dve milijarde evra na podmazivanje birača iliti pomoć u pandemiji, kako je zvanično nazivano deljenje novca i onima s platom od 1.000 evra i onima koji primaju socijalnu pomoć. To je više nego što je dala za sve zdravstvo, uključujući i sada već čuvenu nabavku respiratora, ali i izgradnju kovid-bolnica, uvoz vakcine i inovativnih lekova, dodatno zapošljavanje… To je, istovremeno, rekordan iznos koji je ijedna država centralne i istočne Evrope izdvojila za pomoć građanima i čak četiri puta više nego što su pomenute države za dve godine podelile svojim građanima.
PARE SVIMA, BEDA SIROTINJI: Znači li to onda da su građani Srbije četiri puta manje osetili efekte krize, da je najsiromašnijima država Srbija pomogla četiri puta više nego zemlje ovog dela sveta? Nažalost, nije. Naprotiv, Srbija je uz tako goleme izdatke postigla skoro iste efekte kao i uporedne zemlje koje su, uzgred budi rečeno, ciljano davale podršku najugroženijima, samohranim roditeljima, primaocima najnižih penzija, korisnicima raznih vrsta socijalne pomoći. Poređenja radi, Srbija je čak 90 odsto sredstava od dve milijarde potrošila na neselektivnu pomoć, dok su zemlje Centralne i Istočne Evrope (Hrvatska, Letonija, Poljska, Bugarska, Slovenija) svega 35 odsto novca koji su podelile usmerile na sve pripadnike određene grupe građana. Konačno, u nedavno objavljenoj analizi Fiskalnog saveta, u kojoj se do detalja analiziraju efekti helikopterske podele novca, ukazuje se na nešto možda i važnije od toga što je država uludo zajmila dve milijarde koje ćemo svi vraćati. Preciznije, šta će u novoj krizi biti sa siromašnima, imajući u vidu da su dve milijarde bačene kroz prozor, a da je vreme jeftinog zaduživanja prošlo? Imajući u vidu enormna poskupljenja hrane i energenata, moguća otpuštanja kroz mere štednje poslodavaca, kao i činjenicu da je Srbija godinama unazad za socijalu izdvajala manje nego zemlje EU, a da je dve milijarde evra zajmila da bi davala svima bez razlike, te da joj je manevarski prostor za intervencije uveliko smanjen.
„U 2022. moguća je nova kriza i Srbiji bi sada veoma dobrodošla sredstva koja su neracionalno potrošena tokom pandemije. Rat u Ukrajini uz već prisutnu visoku inflaciju i energetsku krizu dovešće do nove ekonomske nestabilnosti evropskih zemalja koja bi se praktično nadovezala na zdravstvenu krizu. Premda se javne finansije Srbije i dalje mogu načelno oceniti kao stabilne, prekomerna i suviše neselektivna potrošnja iz prethodne dve godine bila je pogrešna. Ne samo što je zbog toga javni dug povećan za oko dve milijarde evra više nego što je bilo neophodno (taj dug će u narednim godinama vraćati poreski obveznici) već su tako i nepotrebno umanjeni raspoloživi mehanizmi ekonomske politike u mogućoj novoj krizi“, piše između ostalog u pomenutoj analizi Fiskalnog saveta.
Profesor Ekonomskog fakulteta Mihail Arandarenko za Novi magazin analizira moguću dubinu nadolazeće krize i njene efekte na najsiromašnije:
„Neki misle da svet ulazi u ‘savršenu oluju’ u kojoj se prepliću problemi nasleđeni iz vremena u kojem je pandemija bila u jeku i koji su jedva sanirani, uključujući i inflaciju i poremećaje u lancima snabdevanja, s novim problemima nastalim zbog rata u Ukrajini. Kao i slučaju kovida, i sada se radi o spoljnom pokretaču ekonomske krize. Kao što je suzbijanje kovida dovelo do ekonomskog oporavka, tako i sada jedino relativno brzo uspostavljanje primirja i makar zamrzavanje konflikta mogu da doprinesu suzbijanju ove nove globalne ekonomske krize“, ocenjuje Arandarenko, insistirajući na tome da kriza koja je tu, kao i ona koja već dolazi, najmanje zavisi od nas.
MILION UGROŽENIH: Pa ipak, država je ta koja će morati da reaguje i zaštiti najsiromašnije koji će, bez svake sumnje, biti najpogođeniji rastom cena i eventualnim nestašicama, što opet neće biti tako ozbiljan problem za one sa debljim buđelarima. Sagovornici Novog magazina, među kojima i Danilo Ćurčić iz Inicijative A11, slažu se u oceni da će najsiromašniji i oni s najmanjim primanjima biti najveće žrtve nadolazeće krize. Naprosto, to su ljudi koji više od 50 odsto raspoloživog novca troše na hranu koja je iz dana u dan sve skuplja. Ostatak koriste da bi platili grejanje koje će poskupeti, struju koja će takođe biti skuplja i za stanarine koje poslednjih godina nezadrživo rastu.
„Postoji bojazan da će situacija biti još gora jer će poskupljenje svega, od hrane preko struje do ostalih stvari uticati najpre na one koji su najugroženiji, a za koje država nije spremila nikakve mere pomoći niti to namerava da uradi. Važno je i napomenuti da se onda kad se govori o pomoći najugroženijima ne misli ni na kakvu milostinju već na to da je propisivanje posebnih mera radi zaštite najugroženijih zadatak države i njena obaveza koju je preuzela ratifikacijom međunarodnih ugovora kojima se garantuju ljudska prava“, insistira Ćurčić u razgovoru za Novi magazin.
Naš sagovornik podseća na analizu koju je pre dve nedelje objavila Inicijativa A11 pod nazivom „I novu ekonomsku krizu čekamo bez ikakve podrške za najsiromašnije među nama – ko su oni“?
„Ekonomski i socijalno najugroženije kategorije građana su: radnici koji rade za minimalac, porodice sa više od četvoro dece, građani koji nemaju lične karte ili zdravstvene knjižice, Romi, interno raseljena lica sa Kosova i građani koji su korisnici novčane ili druge vrste socijalne pomoći. Ovo su ljudi čija su ekonomska i socijalna prava (na rad, lečenje, obrazovanje, stanovanje i socijalnu zaštitu) ubedljivo najugroženija u Srbiji. Država je odbila sve predloge za unapređenje zakonskih rešenja koji su stigli iz civilnog društva tokom prošle godine, a kojima bi se položaj ovih ljudi koliko-toliko unapredio. Realno je očekivati da će ljudi koji pripadaju ovim kategorijama, a ima ih više od milion, najteže podneti teret velike ekonomske krize i recesije u koju ulazimo“, zaključak je godišnjeg izveštaja o stanju ekonomskih i socijalnih prava koji je Inicijativa za ekonomska i socijalna prava (Inicijativa A 11) predstavila u okviru manifestacije „Dani socijalnih prava“ (10-13. maj).
„Novu ekonomsku krizu čekamo bez ikakve ideje kako da omogućimo najsiromašnijima dostojanstven život, i to je manir koji ova država ponavlja. Država nije zainteresovana ni da odgovori na predloge za promene zakona niti da povuče neustavne odredbe pojedinih zakona“, rekao je Ćurčić predstavljajući izveštaj, a slično je ponovio Novom magazinu zaključujući da najsiromašniji ni u zdravstvenoj krizi „nikako nisu tretirani “.
NEVIDLJIVI: „Uspeli smo da potrošimo ogroman novac iz budžeta i kredita da bi se svakome podelilo po 100 evra, a nekim grupama i više puta, ali smo najugroženije onemogućili da dođu i do te pomoći. Tako su osobe bez dokumenata, uprkos tome što ni na koji način ne mogu da pristupe sistemu socijalne zaštite niti tržištu rada, bile onemogućene da dobiju 100 evra kovid-pomoći“, podseća Ćurčić.S njim je saglasna i naša sagovornica iz Fondacije Centar za demokratiju Sarita Bradaš, koja na osnovu onoga što smo videli tokom pandemije procenjuje da će se u nadolazećoj krizi broj siromašnih samo uvećavati.„Imajući u vidu nebrigu koju država iz dana u dan pokazuje prema najugroženijima u društvu, ne očekujem da će se nešto promeniti. Nažalost, čini mi se da možemo očekivati povećanje broja siromašnih. Treba imati u vidu da ovakvim odnosom država ne samo da iskazuje nebrigu prema svojim građankama i građanima već krši i obaveze koje je preuzela ratifikacijom međunarodnih ugovora“, objašnjava Bradaš, misleći na Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima koji je Srbija potpisala, a u kojem je naznačeno da će država preduzeti mere kako bi njeni građani/ke uživali pravo na adekvatan životni standard. Konkretnije, radi se o „pravu svakog lica na životni standard dovoljan za njega i njegovu porodicu, podrazumevajući tu i odgovarajuću ishranu, odevanje i stanovanje, kao i stalno poboljšanje životnih uslova“.POSKUPLJENJA: Srbija je u kategoriji država koje godinama unazad ne uspevaju da izjednače minimalnu potrošačku korpu s minimalnom platom. Naša vlast je pre nekoliko godina čak ukinula razmatranje visine minimalne plate dva puta godišnje. Na to podseća profesor Arandarenko, koji takođe smatra da će upravo siromašniji slojevi biti najviše pogođeni inflacijom.„Svakako bi prioritet trebalo da bude zaštita standarda siromašnijih slojeva. Penzioneri su već dobili kakvu-takvu 13. penziju; u zavisnosti od razvoja situacije sa inflacijom i stanja u budžetu penzioneri s nižim penzijama, ali i sva lica bez penzija starija od 65 godina trebalo bi da dobiju dodatnu pomoć. Ali mnoge porodice u kojima ima zaposlenih i koje se suočavaju sa rastom troškova života većim od rasta primanja takođe bi trebalo nekako zaštititi. Jedna, po mom mišljenju dobra mogućnost mogla bi da bude ponovno uvođenje neoporezivog regresa i dodatka za topli obrok. Oni se isplaćuju u jednakim fiksnim iznosima svim zaposlenima i ako bi država obavezala sva preduzeća da pre svakog sledećeg standardnog proporcionalnog povećanja zarada obezbede svojim zaposlenima ta dva prava u kešu, to bi moglo da amortizuje udarac inflacije, pre svega na zaposlene s malim primanjima, a da ne ošteti direktno planirane budžetske prihode. Iskustvo tokom korone pokazalo je da takva fiksna davanja mogu značajno da smanje siromaštvo i nejednakost. Za razliku od mera u vreme korone koje su imale snažno, ali privremeno dejstvo, ove neoporezive naknade u fiksnim iznosima trajno bi uticale na smanjenje radnog siromaštva i nejednakost zarada“, smatra Arandarenko.
1/2
Bradaš veruje da je zbog inflacije koja je lani pojela povećanje minimalne plate trebalo odavno započeti razgovore o novom povećanju.„U februaru 2022. međugodišnja inflacija je bila 8,8 odsto, što je bio nedvosmislen signal za početak pregovora. Naime, prema Zakonu o radu, pri određivanju minimalne cene rada polazi se od nekoliko elemenata, između ostalog od egzistencijalnih i socijalnih potreba zaposlenog i njegove porodice izraženih kroz vrednost minimalne potrošačke korpe, kao i od kretanja potrošačkih cena. Ukoliko dođe do značajne promene nekog od elemenata, Socijalno-ekonomski savet je obavezan da razmotri obrazloženu inicijativu za otpočinjanje pregovora za utvrđivanje nove minimalne cene rada. Minimalna potrošačka korpa u februaru 2022. povećana je 10 odsto u odnosu na isti mesec prethodne godine, pri čemu su troškovi hrane, koji su nastavili da rastu i u narednom periodu, povećani 15,5 odsto. Za samo mesec dana otkad se primenjuje novi iznos minimalne zarade inflacija je ‘pojela’ njeno povećanje, a minimalna zarada je pokrivala tek tri četvrtine minimalne potrošačke korpe“, analizira Bradaš.Međutim, u ovom trenutku ideja o novom povećanju minimalne plate teško je zamisliva. Naime, sindikati su tražili razmatranje nove minimalne plate, ali su dobili odgovor da je Vlada u tehničkom mandatu. Tek, činjenica je da je od prošlog avgusta, kada je pregovarana minimalna cena rada za ovu godinu, minimalna potrošačka korpa poskupela 3.500 dinara. Minimalac je u septembru povećan 10 odsto na 35.000 dinara i počeo je da se isplaćuje od januara, a već tada je to povećanje anulirala inflacija.U međuvremenu, država obuzdava poskupljenja osnovnih životnih namirnica zabranom rasta cena još od prošle godine, s tim što je svima jasno da se limiti jednom moraju ukinuti. Naprosto, ograničavanje poskupljenja može dovesti do nestašica, budući da nisu zamrznute cene inputa za proizvodnju, a da ova mera traje već mesecima. Uostalom, nestašice šećera već su registrovane u Leskovcu, Nišu, Novom Sadu…„Kontrola nekih ključnih cena može odigrati ograničenu pomoćnu ulogu u zaštiti standarda domaćinstava. Država bi trebalo pažljivo da prati ponašanje proizvođača strateških proizvoda za standard stanovništva i da interveniše u slučajevima kada proceni da se radi o tzv. inflaciji pohlepe (‘greedflation’ na engleskom), kada proizvođači (ili uvoznici) i trgovci koriste svoj monopolski položaj na tržištu da povećaju cene daleko više od rasta svojih troškova. Kada to nije slučaj, ako želi da odbrani standard stanovništva, država bi morala barem delimično da obešteti proizvođače“, smatra Arandarenko.(NE)BRIGA DRŽAVE: U ovom trenutku država ne najavljuje nove mere podrške za najugroženije niti su predviđena ikakva dodatna izdavanja za najugroženije stanovništvo. Naprotiv, od 2013. do danas rapidno se smanjuje broj korisnika novčane socijalne pomoći, kao i sredstva koja je izdvajaju za te namene (svega 0,2 odsto BDP-a u 2020. godini, a 2013. dvostruko više).„Statistika nam pokazuje ono o čemu godinama govorimo – da država ima neizrečenu politiku da smanjuje broj korisnika sistema socijalne zaštite. To se radi na različite načine, propisivanjem nezakonitih uslova za dobijanje socijalne pomoći, kao što je bio slučaj sa čuvenom Vulinovom uredbom koja je uvela prinudni rad korisnika novčane socijalne pomoći, a o kojoj Ustavni sud osam godina ne može da smogne snage da odluči da nije u skladu sa Ustavom. To se radi i nezakonitim praksama centara za socijalni rad koje dodatno otežavaju ostvarivanje prava iz sistema socijalne zaštite, kao što je to propisivanje ‘propuštene zarade’, odnosno odbijanje zahteva ili smanjivanje iznosa novčane socijalne pomoći na osnovu nekakve fiktivne zarade koju je korisnik mogao da ostvari da je obavljao posao koji mu nikad nije ni bio ponuđen. Sada su stvari otišle i korak dalje, pa se i nove tehnologije i proces digitalizacije koriste za striktnu kontrolu korisnika novčane socijalne pomoći, pa ćemo videti kako će izgledati statistike jednom kad zaista počne primena Zakona o socijalnoj karti“, zaključuje na kraju razgovora za Novi magazin Danilo Ćurčić, uveren da su i socijalne karte samo mehanizam osmišljen kako bi se siromašni što pre brisali iz sistema socijalne zaštite.
2/2
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR