Karpo Godina: Film mi je i dalje "važniji od života" 1Foto: Radmila Radosavljević/Danas

Nekako se još nisam predao, i film mi je i dalje, možemo tako reći, važniji od života. Još sam vrlo aktivan, tako da se vidi moj stav prema ovoj našoj sadašnjici. Interesantno je da, kad sam sa Želimirom Žilnikom 1972. radio njegov drugi igrani film – Sloboda ili strip, koji je bio zabranjen i oduzet, i tada su svuda bili nemiri, i mi smo bili jedini koji smo to snimili, mojim okom, u Lovranu, i onda i šire u Sloveniji. To je bilo dosta slično današnjim protestima, i svi ti ljudi koji su još živi, oni glavni pobunjenici, iz tog materijala koji smo vredno beležili, biće unutra, u novom Žilnikom filmu – Sloboda ili barbarizam, koji ćemo, nadam se, ipak napraviti. Nakon 50 godina, sa istim ljudima, sad stvaram novu stvar – kaže za Danas legendarni slovenački reditelj, direktor i montažer Karpo Godina, koji je sa generacijom filmskih autora crnog talasa obeležio najslavnije i najvažnije poglavlje jugoslovenske kinematografije.

Godina je bio među najznačajnijim gostima upravo završenog 15. Beldocs festivala dokumentarnog filma, na kojem je njemu i Žilniku priređena retrospektiva, u kojoj je publika mogla da vidi izbor od pet njegovih dela u novoj, digitalno restauriranoj verziji. On je u Jugoslovenskoj kinoteci održao i Master klas, a bio je i član žirija međunarodnog programa tog festivala.

Uz opasku da mu je drago što je, poput glumca Radka Poliča, i danas najpopularniji slovenački Beograđanin, Godina ističe da mu je divno što je opet ovde, i to u hotelu Mažestik, za koji ga vezuju uzbudljive uspomene.

Sa Žilnikom ste radili njegov prvi film „Rani radovi“, koji je 1969. osvojio Zlatnog medveda u Berlinu, i postalo je deo filmske antologije u Srbiji. „Ja ne znam da režiram, ti ne znaš da snimaš, možda zajedno nešto napravimo“, glasio je Žilnikov poziv za saradnju. Kako ste doživeli ovu retrospektivu na Beldocsu?

– To je citat koji je moj bivši student, Karpo Putnik, ubacio u film o meni, a na neki način se i ne radi o meni, više je lep omaž mojoj generaciji, i jedan je od lepših filmova koje sam video. Zaista mi mnogo znači ova retrospektiva i dolazak u Beograd, sentimentalan sam još uvek na ove krajeve, jer tu sam doživeo i preživeo svoj život onako, sa velikom kašikom, što bi rekli. Moje filmsko odrastanje, manje-više, bilo je na ovim prostorima, a minimalno u Sloveniji, tako da ovaj povratak za mene ima puno emocija. Sa Žilnikom se puno susrećem, jer pripremam s njim njegov novi igrani film – Sloboda ili barbarizam, koji se oslanja na njegov zabranjeni i oduzet film iz 1972 – Sloboda ili strip, i nadam se da ćemo ga ipak napraviti, i da će se poništeni konkurs za eminentne reditelje Filmskog centra Srbije ipak pozitivno razrešiti. Bilo bi zaista lepo da krenemo u tu našu, verovatno zadnju veliku avanturu, i da tim filmom zaokružimo sve ono što smo radili.

Danas ste Vi i Žilnik jedini živi predstavnici crnog talasa, kako je komunistički režim „naslovio“ taj filmski period. Kako biste ga Vi nazvali?

– Sadašnje generacije teško mogu verovati da su filmovi koje smo radili pre 1972. zaista bili jugoslovenski novi talas, proleće jugoslovenskog filma. A možemo to proširiti još više i reći, nove estetike koja u svetu još nije postojala, tako da je naš film odmah imao taj novi duh, koji je Zapad odmah prihvatio. To nisu bili istorijski filmovi, to su bile priče koje su doticale to vreme. Česi su tada bili poznati, i oni su imali svoj novi talas, ali to su sve bili ili malo istorijski filmovi, ili nešto kostimirano, a u jugoslovenskom novom talasu sve je bilo aktuelno, i tražio se neki novi filmski izraz. Zanimljivo je, i mora se to reći, da su i pored progona reditelja crnog talasa, kako nas je režim nazivao, svi ti naši filmovi do 1972. ipak bili snimljeni i napravljeni bez cenzure, i prikazani na svetskim festivalima na kojima su osvajali nagrade. To je bila jedna, po meni, apsolutno lukava politika koja je znala da se kao kulturni proizvod jedino film može lako lansirati u svetu, da ima jake poruke, i da može da pokaže vani da je Jugoslavija ipak jedna liberalna zemlja. Nije ih baš preterano zanimalo da li ti filmovi nekome ovde smetaju, glavno je bilo da se napravi taj utisak kreativne i građanske slobode. Danas sam nekako uveren da je to stajalo iza crnog talasa. Kao Potemkinovo selo – da prikriješ činjenice i lansiraš nešto lakirano, i zato je to bio nekakav srećni period za nas, ako može tako da se kaže. Prave čistke počele su 1972, ta godina je bila prokleta, zaustavila je uzlet novog talasa, a da se to nije dogodilo, jugoslovenski film bi otišao daleko, u beskraj. Ali, sve u svemu, to vreme sada ne vidim tako loše.

Da li taj period, u odnosu na ono što se danas događa sa kinematografijom u ovim našim postjugoslovenskim kulturama, ne vidite tako loše?

– Pre svega, to je bila neverovatna lova koja se tada ulagala u kulturu. Čak se sećam, iako je taj Žilnikov film – Rani radovi, bio jako skroman, kako sam tada, a to je bila 1967, prvi put leteo avionom od LJubljane do Beograda, pa sam odatle otišao u Novi Sad. Moj honorar je bio toliki da je jedan vodeći slovenački arhitekta u to vreme, s kojim sam se sreo na tom letu, pao u nesvest kad sam mu rekao cifru. To su tada bile nezamislive svote, od tog novca se zaista moglo lepo živeti, a danas je kompletna kultura sirotinja. I to nije slučajno što je kultura izgubila značaj i u našim društvima, a moglo bi se reći i globalno, i što se gubi sistem vrednosti. Naravno da je to koncept masovnog zaglupljivanja ljudi – najlakše se manipuliše kada ljudi prestanu da promišljaju kako i gde žive, kad im se izbije mozak iz glave i umesto kulture usadi neka rijaliti, estradizovana, virtuelna stvarnost. Na sreću, u Sloveniji je na aprilskim izborima sada došlo do preokreta. Nisam verovao da će se to desiti, a godine vlasti premijera Janeza Janše i njegove stranke bile su stvarno ponižavajuće za svakog normalnog čoveka u Sloveniji. Koji je to nivo politike, nivo javne komunikacije, dijaloga, rušenja svih institucija, preuzimanje televizija, pa to je bilo kao jedan buldožer. Čak i sada, kad nova vlast na čelu sa Robertom Golobom, budućim premijerom Slovenije, treba da preuzme funkcije, Janša nastoji da u ovih mesec i po dana, koliko mu je još ostalo, svakodnevno pokušava da sruši ono što još nije srušeno, i da postavi svoje ljude na neka mesta, kako bi osigurao eventualnu platformu za neki sledeći nastup. I to je zaista horor film, šta će on još da uradi.

 Dve godine ste svakog petka bili prisutni na protestima Biciklističkog pokreta protiv režima Janeza Janše, koji su tokom pandemije počeli u LJubljani i proširili se širom Slovenije. Da li je to i Vaš novi dokumentarni film?

– Bio je veliki praznik za Sloveniju 24. aprila, kad je pao Janša, koji je manje-više bio prisutan u vlasti skoro trideset godina, što je nezamislivo. Verujem da se to dogodilo, pre svega, zahvaljujući Biciklističkom pokretu, kako ga mi zovemo. Taj put je trasirao promene, da nije toga bilo i tih trikova, da se uprkos koroni redovno održavaju demonstracije svakog petka, mislim da bi Janša još harao.

Probudila se građanska inicijativa u Sloveniji, i mladi ljudi su se potpuno probudili. U međuvremenu je Janša organizovao i neki refenrendum o vodi, a Biciklistički pokret je uspeo da ga izanimira i da se osam stotina hiljada ljudi izjasni protiv, što je bio jedan vrlo znakovit nagoveštaj da će se na izborima taj broj njegovih protivnika još povećati. To se i dogodilo, iako Janša nije verovao da može bilo ko da ga pobedi.

A i ja sam bio učesnik svega toga, na svoj način. Nekako se nisam predao, tako da mi je film i dalje, možemo tako reći, „važniji od života“. Još uvek sam vrlo aktivan, proveo sam dve godine na tim protestima. Bio sam jedini filmaš, praktično sam svaki petak, po kiši i po snegu, snimao sve što se događalo na tim protestima, i sada ću ceo taj materijal da sastavim, izmontiram i složim, tako da se vidi moj stav i ove naše sadašnjice. Nadam se da ću sa ovim dokumentarcem da prođem na konkursu slovenačkog filmskog fonda kad se formira nova vlast.

Interesantno je da, kad sam sa Žilnikom 1972. radio njegov drugi igrani film – Sloboda ili strip, koji je bio zabranjen i oduzet, da su i tada svuda bili nemiri studenata i građana, i mi smo bili jedini koji smo to snimili, mojim okom, u Lovranu, i onda i šire u Sloveniji. To je bilo dosta slično ovim današnjim protestima, i svi ti ljudi koji su još živi, oni glavni pobunjenici, iz tog materijala koji smo vredno beležili, biće unutra, u novom Žilnikom filmu – Sloboda ili barbarizam, koji ćemo, nadam se, napraviti.

Glasovi levičara

Levica je u Sloveniji sada osvojila značajne glasove, što znači da će nova vlada na čelu sa premijerom Robertom Golobom biti i levičarska. Imam 80 godina i drago mi je što sam to doživeo. Nada umire poslednja, da se našalim, ali ovaj naš primer može da posluži i regionu. Nije sve izgubljeno, samo ako se ljudi povežu, ako dođe do pravog građanskog aktivizma i do te humane ideje o socijalnoj, i svakoj drugoj pravdi koja danas najviše nedostaje. Naravno, treba i građanske hrabrosti, i beskompromisnosti u svemu tome.

Mislim da smo mi u doba jugoslovenskog novog talasa napravili te fantastične filmove upravo zato što smo bili beskompromisni, što smo snimali samo ono što mi želimo. Danas, nažalost, nema više tog osećanja, ljudi su ucenjeni egzistencijom, uplašeni, jedva preživljavaju. To važi i za kreativnost, i za mlade filmske stvaraoce, koje danas cenzurišu na perfidan način. Primoravaju ih lovom da snimaju ono što drugi žele, ili neće snimiti ništa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari