Evo zašto Finska i Švedska mogu da uđu u NATO po brzoj proceduri 1Foto: EPA-EFE/MAURI RATILAINEN

Ruska invazija punog obima na Ukrajinu pokrenula je vojno nesvrstane Finsku i Švedsku da preispitaju svoje strategije nacionalne bezbednosti. Vest od četvrtka da finski lideri žele da njihova zemlja pristupi NATO-u “bez odlaganja“ praćena je sličnom odlukom Švedske.

Generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg je u više navrata rekao da su obe zemlje “najbliži partneri“ NATO-a i podržavaju brzo pristupanje – koje se odvija u roku od nekoliko nedelja, a ne meseci ili godina kao za prethodne nove članice.

Generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg je u više navrata rekao da su obe zemlje “najbliži partneri“ NATO-a i podržavaju brzo pristupanje – koje se odvija u roku od nekoliko nedelja, a ne meseci ili godina kao za prethodne nove članice.

U tom cilju, kandidature dve zemlje će izgledati znatno drugačije od bilo čega od kraja Hladnog rata, zahvaljujući suštini njihovih slučajeva za članstvo i kontekstu u kojem će se verovatno pojaviti. Ovo će se verovatno desiti po ubrzanoj procedure, navode u zajedničkom tekstu Kristofer Skaluba i Ana Vislander.

Svih šesnaest novih članica od pada Berlinskog zida pratile su predvidljiv kurs: nakon što je signalizirala svoju nameru da se pridruži NATO-u, Alijansa je postavljala Akcioni plan za članstvo (MAP) u kojem su navedene političke, ekonomske i vojne reforme potrebne za ispunjavanje NATO standarda.

U većini slučajeva, MAP proces traje nekoliko godina ili više. Svi aspiranti su ranije bili deo Varšavskog pakta, bivše Jugoslavije ili Sovjetskog Saveza i prelazili su sa komandne na tržišnu ekonomiju. Njihove vojske su bile obučene prema sovjetskoj doktrini i opremi, a u većini slučajeva, njihovi politički sistemi su morali da nauče ili ponovo steknnu demokratske procedure i standarde.

Finska i Švedska su, međutim, dugo bile demokratije sa liberalnom tržišnom ekonomijom – sa vojskom koja je mnogo kompatibilnija sa zapadnim filozofijama (iako su razvijene da funkcionišu na nacionalnom nivou, a ne kolektivno sa NATO-om).

Uprkos svom vanblokovskom statusu, obe su počele da sarađuju sa NATO-om kroz program Partnerstvo za mir nakon njegovog pokretanja 1994. Ovo je dalo dvema zemljama široke mogućnosti da vežbaju, obučavaju i primenjuju NATO standarde na svoje nacionalne vojske.

Kako je Alijansa počela da vodi međunarodne misije na Balkanu, u Libiji i Avganistanu, Švedska i Finska su kontinuirano davale svoj doprinos trupama i delovale rame uz rame sa saveznicima.

Ta saradnja je dobila suštinski novi zaokret nakon ruske ilegalne aneksije Krima i tajne invazije na istočnu Ukrajinu 2014.

S obzirom da se NATO fokusirao na svoj osnovni zadatak kolektivne odbrane – usred sve veće zabrinutosti u regionu Baltičkog mora oko stava ruskih snaga i agresivnog ponašanja – Alijansa je shvatila da je ključno još tesnije sarađivati sa Švedskom i Finskom, i obrnuto.

Zemlje su potpisale sporazume o podršci naciji domaćina sa NATO-om i intenzivirali konsultacije i razmenu informacija, što je takođe uključivalo pripreme da se uključe u odbranu jedne druge, ako je potrebno, i deluju sa teritorije jedne druge.

Spremnost Švedske i Finske da se pridruže Alijansi teško da nije zaslužena. Ne samo da su vežbali i pripremali se u velikoj meri na terenu, već su takođe uložili značajnu političku energiju u potvrđivanje svoje privrženosti NATO-u učešćem u važnim radnim odborima, kao što je Komitet za planiranje u vanrednim situacijama, i rutinski prihvatajući pozive da zasedaju na ministarskim sastancima Severnoatlantskog saveta.

Upravo ovaj pronicljiv i mukotrpan rad čini potencijalnu tranziciju od partnera do člana tako jednostavnim.

Obe države su takođe zauzeli jasne stavove o Rusiji, što je podstaklo osećaj poverenja i zbog čega ih NATO percipira kao deo “zapadnog tabora“, pored formalnih članica.

Od 2014. Švedska i Finska sprovode gotovo identične strategije nacionalne bezbednosti, sa fokusom na izgradnju kapaciteta odvraćanja i nacionalne odbrane; stvaranje spleta produbljenih bilateralnih aranžmana (pre svega sa Sjedinjenim Državama i Ujedinjenim Kraljevstvom, ali i među sobom); i zagovaranje snažne podrške bezbednosnom poretku zasnovanom na pravilima.

Ali kako je agresija Rusije premašila sva očekivanja i kako se evropski bezbednosni poredak pogoršavao, neformalni aranžmani su postali nedovoljni za Švedsku i Finsku. Obe su članice EU i čvrste demokratije sa sofisticiranom ekonomijom, sigurnim granicama i malim, ali visoko naprednim vojskom.

Prelazak iz partnera u saveznike povećaće odvraćanje u nordijsko-baltičkom regionu i ojačati transatlantsku vezu – i to na načine koji bi malo opteretili Alijansu, osim u ekstremnim slučajevima.

Zbog svih ovih razloga, NATO će moći da donese brzu odluku da pozove Švedsku i Finsku, dok se u većini savezničkih parlamenata uskoro očekuju brzi procesi ratifikacije. Bilo koji pad brzine će biti rezultat problema koji nisu povezani sa kondicijom ili spremnošću Švedske ili Finske da se pridruži.

Autori su:

Kristofer Skaluba, direktor Transatlantske bezbednosne inicijative u Scowcroft  centru za strategiju i bezbednost Atlantskog saveta.

Ana Vislander, direktorka za severnu Evropu pri odseku za Evropu

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari