Iz nedeljnika NM

0

Predrag Uzelac: Čovek je suština fotografije

Autor: Mia Kosović

Izvor: Novi magazin

Predrag Uzelac: Čovek je suština fotografije

Izvor: Privatna arhiva

Portret čoveka središte je umetničkog interesovanja profesionalnog fotografa, istraživača i predavača na novosadskoj Akademiji umetnosti

 

Razgovarala: Mia Kosović

 

Ljubav prema fotografiji Predrag Uzelac neguje oduvek. Diplomirao je na novosadskoj Akademiji umetnosti, na likovnom odseku, smer fotografija, gde danas pohađa doktorske akademske studije likovnih umetnosti. Od 1997. izlaže na brojnim kolektivnim i samostalnim izložbama u Belorusiji, Jugoslaviji, Meksiku, Francuskoj, Hongkongu, Nemačkoj, Japanu, Slovačkoj, Srbiji... U umetničkoj praksi prolazi kroz različite pristupe i žanrove, ipak, središte njegovog umetničkog interesovanja je portret čoveka.

Daroviti Predrag Uzelac zaposlen je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, radi i kao profesionalni fotograf uglavnom u oblasti muzeologije, reklame i dizajna.

 

Fotografija kakva je danas poznata nastala je dugim evolutivnim putem. Istražujete, i radite u domenu istorijskih plemenitih fotografskih procesa: mokri kolodijum, cijanotipija. Kakvi su to procesi?

Današnja fotografija starija je nego što možemo zamisliti. U šali možemo reći da je starija od sebe same. U stvari, pra početak fotografije je suštinski vezana za fenomen kamere obskure, koji je uočen još u staroj Kini nekoliko hiljada godina pre nove ere, spominje se i kod starih Grka (Aristotelova pećina), pa u 10. veku, u zlatno doba arapske kulture, ali najkonkretniji tragovi njenog postojanja su, ipak, iz perioda renesanse kad je ovaj fenomen korišćen kao tajno znanje slikara koji su slikali po njenom tragu. Proglašenje rođendana fotografije 1839. godine, u stvari je vezano za period kad je konačno uhvaćena, odnosno, fiksirana slika iz te famozne obskure. Baš iz tog perioda datira i cijanotipija i mokri kolodijum.

Cijanotipija je paralelni pronalazak astronoma i fizičara, Ser Džona Heršela, koji je kopirao svoje naučne spise tako što ih je stavljao preko papira koji je prepariran premazom amanijum fericitrata i kalijum fericijanida i izlagao svetlosti, zatim ispirao vodom, tako da je dobijao indigo plavi negativ tih spisa. Prepoznavši bogatstvo polutonova, cijanotipije u fotografiju ju je uvela Ana Etkins, kontakt kopiranjem algi i paprati za svoju knjigu. Mokri kolodijum? To je već značajno kompleksniji postupak u kome se staklena ili metalna ploča naliva kolodijumom ili stipsom sa solima halogenida zatim potopljena u srebro nitrat stvara foto osetljivi sloj izložen osvetljavanju u velikoformatnim drvenim, meh kamerama, dok je vlažan, odakle dolazi i samo ime. Oprema je bila teška više od 300 kilograma, jer je postupak morao biti završen na licu mesta u roku od desetak minuta. Veoma dugačka ekspozicija krasi usnule i meditativne kadrove. Sve ovo konstantnim usavršavanjem dovodi do današnje fotografije, masom estetskih i tehnoloških relikata u sebi. Preko slikarskih poza, monohromatske slike do namernih kolor deformacija koje su bile odlika i šarm svoje ere. Da je fotografija kojim slučajem otkrivena u 20. veku, niti bi svet, niti fotografija izgledali ovakvi kakvi su danas.

 

Učesnik ste i organizator brojnih fotografskih radionica plemenitih postupaka. Šta vas kao fotografa u tom domenu posebno privlači? Koja je to bila inicijalna kapisla koja vas je okrenula u ove umetničke tokove?

Kolodijumska fotografija danas doživljava novi zenit, Najčešća tema je portret. Razni su razlozi: kompleksno snimanje, potreba za blizinom mračne komore, kabasta, teška oprema... Moj razlog je možda drugačije prirode. Uvek sam se smejao strahovima nekih primitivni plemena koji su se bojali fotografisanja iz verovanja da može da im uzme dušu, danas mi je to vrlo zanimljivo viđenje iz razloga što sam uočio da za vreme veoma duge ekspozicije, model gleda u objektiv i rezultat je neka dublja, bogatija i ličnija portretna energija. Kao da fotografija s dužom ekspozicijom može da uzme više, analogno količini vremena uloženog u sam snimak.

 

Poslednjih godina gotovo u potpunosti ste se vratili analognoj fotografiji?

Počeo sam u eri latentne slike analogne, koja naše ideje o slici i tehnologiji i zanatu nije otkrivala pre razvijanja u mračnoj komori. To je za mene i dalje neki kviz u kojem volim da učestvujem, ostvarujem se i preispitujem. S pojavom digitalne fotografije ušao sam, možda ne toliko u stvaralačku, koliko u krizu ostvarivanja u nekom svom kreativnom radu. A onda smo na Akademiji umetnosti, pre petnaestak godina, napravili radionicu mokrog kolodijuma u kojoj su gosti predavači bili kolege fotografi Miša Keskenović i Uglješa Dapčević, koji su mi pomogli da se setim iz koje sam foto ere potekao, i ne samo to, pokazali su mi korene te ere u punom sjaju. Preporod!

 

Digitalna fotografija je zgodna, brza, ali nikad se niste potpuno opustili na tom polju, jer bilo vam je, kako kažete, kao da pišete u pesku?

Digitalna fotografija, da, ali ne jeftina. Danas svako dete napravi više kompozicija nego što su to za života učinili Da Vinči ili Mikelanđelo. Stari majstor koji je svoju kompoziciju morao da radi mesecima, neke i godinama, debelo je razmišljao. Gde? Kad? Zašto? Još mnogo toga neopisivog rečima, ali ne i emocijama moralo se uneti u delo i opravdati toliko uloženo vreme, znanje i sredstva. Kako napraviti sledeći klik, ako ne valja? Danas čim uzmeš digitalni aparat znaš da za džabe imaš novu šansu i ne moraš da se daš skupo. Zato tu te skupe energije i neće biti, naravno, ako ne pobediš jeftine stavove, a kad pobeđuješ jeftino što ne radiš na srebru...

 

U umetničkoj praksi prolazili ste kroz različite pristupe i žanrove: dokumentarna, režirana, pejzažna, portretna fotografija. Šta je sve neophodno da kombinuje dobar fotograf?

Današnji fotograf mora da pobedi banalnost kao nikad omasovljene fotografije, nečim što se nalazi van nje same. Nešto što se nazire, pretpostavljam. Jednostavno je mora naelektrisati. Čovek je suština fotografije, kao neko ispred ili iza objektiva. Čak i kad nema čoveka na fotografiji, on je prisutan pojmom nedostajanja.

 

Zaposleni ste na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Na čemu najviše insistirate u radu sa mladim fotografima? Kakvi su mladi fotografski potencijali?

Na Akademiji umetnosti kroz rad s mladima malo insistiram, težim da iniciram, inspirišem, zarazim. Šta mogu da ih naučim kad danas enormne količine znanja nosimo u sopstvenom džepu. Neka znanja možemo dobiti na jedan jedini klik. Motivi i pitanja su suština kretanja kroz ponuđena znanja i samo tako možemo i da ih proizvedemo. Neopisivo mnogo učim od mladih, i, kad bih mogao delić da im vratim, bi bih ponosan na svoj pedagoški rad. Nekad se pitam, koliko je fantastično da mladi u ovakvoj šumi stranputica pobeđuju.

 

Godinama svojim objektivom pratite i novosadski Festival uličnih svirača. Šta vas tu najviše privlači?

Proveo sam lep period fotografišući na Festivalu uličnih svirača. Meni uvek fascinantni fenomen igre, kroz muziku i performans, otkriva iskonski karakter lepote postojanja. Igra je iznad egzistencije, i svega onog u šta današnji svet hita. Tamo postoje umetnici koji su pobedili neke svoje živote, odrekavši se titula profesora, bogatstva i lagodnog svetovnog života da bi se igrali i živeli na ulicama koje zapravo oplemenjuju.

 

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR