Za razliku od drugih evropskih zemalja, Velika Britanija je preduprijedila bilo kakvu potencijalnu rusku invaziju uvođenjem sankcija svim osobama povezanim s Vladimirom Putinom.
Velika Britanija je odlučila slijediti jedinstven pristup u odnosu prema ukrajinskoj krizi, koji se podudara s američkim pristupom i odstupa od evropske linije koja se ogleda u ulozi Francuske i Njemačke. Ove dvije zemlje su u posljednjoj krizi pokušavale smiriti situaciju s Rusijom i kloniti se žestoke retorike koliko god je to moguće, piše portal Al Jazeera.
S druge strane, Britanija se aktivirala politički i vojno u koordinaciji s Amerikancima, poduzimajući oštrije i ozbiljnije korake. Kombinirala je nametanje sankcija, premještanje vojnika i mahanje kartom pridruživanja Ukrajine Sjevernoatlantskom savezu (NATO), što je crvena linija za Rusiju.
Postoji više razloga za ovakvo britansko ponašanje, u kojima se prepliću ekonomski, politički i vojni, a izložit ćemo ih u sljedećim tačkama.
Vojna doktrina
U dokumentu “Integrirani pregled obrambene politike”, koji je britanska vlada objavila nakon izlaska iz Evropske unije, identificiraju se najozbiljnije prijetnje s kojima se Ujedinjeno Kraljevstvo suočava nakon izlaska iz Evropske unije, a na prvom mjestu su Kina i Rusija.
Što se tiče Rusije, ona je u britanskoj odbrambenoj politici postala “najneposrednija opasnost” za sigurnost zemlje. Možda to objašnjava izjave britanskih vojnih čelnika o neminovnosti sukoba s Rusijom.
Bivši načelnik britanskog Generalštaba izjavio je ranije da je “rat s Rusijom neminovan”. Pozvao je na pripreme za njega, zbog čega su sve komponente britanske vojske u stalnom stanju pripravnosti. Pogotovo što su se te izjave poklapale s izjavama bivših čelnika britanske vojne obavještajne službe MI6, prema kojima je zemlja već u prikrivenom ratnom stanju s Rusijom.
Plin kao oružje
Njemačka se nalazi u velikoj neugodnosti rješavanja ukrajinskog pitanja zbog problema ruskog plina, o kojem uglavnom ovisi kako bi zadovoljila svoje energetske potrebe. Također i zbog plinovoda Sjeverni tok 2, koji, ako bude dovršen, može osigurati 50 posto njemačkih potreba za energijom, stoga ovoj krizi pristupa oprezno i promišljeno.
S druge strane, Britanija je u manje ovisna o uvoznom plinu od Njemačke, jer uvozi samo pet posto svojih potreba za plinom iz Rusije. Polovicu energetskih potreba dobija iz Sjevernog mora, a ostatak iz Norveške i Alžira.
Britanija je očekivala da će Rusija pretvoriti plin u diplomatsko “oružje”, zbog čega je pokrenula pregovore s Državom Katar o opskrbi ukapljenim plinom u narednim godinama.
Iako bi svaki prekid isporuke ruskog plina Evropi doveo do vrtoglavog povećanja cijene ovog energenta, čak i u Velikoj Britaniji, potonja je entuzijastična po pitanju zaustavljanja plinovoda Sjeverni tok 2 u slučaju ruske invazije.
Američki saveznik
Evropljani su uvjereni da je Britanija najbliži saveznik Washingtona, bez obzira na okolnosti, te da London nikada ne može izaći izvan granica koje su postavile Sjedinjene Američke Države.
To je očito u američko-britanskoj koordinaciji u vojnom kretanju unutar NATO-a, budući da je Britanija bila ta koja je preuzela inicijativu da američku želju za mobilizacijom NATO snaga provede u djelo, obznanjujući plan britanskog premijera Borisa Johnsona za preraspoređivanje snaga saveza u istočnoj Evropi.
London pokušava uvjeriti Washington da ostaje najbliži i najentuzijastičniji saveznik na kojeg se može osloniti u suprotstavljanju ruskom utjecaju, posebno nakon Brexita.
Odmah nakon Brexita, američki pristup je bio da se Britaniji dodijeli zadatak suprotstavljanja ruskom utjecaju, dok će se SAD nasuprot tome posvetiti suočavanju s kineskim utjecajem, navode brojni britanski mediji.
Najniži nivo saradnje
Tokom susreta s britanskim kolegom u Moskvi ruski ministar odbrane Sergej Šojgu je za saradnju dvije zemlje rekao kao je ona gotovo “na nuli”, upozorivši da će uskoro preći ispod nule i otići u negativan prostor, što može ozbiljno utjecati na dvije zemlje.
Ruski dužnosnik nije pogriješio opisujući godinama sve lošije odnose između Moskve i Londona, posebno nakon pokušaja trovanja dvostrukog agenta Sergeja Skripalja u Londonu, što je dovelo do neviđene diplomatske krize, nakon koje su protjerani deseci ruskih diplomata.
Za razliku od drugih evropskih zemalja, Britanija je preduprijedila bilo kakvu potencijalnu rusku invaziju uvođenjem sankcija za sve osobe povezane s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, uključujući zapljenu njihovog novca i nekretnina u Britaniji, kojih je, prema mnogim ekonomskim izvještajima, mnogo.
Sankcije će poslužiti kao oružje za zadavanje udaraca interesima mnogih ruskih poduzetnika povezanih s ruskom vladom, koji u glavnom gradu Londonu vide sigurno utočište za svoja brojna ulaganja.
Političke kalkulacije
Političke kalkulacije evropskih čelnika jasno se očituju u njihovom bavljenju pitanjem ukrajinske krize. Tako su predstojeći predsjednički izbori trenutna preokupacija francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, zbog jake konkurencije koju predstavlja kandidat krajnje desnice Eric Zemmour.
Što se tiče Njemačke, ta država prolazi kroz prijelaznu fazu nakon odlaska bivše kancelarke Angele Merkel, što objašnjava okretanje dvije najveće evropske zemlje svojim unutrašnjim pitanjima, umjesto preuzimanja vodeće uloge u ukrajinskoj krizi.
S druge strane, britanska unutarpolitička situacija čini eskalaciju s Rusijom slugom interesa premijera Borisa Johnsona, koji se pokušava pojaviti kao vođa koji je sposoban predstaviti svoju zemlju snažnom u suočavanju s ruskim utjecajem, uprkos njegovoj poljuljanoj reputaciji i padu popularnosti u zemlji zbog skandala organiziranja zabava za vrijeme lockdowna.
Što se tiče političke dobiti koja se može ostvariti ovom britanskom eskalacijom, ona služi ideji o “globalnoj Britaniji” koju su osmislile pristalice Brexita. U središtu toga je da će se Britanija vratiti kao globalna sila koja će utjecati na globalne odluke, a ukrajinska kriza može biti najveći test za ovaj slogan.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR