Poslednji velikan srpskog novinarskog kulturnog prostora 1foto FoNet/Nenad Ðorđević

– Jako sam tužan zbog Vlajinog iznenadnog odlaska – kaže reditelj Srdan Golubović za Danas povodom smrti novinara, filmskog kritičara i esejiste Milana Vlajčića, koji je preminuo u sredu uveče u svom rodnom Beogradu u 83. godini života. Većina je bila u neverici, iako će mnogi reći “nije to loš staž“, ali Vlaja, kako su ga uglavnom od milja zvali oni koji su ga poznavali, bio je izrazito živog duha i znatiželjan poput mladića, konstanta ovdašnjeg kulturnog života.

– Bio je jedan od naših najvećih intelektualaca, jedan od najboljih, suptilnih i posebnih poznavalaca filma i književnosti. Čuvar slobode i večiti i beskompromisni borac protiv nepravde, bezumlja i tiranije. Pravi prijatelj i najveća i najiskrenija podrška svima nama koji se bavimo filmom – kaže reditelj Srdan Golubović.

– Ostali smo bez istinskog velikana – smatra reditelj Stefan Arsenijević, dodajući da se Vlajčićevom sudu za svoj film “Strahinja Banović” – (“As Far as I Can Walk”) unapred radovao i od njega strepeo.

– Ova me je vest potpuno zatekla, jer sam se baš spremao da ga pozovem da pitam da li mu više odgovara da gleda naš film na novinarskoj projekciji ili sa publikom na FEST-u. Strepeo sam i radovao se njegovom sudu o našem filmu. Jer Milan je bio dobronameran, ali pravičan i sa visokim standardima. Čovek fantastične erudicije, nepogrešivog ukusa. Sa tako raznovrsnim interesovanjima. Čovek koji je otelovljavao kulturu i živeo za nju. Ostali smo bez jednog istinskog velikana – zaključuje Stefan Arsenijević.

Srđan Vučinić, umetnički direktor Festivala autorskog filma, primećuje da je Vlajčić u pisanje o književnosti uneo poznavanje vizuelnih medija i da je kroz njega pokazao zavidno opšte obrazovanje.

– Mislim da neću preterati ni ako kažem onu oveštalu frazu, „ostavio je neizbrisiv trag u našoj novinskoj kritici u zadnjih pola veka“. U pisanje o književnosti uneo je poznavanje teorije i prakse vizuelnih medija, kao i popkulture (tako retko u našoj književnoj kritici 60-ih godina). Na drugoj strani, u pisanje o filmu uneo je ne samo sjajno poznavanje literarnih referenci, već i zavidno opšte obrazovanje, erudiciju koja se kretala od antičke mitologije, preko psihoanalize i semiotike, do savremenog džeza – kaže Vučinić.

On dodaje da je Vlajčić bio strastven u svom poslu, da je umeo i druge da očara kad otkrije dobru knjigu ili film.

– Ipak, pravog kritičara nema bez pasije, to se videlo i kod Vlaje. Pamtim kako je sa dečačkim entuzijazmom govorio o novim delima koja su ga posebno dotakla. Ispričao nam je u jednom užem krugu (bio je tada u NIN-ovom žiriju) kako se pojavila sjajna knjiga za koju će glasati, koja lapidarnom sugestivnošću podseća na Hemingveja. Bio je to Valjarevićev roman „Komo“, i mada ostali članovi žirija nisu imali sluha za nju – pamtim i sad tu Vlajinu ozarenost pred otkrićem novog. Drugi put, pričao mi je oduševljeno o filmu „Beli, beli svet“ Olega Novkovića, posebno o toj brehtovskoj strukturi i začudnom pesničkom jeziku u dijalozima i songovima Milene Marković. I na projekcijama koje smo zajedno gledali u Kanu i Berlinu delio je to zarazno oduševljenje novootkrivenim, i mada se nismo uvek slagali, voleo sam taj njegov filmofilski entuzijazam. Mislim da su zato i njegovo mišljenje toliko uvažavali naši autori, od Makavejeva, Žike Pavlovića i Puriše Đorđevića do Srdana Golubovića i Stefana Arsenijevića… – konstatuje Vučinić.

Prema njegovim rečima, Milan Vlajčić je umeo da podrži, ohrabri, da sugestiju.

– Od samog osnivanja zdušno je podržavao Festival autorskog filma, nesebičnim sugestijama vrednih filmova koje je gledao na svetskim festivalima, ali i svojim tekstovima u kojima je naš festival vezivao za jugoslovensku tradiciju širine, kosmopolitizma, promovisanja elitne kulture koja će svakome biti dostupna. Bio je uz nas i na zadnjem 27. festivalu, hrabrio nas je da istrajemo čak i u ovakvom vremenu i društvu, i hvala mu neizmerno na tome – kaže Srđan Vučinić.

Pozorišni reditelj Nebojša Bradić ističe da je Vlajčić bio građanin sveta, ali da ga je uvek zanimala aktuelna situacija u srpskoj kulturi.

– Ima nešto uzvišeno u tekstovima koje je potpisivao Milan Vlajčić. Njegova mera nije bila lokalna, njegova misao je išla duboko i daleko. Bio je građanin sveta, ali ga je do zadnjeg trenutka zanimala aktuelna situacija u srpskoj kulturi. Prilikom poslednjeg susreta, u nedelju, 6. februara, razgovarali smo o beogradskim premijerama, Mileni, Goranu, situaciji u srpskom filmu, nacionalnim penzijama, našem političkom životu, vlastima, štampi… Činilo se da nema oblasti u koju gospodin Vlajčić nije bio upućen i imao jasan stav. Jedan pravi džentlmen je otišao – konstatuje Nebojša Bradić.

Društvene mreže pune su dirljivih poruka kojima se ljudi opraštaju od doajena domaće žurnalistike.

Među njima su ljudi iz kulturnog i javnog života, njegovi čitaoci i veliki broj novinara i novinarki, pogotovo onih koji su radili u rubrici kultura.

Jedna od njih i cenjena novinarka NIN-a Radmila Stanković, koja kaže da je od Vlajčića učila i da je uvek imala nešto da ga pita.

– Milana sam upoznala kada sam bila na samom početku novinarske karijere, a on već urednik. Ja sam se njemu divila kad sam ga čitala i slušala, on je mene podržavao. I tokom pola veka našeg druženja, uvek sam imala nešto da ga pitam, a on je uvek umeo tako smisleno da odgovori. Od njega sam učila kako se može pisati lako i razumljivo, tačno i zanimljivo, pametno a razgovetno. NJegovo obrazovanje i pamćenje su bili fascinantni, iz njegove radoznalosti rađala se snaga vulkana – kaže Stanković.

S Vlajčićem, kao i mnogim velikanima naše kulture se družila.

– Za života Dragana Nikolića, Milan, Gaga i ja smo se viđali u Taliji. Posle Gagine smrti, nedeljom u podne, sastajali smo se u kafiću u Katanićevoj ulici, Milan, Predrag, Zule, Nebojša, Vuk i ja. Ponekad bi nam se pridružili puni obzira otac Dalibor i dragi Zvonko. Ove nedelje, 6. februara, posle gotovo dve godine nesastajanja zbog korone, u nešto okrnjenom sastavu, pili smo kafu i pričali, srećni što smo opet zajedno. Milan me je tog dana obradovao vešću: predao je Branku Kukiću novu knjigu sjajnog naslova – “Kavijar za sirotinju”. Bilo je to moje poslednje radovanje sa poslednjim velikanom srpskog novinarskog kulturnog prostora – ispričala je Radmila Stanković za Danas.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari