U zoru 11. januara 1972. uhapšeno je deset učesnika Hrvatskog proleća: Franjo Tuđman, Marko Veselica, Šime Đodan, Hrvoje Šošić, Vlado Gotovac, Vlatko Pavletić, Jozo Ivičević-Bakulić, Ante Glibota, Zvonimir Komarica i Ante Bačić.
To je bila posledica Titove odluke da uguši pokret, koja je doneta na sednici u Karađorđevu godinu dana ranije i zbog koje je veći deo hrvatskog republičkog rukovodstva već smenjen.
Privedeni su pravdi pod optužbom za nacionalizam, kontrarevoluciju i separatizam. Narednih dana uhapšeni su i drugi pojedinci, a mnogi su ostali bez posla. Neki hrvatski intelektualci, poput Brune Bušića, Ivana Cerovca i Zlatka Markusa, tada su emigrirali u inostranstvo.
Vodeći hrvatski komunisti Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo smenjeni su sa svojih državnih i partijskih funkcija, a mnogi aktivisti i lideri Maspoka su uhapšeni i zatvoreni.
„Etatisti, unitaristi i velikosrpski šovinisti nam nude Jugoslaviju koju ne želimo i nećemo! Hrvatski šovinisti žele da razbiju Jugoslaviju kako je to u našem interesu i kako mi želimo. Svi oni ne vide socijalistički interes radničke klase“, rekla je uz aplauz masa Savka Dabčević Kučar, koja se u partizanima bori laod 1943. godine.
Promene su se desile i u JNA, a potom je penzionisan general Janko Bobetko, partizanski borac koji će igrati ulogu u ratu devedesetih.
Najistaknutiji protagonisti Hrvatskog proljeća od političara bili su i Pero Pirker, Ivan Šibl, Dragutin Haramija i drugi, od intelektualaca Vlado Gotovac, Marko Veselica, a među studentima Dražen Budiša i Ivan Zvonimir Čičak, koji su, kao i mnogi drugi, osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne.
Članovi zagrebačkog Prakisa (Rudi Supek i Milan Kangrga, kao najistaknutiji članovi ove grupe) javno su se izjasnili protiv Hrvatskog proljeća i MASPOK-a.
Hrvatsko proljeće je bio nacionalni pokret formiran u redovima Saveza komunista Hrvatske 1970. i 1971. godine protiv unitarizma, koji su pratile težnje za reformom privrednog, kulturnog i političkog života u institucijama kulture, među intelektualcima, naučnicima i studentima.
Posle gašenja, Hrvatsko proleće je imalo veliki uticaj na Tita i budućnost SFRJ i SKJ. Jugoslovenski Ustav je izmenjen 1974. godine na način da je ispunio određene zahteve Hrvatskog proleća.
Narodima Jugoslavije dozvoljena je opcija secesije (u Uvodnom delu Ustava iz 1974. u Osnovnom principu I, rečenica (Narodi Jugoslavije, počev od prava svakog naroda na samoopredeljenje, uključujući pravo na otcepljenje pravo, međutim, dato svim republikama samo uz ozbiljno ograničenje (propisano u članu 5, stav 3: „Granica Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ne može se menjati bez saglasnosti svih republika i autonomnih pokrajina.“). za istupanje članice iz Unije potrebna je dozvola 55 odsto država članica koje čine najmanje 65 odsto stanovništva EU), svaka republika je imala svoju autonomiju.
Prema nekim procenama, obračun sa pristalicama Hrvatskog proleća i istovremeno sa liberalima unutar rukovodstva Saveza komunista Srbije, samo je otvorio prostor za jačanje hrvatskog i srpskog nacionalizma, što će dovesti do raspada Jugoslavija.
Na prvim izborima u Hrvatskoj 1990. godine HDZ predvođen Franjom Tuđmanom pobedio je hrvatske komuniste za oko 200.000 glasova više, dok su bivši komunisti Savka Dapčević Kučer, Mika Tripalo i drugi okupljeni oko Koalicije narodnog sporazuma osvojili oko 440.000 glasova.
Kurir.rs/Novi dani
NE PROPUSTITE
