Osim što je stratište koje je teško zaboraviti, Vukovar je trideset godina kasnije i dalje ne jedna priča, kako kaže kultni film, već dve suprotstavljene priče koje najbolje opisuju ondašnji naslovi “Pad Vukovara” u hrvatskim i većini svetskih medija i “Oslobađanje Vukovara” u srpskim i delu medija naklonjenih Srbiji

Priredila: J. Jovanović

U Hrvatskoj je prošle sedmice obeleženo 30 godina od pada slavonskog grada Vukovara. Vukovar je i tri decenije kasnije jedno od najtežih sećanja na ratove kojima je okončana Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Osim što je stratište koje je teško zaboraviti, Vukovar je trideset godina kasnije i dalje ne jedna priča, kako kaže kultni film, već dve suprotstavljene priče koje najbolje opisuju ondašnji naslovi “Pad Vukovara” u hrvatskim i većini svetskih medija i “Oslobađanje Vukovara” u srpskim i delu medija naklonjenih Srbiji.

A istina je jedna, zaista; u dugoj opsadi jedinica Jugoslovenske narodne armije (JNA) i paravojnih srpskih formacija poginulo i nestalo 2.717 hrvatskih vojnika i civila, a grad je gotovo sravnjen sa zemljom.

Grad na Dunavu bio je pod opsadom 87 dana, a bitka za Vukovar završila se 18. novembra 1991. zauzimanjem grada, praktično okupacijom koja je trajala više od šest godina do januara 1998. i reintegracije hrvatskog Podunavlja, nakon koje su se izbegli preživeli stanovnici vratili kućama.

Za početak opsade kao ključan dan uziman je 25. avgust 1991, kada su snage JNA i paravojne jedinice započele tenkovsko-pešadijski napad.

Koliko je stradalo vojnika u srpskim jedinicama i danas se ne zna pouzdano.

OVČARA: Teško stradali grad i stanovništvo najčešće se pojednostavljuju i svode na jednu od najsramnijih ratnih priča, likvidaciju 200 pacijenata, civila i bolničkog osoblja na poljoprivrednom dobru Ovčara.

Masakru bez presedana prethodila je, kako je utvrđeno, lažna vest o 40 beba pronađenih u podrumu, koja je lansirana preko agencije Rojters.

Demanti tako užasavajuće mogućnosti nije mnogo pomogao, pa je usledila ofanziva koja je ubrzo okončana padom Vukovara.

Za zločin na Ovčari vinovnicima je suđeno i pred Haškim tribunalom i pred Sudom za ratne zločine u Srbiji.

Haški tribunal osudio je Veselina Šljivančanina, bivšeg oficira Jugoslovenske narodne armije (JNA), na pet godina zatvora zbog pomaganja mučenja zarobljenika, koje su pripadnici JNA izveli iz vukovarske bolnice nakon ulaska u taj grad, a potom ih prepustili pripadnicima paravojnih formacija koji su ih likvidirali na “Ovčari”.

Na 20 godina zatvora osuđen je Mile Mrkšić, kriv za pomaganje i podržavanje ubistva, mučenja i okrutnog postupanja prema ratnim zarobljenicima na poljoprivrednom dobru Ovčara, kod Vukovara 20. novembra 1991, dok je podoficir Miroslav Radić oslobođen krivice.

U postupku u Srbiji Veće za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu marta 2009. osudilo je na po 20 godina zatvora sedmoro optuženih za ratni zločin na Ovčari. Petoro od 18 optuženih oslobođeno je optužbe, a preostali su osuđeni na zatvorske kazne od pet do 15 godina.

Prvooptuženi i nekadašnji komandant Teritorijalne odbrane Vukovara Miroljub Vujović u ponovljenom postupku pred Većem za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu osuđen je na 20 godina zatvora zbog zločina na poljoprivrednom dobru Ovčara.

Na 20 godina zatvora osuđeni su i drugooptuženi Stanko Vujanović, kao i Predrag Milojević, Đorđe Šošić, Miroslav Đanković, Ivan Atanasijević i Saša Radak.

Milan Lančužanin i Predrag Dragović, koji su u prvom postupku osuđeni na 20 godina zatvora, u ponovljenom su osuđeni na šest, odnosno pet godina zatvora.

Milan Vojinović osuđen je na 15 godina zatvora, Jovica Perić na 13, a Goran Mugoša na pet godina.

Jedina žena među opuženima Nada Kalaba, kao i u prvom postupku, osuđena je na devet godina zatvora.

Optužbe su oslobođeni Vujo Zlatar, Predrag Madžarac, Marko Ljuboja i Slobodan Katić, kao i Milorad Pejić, jedini kome je ovo bilo prvo suđenje.

Obrazlažući presudu, predsedavajući sudskog veća Vesko Krstajić rekao je da je tokom suđenja utvrđeno da su osuđeni, u vremenu od popodnevnih sati 20. novembra do ranih jutarnjih sati 21. novembra na Ovčari izvršili ratni zločin nad hrvatskim ratnim zarobljenicima.

Osuđeni su zarobljenike, koji su prethodno položili oružje i predali se Teritorijalnoj odbrani Vukovara, ubijali, telesno ih povređivali i nečovečno postupali s njima, rekao je Krstajić i naveo da je tom prilikom ubijeno je 200 zarobljenika, od kojih je 193 identifikovano.

Prema njegovim rečima, tokom suđenja je utvrđeno da je kod hangara formiran špalir gde su tučeni zarobljenici, kao i da je osuđena Nada Kalaba ubila jednog zarobljenika.

U tom hangaru osuđeni Vujović i Vujanović naredili su da se zarobljenici ubiju i odredili ko će izvršiti egzekuciju, naveo je sudija Krstajić.

Utvrđeno je da su zarobljenici potom odvezeni traktorskom prikolicom na obližnje mesto Grabovo, gde su ubijeni, a potom su njihovi leševi zakopani u jamu.

Ponovljeno suđenje počelo je 12. marta 2007, pošto je Vrhovni sud krajem decembra 2006. ukinuo prvostepenu presudu Veća za ratne zločine.

Prva optužnica za zločin na Ovčari podignuta je krajem 2003, a prvo suđenje je počelo 9. marta 2004.

Apelacioni sud u Beogradu potvrdio je prošlog meseca tri presude Prvog osnovnog suda u Beogradu kojima je presuđena naknada štete članovima porodica ubijenih na poljoprivrednom dobru Ovčara 1991.

Sud je, kako se navodi u saopštenju nevladine organizacije Fond za humanitarno pravo (FHP), obavezao Ministarstvo odbrane Republike Srbije da isplati novčane iznose na ime naknade štete zbog smrti bliskog lica.

Kako se navodi u saopštenju, ovakvi postupci retki su primeri efikasnog suđenja u postupcima za naknadu štete, uz ocenu da su dosuđeni iznosi žrtvama neprimereno niski i da ne odgovaraju standardima koje je uspostavio Evropski sud za ljudska prava.

Prvostepena presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Beogradu 2017. u Fondu smatraju da, uprkos tome što su sudovi usvojili tužbene zahteve i što su postupci pravnosnažno okončani u roku od dve godine, što su retki pozitivni primeri efikasnog postupanja, dosuđeni iznosi ne zadovoljavaju standard pravične naknade zbog smrti bliskog lica, odnosno navedeni iznosi su neprimereno niski i nisu u skladu sa standardima Evropskog suda za ljudska prava.

Naime, u slučaju Brdar protiv Hrvatske Evropski sud za ljudska prava dosudio je naknadu od više od 23.000 evra za nestanak člana porodice aplikanta tokom vojne akcije u Hrvatskoj u avgustu 1995.

OBELEŽAVANJE: Predstavnici srpskih organizacija u Hrvatskoj odali su u utorak 16. novembra počast stanovnicima Vukovara, grada na istoku Hrvatske, koji su ubijeni i nestali 1991. godine, kao i ubijenima na Ovčari i drugim stratištima.

Delegacija koju je predvodio predsednik Srpskog narodnog vijeća i poslanik Milorad Pupovac položila je vence u Dunav i na Ovčari, a potom su zapaljene sveće za sve ratne žrtve u vukovarskoj pravoslavnoj crkvi sv. Nikolaja.

“Učinili smo to sa snažnim saosećanjem s njihovom patnjom kao i s patnjom koju njihovo stradanje do danas izaziva kod njihovih najbližih. Naša je dužnost da ih se sećamo, i to da ih se sećamo na takav način da jačamo osjećaj mira među građanima Vukovara i Hrvatske. I više od toga, da jačamo osećaj mira s jedne i druge strane Dunava”, kazao je Pupovac.

Stanovnici su bili bez struje i uredne opskrbe vodom i hranom dok je na grad svakodnevno padalo na stotine projektila uz tenkovske i zračne napade.

“JNA je pogriješila u samom planiranju operacije Vukovar. Nisu računali na ljudski faktor, na moral i volju ljudi koji su branili Vukovar, a bilo nas je šačica spram njih. Kao ročni vojnik sam služio u elitnoj Prvoj motoriziranoj gardijskoj brigadi u Beogradu kojom je zapovijedao Mile Mrkšić, a pomoćnik za sigurnost mu je bio major Šljivančanin. To je jedina postrojba JNA za koju mogu reći da je imala snagu i obučenost i koja je mogla izvršavati zadaće za koje je zadužena. I da se ta postrojba nije pojavila na vukovarskom bojištu, pitanje je kako bi bitka za Vukovar završila”, rekao je Kulić.

Prema njegovim riječima, upravo su zapovjednici iz te brigade bili na ključnim mjestima na kojima se događaju najteži zločini i gdje se na kraju događa i najveći zločin – Ovčara.

Prema procenama izveštača na ovogodišnjem obeležavanju stradanja Vukovara u dve kolone sećanja bilo je više desetina hiljada građana Hrvatske i drugih delova bivše SFRJ, najviše iz BiH.

U Vukovaru i Škrabnji održane su i mise stradalima. Povodom Dana sećanja na žrtve Vukovara i 30. godišnjice stradanja Vukovara u Domovinskom ratu hrvatski predsednik Zoran Milanović položio je venac ispred spomen-obilježja masovne grobnice na Ovčari. Nakon polaganja nije davao izjave okupljenim novinarima. Milanović je prethodno učestvovao u prigodnom programu “Vukovar – mesto posebnog domovinskog pijeteta” kod vukovarske Nacionalne memorijalne bolnice, u koloni sećanja ulicama Vukovara.

Vukovar, koji je put ka sreći?

U hrvatskom društvu danas teško je pronaći nekoga tko ne osuđuje bezobzirno uništavanje grada i nezamisliv teror i zločine čije su žrtve postali stanovnici i branitelji istog tog grada, uglavnom Hrvati. Međutim, u sjećanju na žrtve Vukovara i Vukovaraca i dalje nema mjesta za one Vukovarce koji su u ljeto 1991. ubijeni ili “nestali” samo zato što su bili Srbi. Ako netko i pronalazi opravdanja zašto ih se ne sjećaju ili ne žele sjetiti?

Piše: Hrvoje Klasić, net.hr

Ovogodišnja komemoracija u Vukovaru prošla je mirno i dostojanstveno. To je lijepa i dobrodošla novost. Nažalost, puno onoga što se događalo uoči i nakon obilježavanja stradanja tog grada i njegovih građana nije se bitno razlikovalo od prijašnjih godina.

Kolumna jednog novinara o položaju Vukovara u hrvatskom društvu, koja je danima izazivala pažnju javnosti, ukazala je na brojne probleme kada je u pitanju način suočavanja s prošlošću i sadašnjošću. Za početak, pokazala je da ljudi vole komentirati ono što nisu pročitali. Samo na temelju naslova, ili još bolje imena autora, donosili su se sudovi, prijetilo se tužbama, ali i hladnim i vatrenim oružjem.

Ono važnije na što je kolumna upozorila odnosi se na činjenicu da (ponovo) postoje teme oko kojih se ne smijemo ne slagati. Uz nekritičko glorificiranje lika i djela Franje Tuđmana, posljednji put iskazano u izjavi ministra vanjskih poslova RH povodom prijedloga novih veleposlanika: “Kako može netko tko je protiv utemeljitelja predstavljati tu državu?”, ili zastrašivanja kaznenim progonom onih koji u Domovinskom ratu uz neosporno utvrđenu oružanu agresiju iz Srbije i Crne Gore vide i elemente građanskog rata, upravo se na odnosu prema Vukovaru inzistira kao nečem neupitnom i jednoobraznom.

SJEĆANJE NA VUKOVAR: Pritom treba naglasiti da je u hrvatskom društvu danas teško pronaći nekoga tko ne osuđuje bezobzirno uništavanje grada i nezamisliv teror i zločine čije su žrtve postali stanovnici i branitelji istog tog grada, uglavnom Hrvati. Međutim, u sjećanju na žrtve Vukovara i Vukovaraca i dalje nema mjesta za one Vukovarce koji su u ljeto 1991. ubijeni ili “nestali” samo zato što su bili Srbi. Ako netko i pronalazi opravdanja zašto ih se ne sjećaju ili ne žele sjetiti građani, opravdanja ne bi smjelo biti kada je u pitanju (pravna) država.

A narušeni međunacionalni odnosi, točnije odnosi između vukovarskih Hrvata i Srba, trideset godina kasnije nastavljaju opterećivati život u tom gradu. Iako ima i pozitivnih primjera, činjenice ukazuju da se i dalje radi o društvu u kojem pripadnost naciji još uvijek uvjetuje previše toga. I što je najtragičnije, ne samo kod onih koji se rata sjećaju. Podjele i razlike se naglašavaju od vrtićke dobi pa ne treba čuditi podatak da 70% mladih Vukovaraca nema prijatelje među pripadnicima drugih nacionalnosti.

Naravno da narušeni hrvatsko – srpski odnosi, koji ponekad poprimaju i oblik patološke mržnje, nisu specifikum Vukovara. Najnoviji primjer su grafiti koji su, ne slučajno, upravo na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara osvanuli na jednoj zagrebačkoj školi. Parole “Ubi Srbina”, “Zagreb mrzi Srbe”, “Srbe na vrbe”, uz obilje ustaške ikonografije i simbolike samo su jedan u nizu dokaza i upozorenja da bi način na koji mlade učimo o prošlosti mogao rezultirati velikim problemima u budućnosti. Koliko god se, bar se nadam, radilo o manjini. Jer, ako nas povijest ičemu uči onda je to činjenica da je radikalna i agresivna manjina i te kako sposobna svoje stavove i način djelovanja nametnuti šutljivoj i pasivnoj većini.

U HRVATSKOJ LOŠE, U SRBIJI KATASTROFA: Smirivanje međunacionalnih tenzija, međutim, ne ovisi samo o odnosima između Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Kada je ta tema u pitanju veliki utjecaj, kako prije trideset godina tako i danas, imaju i stavovi i poruke koji se mogu čuti iz Srbije. A ako suočavanje s prošlošću u Hrvatskoj možemo ocijeniti lošim, onda je način na koji to radi srpsko društvo katastrofalan. Odgovornost službenog Beograda za događaje u Hrvatskoj krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, postojanje logora na području Srbije u koje su odvođeni zarobljeni hrvatski državljani i sudbina hrvatskih državljana koji su na području Srbije “nestali” 1990-ih i dalje su tamošnje pravosudne i općedruštvene tabu teme.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Za atmosferu koja podrazumijeva odbijanje bilo kakvog suočavanja s tamnim stranama prošlosti, koja nacionalizam pretvara u patriotizam, a ratne zločince u nacionalne heroje najveću odgovornost snose srpski političari, mediji i oni koje se doživljava intelektualcima. Pritom valja naglasiti da rad većine najgledanijih i najčitanijih medija u Srbiji već godinama nema nikakve veze s objektivnim novinarstvom već predstavlja tek propagandni servis aktualne vlasti.

Tako je u srpskoj javnosti postalo potpuno normalno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića predstavljati kao nacionalnog heroja, normalno je i kada Veselina Šljivančanina, čovjeka osuđenog za ratne zločine u Vukovaru, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić imenuje u najviše rukovodstvo stranke kojoj je on na čelu, kao što je i normalno da se osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj i dalje bavi politikom te kao čest gost televizijskih emisija svakodnevno truje srpsko društvo lažima i mržnjom. Na ovom mjestu neću trošiti riječi na sve one živopisne komentatore koji prošlost, sadašnjost i budućnost tumače isključivo kao svjetsku zavjeru protiv Srba i Srbije.

NEBULOZE I SUMANUTE TEORIJE: Prošlotjedno izvještavanje o godišnjici razaranja Vukovara i ratnih zločina nad zarobljenim Vukovarcima samo je jedan u nizu primjera koji dokazuju poražavajuće stanje kada je u pitanju način suočavanja s prošlošću u Srbiji. Uz časne izuzetke, koje nažalost čita i gleda premalo građana, većina medija govorila je o 18. studenom 1991. kao danu oslobođenja Vukovara.

Brojni tekstovi objavljeni prije nekoliko dana zvučali su kao da su napisani prije trideset godina. U Večernjim novostima moglo se npr. pročitati da su 18.11.1991. jedinice JNA “ušle u ruinirani grad na Vuki i iz podruma oslobodile izmučene civile, pretežno Srbe.” A zašto? Zato što su se: “vukovarski Srbi u podzemlju skrivali od artiljerijskog bombardovanja i strepeli od novoustaških zločinaca, koji su upadali i u skloništa, terorisali ih i ubijali”. Doista je teško pobrojati sve nebuloze, (ne)umotvorevine i sumanute teorije o događajima u Vukovaru koje su se tih dana mogle čuti u Srbiji.

Za sve je kriv – Michael Jackson

Izdvojio bih ipak jedno gostovanje, s obzirom na to da se radi o kolegi povjesničaru. Gostujući na nacionalnoj televiziji (RTS) dr. Predrag Marković je s vragolastim osmjehom na licu ustvrdio kako su slike porušenog Vukovara predstavljale loš imidž za Srbiju, a da je za to najviše odgovoran nitko drugi nego Michael Jackson koji je te prizore stavio u svoj spot! O tome da ne zna povijesne činjenice, a da one koje zna koristi u potpuno pogrešnom kontekstu svjedoči i nastavak Markovićevog viđenja cijele priče:

“Vukovar je bio većinski srpski i jugoslovenski grad. Šta je korist da se sruši jedan srpski grad, to nikome nije jasno. Ali, to nije krivica srpskog naroda pa ni srpske države. Hrvati su sami ubili neke svoje političare koji su bili za pomirenje; bio je tamo neki lokalni političar koga su Hrvati ubili jer da je on ostao živ on bi verovatno smirio situaciju”. Uvidom u popis stanovništva evidentno je da Vukovar 1991. nije bio većinski srpski (i jugoslavenski) grad, a Josip Reihl Kir na kojeg aludira Marković nije bio političar nego šef policije koji s Vukovarom i smirivanjem tamošnje situacije nije imao nikakve veze.

Osim što se u potpuno pogrešnom kontekstu prisjetio jednog ubojstva kolegi je “promaklo” prisjetiti se i srpskoj javnosti objasniti tko je i zašto odgovoran za preko dvjesto ubojstava počinjenih nad zarobljenim Vukovarcima nakon pada grada. U nizu sličnih primjera odlučio sam spomenuti baš ovaj jer na tendenciozan, selektivan i samim time revizionistički način prošlost tumači ne tamo neki amater već školovani povjesničar, i to direktor Instituta za savremenu istoriju.

Prošlo je trideset godina od tragedije u Vukovaru. Kako tada tako i danas neki Hrvati i neki Srbi osuđuju nacionalizam, nacionalističko svojatanje povijesne istine i nacionalističku retoriku koja izaziva nasilje. Neki Srbi i neki Hrvati bili su spremni te 1991., a spremni su i ove 2021. zajednički život i suradnju pretpostaviti podjelama i sukobima.

Na sreću, uvijek je bilo i uvijek će biti takvih Srba i takvih Hrvata.

Nažalost, uvijek je bilo i po svemu sudeći uvijek će biti i onih drugih. I Hrvata i Srba.

Jasno je koji su dominirali posljednjih trideset godina. Jasno je i da treba učiniti puno više da tako ne ostane i sljedećih trideset.