U američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu 21. novembra prije 26 godina parafiran je Opći okvirni sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Dejtonski mirovni sporazum).
Istoga dana te 1995. godine saopšteno je da je okončan rat.
Iako je nastavila političko-pravni kontinuitet SR BiH, odnosno Republike BiH, novo unutrašnje državno ustrojstvo BiH učinilo ju je jednom od najnefunkcionalnijih država na svijetu. Dva entiteta, distriht Brčko, državni nivo vlasti, deset kantona unutar Federacije BiH, općine i gradovi, dakle 13 vlada i isto toliko parlamenata, ministri, zastupnici, ogromna administracija od samog početka svrha su sami sebi. Otuda i ne čudi što je po okončanju svog mandata visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Wolfgang Petritsch ustvrdio da je Dayton “luđačka košulja navučena na BiH”.
Zavezana u tu luđačku košulju zemlja se koprca 26 godina poput davljenika i na ovaj, 21. novembar za građane se čini kao da je samo optrčan puni krug. U BiH se (još) ne puca, ali svi koji iole ozbiljno promišljaju stvarnost u kojoj žive svjesni su da žive tek vrijeme ne-rata.
Uz neznatna prestrojavanja na političkoj sceni i dalje su dominantne opcije koji su to bile i netom po okončanju rata, duboko ukopane u svoje nacionalističke rovove i torove, svjesne da jedino konstantnim ruženjem naroda mogu bahato vladati bez ikakve odgovornosti.
U BiH tokom rata život je izgubilo 94.000 građana. Iz zemlje je raseljeno i protjerano 1,8 miliona stanovnika i milion njih nije se vratio u svoja prebivališta. Današnji entiteti i kantoni uglavnom su etnički jednonacionalne zajednice, a jednakopravnost Bošnjaka i Hrvata u RS, odnosno Srba u Federaciji BiH svedenih do nivoa statističke greške, pretvorena je u farsu.
Cjelokupan politički i vojni vrh bosanskih Srba osuđen je pred Haškim tribunalom za ratne zločine uključujući i zločin genocida. Tribunal u Hagu i domaći sudovi osudili su za ratne zločine desetine vojnih i političkih dužnosnika iz reda hrvatskog i bošnjačkog naroda.
No, sve te presude, masovne grobnice rasute širom zemlje, čini se da nisu doprinijele ni procesu suočavanja s prošlošću ni istinskog pomirenja u BiH. I dalje se stoga slave i odlikuju presuđeni ratni zločinci ili ih se ne imenuje. Poput posljednjeg primjera na sarajevskim Kazanima, stratištem Srba gdje na postavljenoj spomen-ploči stoje samo imena žrtava. Ko ih je ubio ne piše jer gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić kaže da bi se time “ukaljao ugled Armije BiH”. Ali isto tako nema i dalje spomen-obilježja za 102 ubijene nesrpske djece Prijedora, za ubijene Bošnjake na Korićanskim stijenama, u Višegradu, Zvorniku... Zemlja koja nije u stanju suočiti se sa svojom prošlošću teško da je kadra iskoračiti u budućnost.
Dan parafiranja Mirovnog sporazuma u RS-u se slavi kao entitetski praznik. A slavlje, koje li ironije, dolazi u trenutku kada vlast te iste RS sistematski priprema disoluciju države. Zemlja je mjesecima u potpunoj blokadi, a lider SNSD-a Milorad Dodik prijeti vraćanjem “otetih nadležnosti” sa entiteta na državu i ukidanjem zajedničke vojske, pravosuđa, fiskalne politike.
Međunarodni emisari koji zbog toga učestalo pohode BiH poručuju da rata neće biti. Samo što im malo ko vjeruje. Stoga iz dana u dan svjedočimo da građani pakuje kofere i kupuju kartu u jednom smjeru. Jer život je prekratak da bi se dočekalo da se u BiH živi normalno.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR