Tri eko-predstave za najmlađe 1tragovi

TRAGOVI, koreografija Vim Vandekejbus (Ultima Vez, Brisel), KLIMATSKI PLESOVI, koreografija Amanda Pinja (Nadaproductions, Beč / Meksiko Siti / Santijago de Čile), FARM FATALE, režija Filip Ken (Vivarium Studio, Pariz, Munchner Kammerspiele, Minhen)

Posle dve uvodne, kućne predstave, iz “Beogradskog dramskog pozorišta”, o starenju ovde i sada, Bitef je došao na svoju ovogodišnju centralnu temu i predstavio tri predstave o globalnom ekološkom problemu.

Da, priroda je izranjavljena. Iz tih rana šiklja krv i, kako stvari stoje, neće se zaustaviti bez intervencije. Čije intervencije? Intervencije onih koji su prirodu izranjavili, da je sad na samrti, ili intervencije upravo protiv tih koji su našu zajedničku prirodu podjarmili i siluju je, i podvode je?

Ni jedna od ove tri predstave ne bavi se ovim krucijalnim pitanjem odgovornosti, koja je, dakle, po sebi, politička optužba. One, sve tri, samo ilustruju stanje stvari, to da je Majka priroda postala teški hronični pacijent na umoru. Nema tu čak ni primisli o tome da Prirodu danas reanimiraju baš oni koji je uništavaju, i to samo stoga da bi i dalje iz nje izvlačili bogatstva samo za sebe, svoje i svojih svoje.

Oni, dakle, iz jednog dela prigrabljenog profita – pljačkajući našu prirodu po regulativama koje su im omogućili političari, profitom u skup obuhvaćeni – izdvajaju sredstva za ekološke partikularne sanacije.

Ti najveći eksploatatori prirodnih resursa, nafte, uglja i gasa, najveći su danas promotori i trgovci novih tzv. obnovljivih izvora energije, poput solarne i eolske. Para vrti gde burgija neće. Zalećičemo vam rane, da biste nam još koju deceniju srećno služili! Na žalost i na tugu, o ovome ni u jednoj predstavi ni truna. Svaka je samo puka ilustracija trenutnog stanja stvari. Svaka je samo gluvi vapaj: “Klimatski plesovi”, pseudošamanski su, šarlatanski ritual. Inače, izraz “klimatske promene”, podmetačina je tima potpredsednika SAD Dika Čejnija, iz kabineta DŽordža Buša, kako bi se zakamuflirao izraz “globalno zagrevanje”, kako bi se, naime, jedan realni rat megakorporacija protiv prirode preveo u simbolički izraz prirodne pojave.

Druga, “Tragovi”, pseudoaktivistička je tragikomedija u kojoj priroda, navodno, uzvraća udarac: drveće pada i ubija ljude koji ga seku (svakako, ne one koji sede u kabinetima i pritiskaju crvenu dugmad, nego drvoseče), medvedi poždiru svoje porobljivače (Cigane, dakako, ali ne i one koji sede u bordovima, upravnim odborima i kreativnim industrijama, koje proizvode i ovakvu trikotažu ekopredstava). Ono drugo što se mora reći o ovoj plesnoj Vandekejbusovoj predstavi, izvan okvira njene banalno simplifikovane ilustrativnosti, jesu doista izvanredni plesni elementi, naročito za parove. Bilo je i takvih figura koje su, u paru, izvodljive samo pri brzom kretanju, jer je jedino centripetalna sila mogla držati tela u tom fascinantnom odnosu. Treća predstava, “Fatalna farma”, u obliku je farse u kojoj strašila postaju svesna traumatizovanog ekosistema u kojem se nalaze.

Sve tri predstave odaju utisak kao da im je ovaj problem „globalnog zagrevanja usled iracionalnog iskorišćavanja prirodnih resursa“, tek od juče pred nosom. I ponašaju se kao da je pred njima publika koja o tome zapravo ništa ne zna. Stoga, bilo bi doista lepo da je

Bitef organizovao da ove predstave gledaju najmlađi, deca iz vrtića i učenici prvih razreda osnovne škole.

One bi tako ispunile svoju svrhu, naprosto, da kroz ples i zabavu, ukažu na ekološki problem kao takav, ne opterećujući nevina mala srca zahtevom za društvenim angažmanom, koji je u žestokoj predstojećoj borbi na život i smrt s moćnicima, globalnim kapitalom, bankama itd.

Da su se pred ovim predstavama našla, dakle, dečica u najmlađem dobu, ispunile bi one svoju svrhu, jer bi njihova simplificiranost naišla na uistinu nevin pogled. Umesto za duhom bedaste, bile bi to utoliko predstave za duhom čedne. Jer, odrasli, ne možemo se izuzeti iz odgovornosti za zlo koje prirodi čine oni koje smo za to delegirali – svojim delima i rečima, svojim nečinjenjem ili, naprosto, ćutanjem.

Ovom predstavljačkom obliku infantilizirane ekogestikulacije pridružio se zdušno, ne samo selekcijom nego i objavljenim stavom i ličnim gestom, umetnički direktor i selektor ovogodišnjeg Bitefa, Ivan Medenica, koji, u promotivnom spotu, savetuje publiku da sledi njegov primer ekološke borbe: da ne kupuje novu odeću, jer je, veli, čuo da je tekstilna industrija jedan od najvećih zagađivača prirode, nego da svoje iznošene stvari odnese, ako je, na primer, u Beogradu, kod jedne gospođe na “Kalenić pijacu” (nek oprosti poštovana gospođa što joj ovde ne mogu pomenuti u spotu rečeno ime), a ona će sve to iscepano zakrpiti, odštepano zaštepati, odšiveno zašiti, i tako će svako dati svoj mali doprinos za veliku stvar.

Infantilizirati svoj stav, znači negirati celokupno političko iskustvo zajednice, a sebe predstaviti ljupko u rasudnoj moći deteta. No, sve to jeste odista ljupko kad osoba ima pet, šest, a ne pedeset, šezdeset godina. Infantilizam je najopasniji oblik političke nepismenosti, naime, političke servilnosti. I zato je s najboljim razlozima Konstantinović jasno rekao da je infantilizam korelativan palanačkom duhu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari