Raspoloženje utiče na količinu hrane koja se konzumira 1foto Wikipedia

Iako je hrana osnovna fiziološka potreba čoveka jer obezbeđuje uredno funkcionisanje svih organa i sistema unutar ljudskog organizma, sve češće je ona i prva uteha i najbrži put do prijatnosti i zadovoljstva.

Hrana aktivira mnoga čula i pokreće pozitivne emocije. Ona je najbrži način da se oseti prijatnost i užitak, a u našoj svakodnevici, koja obiluje negativnim emocijama i stresom i pruža sve manje prijatnih momenata, svako ima potrebu da pridobije delić sreće i zadovoljstva za sebe.

Onda stres, tuga, bes ili strah nestaju u tanjiru.

Emocije imaju jak uticaj na konzumiranje hrane i odnos prema njoj, ali i odnos prema hrani ostvaruje snažan efekat na emocije (Levitan & Davis, 2010).

Takođe, pozitivna i negativna emocionalna stanja utiču na preferenciju različitim vrstama hrane. Kad smo dobro raspoloženi, češće biramo, na primer, voće u odnosu na čokoladu, dok kod negativnog raspoloženja dileme nema – prija nam slatko, bez izuzetka.

I istraživanja ukazuju da postoji povećana tendencija ka unosu zdrave hrane tokom pozitivnih emocionalnih stanja, a takozvane junk food hrane (engleski izraz za nezdravu hranu) tokom negativnih emocionalnih stanja (Lyman, 1982).

Liman navodi da se obrasci misli i mentalnih slika potpuno razlikuju prilikom doživljavanja pozitivnih i negativnih emocija, što može biti razlog potrebe za različitom vrstom hrane kad smo u pozitivnom, odnosno u negativnom emocionalnom stanju (Lyman, 1982).

Isti autor ukazuje da se, prilikom doživljavanja pozitivnih emocija, beleži više mentalnih slika i misli; slike su manje povezane sa određenom situacijom, one podstiču/bude druge misli i slike – kao da se formira lanac mentalnih slika.

Tokom doživljavanja negativnih emocija, beleže se manje slikovite mentalne predstave i veća je njihova usmerenost ka aktuelnoj situaciji u kojoj se osoba nalazi (ibid).

Hrana kao regulator emocija

Slične rezultate beleži i Vansink, koji je istraživao uticaj pozitivnog i negativnog raspoloženja na odabir određene vrste hrane (Wansink et. al, 2008).

Naime, on je ispitanicima puštao filmove različitog sadržaja i tematike, koji potenciraju pozitivno, odnosno negativno raspoloženje.

Pokazalo se da su pozitivno raspoloženi ispitanici od ponuđene hrane birali grožđe, dok su ispitanici negativnog raspoloženja birali kokice.

Vansink objašnjava da ispitanici negativnog raspoloženja biraju kokice jer žele da što pre poprave svoje raspoloženje unosom hrane koja brzo obezbeđuje prijatan ukus i lako gutanje.

Ispitanici koji su bili dobro raspoloženi imali su potrebu da svoje dobro raspoloženje produže, pa su birali hranu koja je imala veće nutritivne vrednosti (ibid).

Istraživanja u vezi sa vrstom hrane koja se preferira tokom određenih emocija ukazuju da se, kada ispitanik doživljava negativne emocije – poput besa, straha, stresa, tuge – preferira slatka hrana, a posebno slatkiši (Babicz-Zielinska, Rybowska & Zabrocki, 2006).

Sa druge strane, emocija dosade podstiče povećan unos hrane bez posebnih preferencija i specifičnosti u ukusu – bilo koja hrana može umanjiti ili otkloniti dosadu (ibid).

Kvalitet raspoloženja osobe može uticati i na količinu hrane koja se konzumira.

Patel i Šlunt (Patel & Schlundt, 2001) su pokazali da se količina hrane u tanjiru razlikuje u odnosu na to da li je osoba koja hranu konzumira raspoložena pozitivno, odnosno negativno, ili je u tzv. neutralnom raspoloženju. Neutralno raspoloženje uticalo je na odabir manje količine hrane u tanjiru u odnosu na pozitivno ili negativno.

Mehrabian (1980) ukazuje da klijenti izveštavaju o većem unosu hrane kad su u stanju depresije, umora ili kad osećaju dosadu, dok se manji unosi hrane beleže tokom emocija straha, tenzije i bola.

Kad je reč o uticaju količine hrane na raspoloženje, Gibson (2006) govori da je taj uticaj zanemarljiv sve dok se hrana ne konzumira u vrlo malim količinama.

U literaturi se beleže i istraživanja koja se bave odnosom određenih emocija i intenziteta gladi, kao i odnosom različitih vrsta gladi i emocija. Istraživanje koje je realizovao Maht (Macht, 1999) pokazalo je da ispitanici izveštavaju o doživljaju veće gladi tokom emocija besa i radosti, nego tokom straha ili tuge.

Razumevanje dinamike odnosa emocija i hrane uslovljeno je inicijalnim psihofizičkim stanjem osobe, njenim stavovima i očekivanjima.

Da bismo je bolje razumeli, neophodno je pojasniti proces nastanka emocionalne reakcije, značenje emocija, razloge zbog kojih se ponekad emocije izbegavaju i razloge održavanja mehanizma u kom hrana reguliše čovekov afektivni život.

Prava glad i emocionalna glad

Emocije su prisutne i kada osećamo pravu, fiziološku glad. Glad je povezana sa povećanom aktivacijom, iritabilnošću i vigilnošću; kada se ona zadovolji, nastaje mirnije emocionalno stanje, užitak, zadovoljstvo, često i pospanost.

Da bi se glad zadovoljila, nisu potrebne velike količine hrane, pa slobodno možemo reći da neumorno uživanje u hrani nije biološka, već psihološka kategorija.

No, razliku između fiziološke i psihičke gladi nije lako uočiti. Ova razlika je posebno važna kada se vrše intervencije u pravcu promene ponašanja u ishrani, odnosno u pogledu formiranja adekvatnijeg odnosa prema hrani.

Kako se može prepoznati razlika između prave, fiziološke gladi i tzv. emocionalnog konzumiranja hrane – potrebe za hranom koja je podstaknuta određenim emocijama?

Fiziološka glad se javlja postepeno, prvo uz osećaj male nelagodnosti u želucu, koja se, ako glad ne utolimo, pojačava sve do jasnog fizičkog bola. Mnogi navode pojavu glavobolje ili osećaja slabosti ili vrtoglavice kada organizam manifestuje potrebu za hranom.

Da bi se zadovoljila glad, spremni smo na različite opcije i na različitu hranu. Emocionalna glad je drugačije prirode. Ona se javlja u trenutku i odražava potrebu za specifičnom namirnicom.

Snažna potreba za hranom mora se odmah zadovoljiti, dok se zadovoljenje fiziološke gladi može odložiti. Unošenje hrane tokom emocionalne gladi je brzo, nesvesno i u velikim količinama.

Emocionalna glad se često javlja u stresnim situacijama i praćena je negativnim emocijama i specifičnim misaonim obrascima (nisko samopoštovanje i manjak volje da se odupremo hrani). Kada se zadovolji fiziološka glad, ne oseća se krivica, niti bilo kakve druge prateće negativne emocije.

Dakle, kod emocionalne gladi osoba uzima hranu kako bi se odbranila od neprijatnih emocija i stanja, poput anksioznosti, depresije, frustracije, osećaja praznine, dosade, ljutnje, bespomoćnosti, osećaja preopterećenosti, osećanja krivice, osećaja zbunjenosti, ljubomore, odvratnosti itd, ili da bi pojačala već postojeće pozitivne emocije: zadovoljstvo, radost, uživanje.

Džonson i Vordl napominju da određeni psihološki elementi mogu smanjiti sposobnost razlikovanja fizioloških signala osećaja gladi, i tu misle, pre svega, na dosadu i depresiju (Johnson & Wardle, 2005).

Već smo nagovestili da emocionalna glad ne mora biti isključivo povezana sa neprijatnim emocijama. Ona može biti i neosvešćena ili maskirana potreba za nekom prijatnom emocijom ili objektom, može predstavljati i neki ideal, ideju, nešto što želimo da postignemo.

Pošto do toga ne možemo da dođemo ili imamo mnogo prepreka na putu do cilja, pokušavamo da svoj očaj i nezadovoljstvo kompenzujemo hranom.

Tako se prividno zadovoljavamo malim, odnosno, udovoljavajući telu, varamo svoje emotivne potrebe. Česti su primeri naših ljudi koji rade i žive u inostranstvu, i koji povremeno žude za određenom vrstom hrane koja ih podseća na zavičaj, na lepe uspomene iz detinjstva.

Oni, koji žive daleko, znaju da nije lako pronaći ili pripraviti hranu koja će po ukusu biti istovetna sa hranom iz zavičaja. Međutim, u osnovi ovakvih potreba za određenim ukusima i hranom nisu čulna iskustva, već određene emocionalne pobude, poput nostalgije, čežnje i žudnje za rodnim krajem i dragim ljudima iz zavičaja.

Hrana simbolično predstavlja prethodni identitet ličnosti i sve ono što je bilo lepo u zavičaju, a za čim se pati. Psihološki mehanizam ovakvog odnosa prema hrani stečen je emocionalnim uslovljavanjem – vrstom učenja u kojoj se, ponavljanjem dveju draži u paru, formira odgovor koji je najpre bio isključivo odgovor na prvu draž.

Ponavljani doživljaj zadovoljstva u određenoj socijalnoj situaciji formiraće identičan emocionalni odgovor (radost) na svaku sledeću socijalnu situaciju, koja psihološki ili fizički podseća na prethodnu. Što je određena situacija emocionalno više obojena, odnosno uključuje intenzivniju emociju, učenje emocionalne reakcije će biti brže i trajnije.

Važna karakteristika emocionalnog uslovljavanja je upravo generalizovanje emocionalnog iskustva. Apropo ove specifičnosti, naučena emocionalna reakcija (zadovoljstvo iz prethodnog primera), može se lako prenositi na različite objekte ili ljude koji su, kao što je rečeno, psihološki ili fizički povezani/srodni sa prvobitnom draži (socijalnom situacijom u kojoj je zadovoljstvo prvobitno nastalo).

Ako je ličnost, na primer, tokom druženja sa prijateljima intenzivno osetila radost i zadovoljstvo, vrlo lako i brzo se iste emocije mogu vezati za hranu koja je bila konzumirana tokom susreta sa prijateljima.

Emocionalna glad može biti različitog karaktera; razlikuje se impulsivna, senzorna i hedonistička glad. Impulsivno konzumiranje hrane podrazumeva određenu aktivnost, situaciju, vreme ili neki drugi faktor koji predstavljaju okidač snažne potrebe za unosom veće količine hrane.

Za hranom se poseže impulsivno, ona se jednako tako jede i guta. Senzorno konzumiranje hrane povezano je sa zadovoljstvom koje nastaje usled čulnih aspekata hrane – sa načinima na koji tkivo usta percipira senzorne informacije – ukus, temperaturu i teksturu hrane.

Kada se hrana uzima prevashodno radi užitka i potrebe da se u njoj uživa, govorimo o hedonističkom konzumiranju hrane. I u odnosu na vrstu gladi, postoje istraživanja koja su se bavila odnosom emocija i vrste gladi. Naime, utvrđene su razlike u povezanosti različitih emocija i vrsta gladi.

Impulsivna i senzorna glad bile su izraženije tokom besa nego tokom bilo koje druge emocije, dok je hedonističko konzumiranje hrane bilo povezano sa emocijom radosti. Žene su pokazivale veću sklonost ka impulsivnom konzumiranju hrane nego muškarci, i to kada su osećale strah ili tugu (Macht, 1999).

Interesantno je zapaziti da istraživanja ukazuju kako negativne emocije imaju veći uticaj na naše ponašanje prema hrani nego stres.

Volf je sa saradnicima istraživao poremećaj ishrane u vidu prejedanja (Wolf et. al, 2001). Ispitanici su bili ženskog pola, i tokom perioda od tri nedelje izveštavali su o kvalitetu svog raspoloženja, načinu prevladavanja stresa i ponašanju prema hrani.

Poređenje ispitanica koje su imale poremećaj prejedanja i ispitanica kod kojih taj poremećaj nije dijagnostikovan ukazalo je na povišen nivo stresa i negativnog raspoloženja kod ispitanica koje su imale poremećaj ishrane, ali i na znatno veći broj negativnih emocionalnih stanja tokom dana prejedanja.

Kao što je pomenuto, ovi nalazi sugerišu da su negativne emocije moćniji okidači za prejedanje nego stres. Najčešće neprijatne emocije od kojih se ličnost brani i koje se maladaptivno (nefunkcionalno) mogu regulisati hranom su bes, tuga, strah, nezadovoljstvo, usamljenost, stid, krivica, dosada.

Da bi se adekvatnije razumeo odnos navedenih emocija i ponašanja prema hrani, važno je poznavati okolnosti u kojima one nastaju i značenja hrane koja su sa njima kompatibilna.

Bes i hrana

Uobičajeno, osećanje besa nastaje kada postoji kognitivna procena da je neko ili nešto prepreka na putu ka postavljenom cilju, da neko ili nešto ometa našu određenu želju ili nameru.

Osećanje besa je intenzivno osećanje, koje doživljavamo kada procenimo da se neko neopravdano ponaša tako da ugrožava neku našu vrednost.

Bes spada u grupu intenzivnih, negativnih emocija koje nije lako obuzdati i čija ekspresija nije socijalno poželjna.

Snažna osećanja, koja naviru tokom besa, mogu se potisnuti ili ublažiti hranom koja, u isto vreme, ima ulogu distraktora (odvlači pažnju od neprijatnih osećanja), ali i sredstva da se osećamo bolje već sa prvim zalogajima, pa makar i nakratko.

Kad smo besni, često hranu gutamo i žvaćemo brzo, energični pokreti vilice drobe i usitnjavaju zalogaje, ali simbolično, ovi pokreti kao da uništavaju i lome prepreke i probleme koji su uzrok besa.

Konzumiranje hrane tokom emocije besa često ishoduje naknadnim osećanjem krivice, posramljenosti ili osećanjem još jačeg besa – usmerenog sada ka sebi.

Ovaj talas novih, neprijatnih emocija može ponovo osobu usmeriti ka hrani kao sredstvu utehe i tako unedogled, bez kraja.

Svaka emocija ima svoju ulogu, a funkcija osećanja besa jeste da osobu učini manje ranjivom u susretu sa neprijatnim okolnostima. Kada se bes ublažava hranom, kada želimo da bes pojedemo kroz hranu, snažna osećanja koja prate bes dodatno se internalizuju ili ih usmeravamo ka sebi.

Čest ishod ovih psiholoških procesa jeste dobijanje na težini, što uz neprijatno emocionalno stanje (krivice, sramote) svakako čini dodatni atak kako na fizičko, tako i na mentalno stanje osobe.

Ciklični odnos neprijatnih emocija i hrane može se prekinuti isključivo povećanom svesnošću osobe u situacijama kada oseća bes i primenom konstruktivnih strategija prevladavanja besa.

Važan momenat je, svakako, razumevanje da je bes pokrenuo potrebu za hranom, i da nije reč o fiziološkoj gladi, kao i prepoznavanje konkretnog momenta kada se to dešava.

Osećanje besa je čest odgovor u stanjima frustracije – neprijatnog emocionalnog stanja koje nastaje usled osujećenosti ili nezadovoljenosti naših potreba ili želja.

Frustracija, kao i anksioznost, može potrajati i imati svoj kontinuitet, može biti jednako opterećujuća i neprijatna za osobu i može podsticati neadekvatan odnos prema hrani.

Međutim, za razliku od anksioznosti, frustracija nosi veći psihološki potencijal i podstiče osobu na izraženiju aktivnost.

Nekontrolisano unošenje hrane i uništavanje hrane u tanjiru kao odgovor na frustraciju pokušaji su da se unište i slome prepreke usled kojih je frustracija i nastala, i mogući su put u bulimični odgovor na frustraciju.

Ličnost ne može mentalno da obradi naraslu napetost, već je prazni kroz određenu motornu aktivnost – unošenje i izbacivanje (voljno povraćanje) hrane.

„Vesna je ispričala kako je, u momentu kad joj se sve skupilo, problemi njenog deteta u školi, finansijski problemi i poteškoće na poslu, osetila snažnu potrebu za hranom. Ovu potrebu je osetila predveče, dok je istovremeno, šireći veš, razmišljala o obavezama koje je sutra čekaju.

Kad je, uronjena mislima u obilje svojih problema, čula mlađe dete kako uleće u sobu da kaže kako je prosulo sok, Vesna je osetila snažnu želju da istog momenta nešto pojede/zdrobi, stavi u usta, odnosno, da istog momenta otrči u kuhinju po hranu.

Ta želja je bila toliko snažna da ju je celu obuzela, pa nije mogla da završi započetu aktivnost oko veša. Dok je osećala kako je preplavljuje želja za hranom, kojoj ne može da se odupre, uporedila je sebe sa pušačem kome očajnički treba cigareta, a potom se setila i dvogodišnje komšijske devojčice, koja je imala naviku kojoj nije mogla da se odupre, da povremeno lupa glavom u zid kada joj nešto nije po volji“.

Analogija koju je upotrebila Vesna nije bez osnove. Ono što usmerava ponašanje u sva tri slučaja (isfrustrirana klijentkinja, pušač i dvogodišnja devojčica) jeste napetost koja se mora izbaciti/kanalisati različitim načinima ili sredstvima.

Uzimanje hrane, baš kao i cigarete, ili motorna aktivnost lupanja glavom o zid, dovodi do smirenja i oslobađanja/pražnjenja emocija, a napetost koja prethodi ovom stanju može biti i kompulsivne (prisilne) prirode – kad potpuno upravlja osobom i njenim ponašanjem.

Psihologijom ishrane već desetak godina bave se i dve domaće autorke, Jasmina Knežević i Jelena Blanuša, obe profesorke na Visokoj školi strukovnih studija u Subotici. One su u knjizi „Psiha i hrana – Zašto jedemo i kada nismo gladni?“, koju je nedavno objavio novosadski Psihopolis, sabrale svoja znanja i iskustva kao i najnovija istraživanja i prenele ih na jasan i slikovit način, sa mnogo primera i iskustava klijenata iz psihološke prakse. U knjizi se bave i ulogom psihologa u promeni odnosa prema hrani, emocionalnim jedenjem, anoreksijom, bulimijom, uticajem genetike i porodice na prehrambene navike, korisnim strategijama za mršavljenje…

U petnaest poglavlja autorke se bave značenjem hrane, fiziološkim procesima ishrane, zadovoljstvom koje nalazimo u hrani, hrani kao regulatoru emocija, zaštiti od pretnji i ugrožavanja, prevladavanju stresa, samoregulaciji i snazi volje u menjaju odnosa prema hrani, poremećajima ishrane… Na kraju je poglavlje o psihološkom aspektu regulisanja telesne težine a jedan od zaključaka je da ukoliko se hranom potiskuju negativne emocije ili podstiču pozitivne, nijedan klasičan režim ishrane za smanjenje kilograma neće dati željene rezultate.

Danas, u dogovoru sa izdavačem, objavljuje odlomak iz ove knjige. Oprema je reakcijska.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari