GALA SalipurFoto: Miloš Stanković

Gala Šalipur, glumica iz Priboja, osnovne i master studije glume završila na prištinskom Fakultetu umetnosti, u klasi profesora Milana Plećaša.

Trenutno živi i glumački stvara u Beogradu. Priča nam o svojoj borbi za umetnost, planovima o obnovi kulture u rodnom gradu i onome na šta je ponosna.

* Kako se mlada glumica koja dolazi iz Priboja bori za svoj umetnički prostor u Beogradu?

– Život u Beogradu je za mene oduvek bio privlačan, zavodljiv i uzbudljiv. Ponekad se u njemu osećam kao junakinja nekakvog romana, poreklom iz prelepe Limske doline, koju je život odveo u veliki grad. Ja ovdašnji život ne posmatram kao borbu za „svoj umetnički prostor“, više se radi o borbi ili, bolje rečeno, o učešću u umetnosti na ovom prostoru, u ovom vremenu, ali na nekom širem sociokulturnom planu. To što sam se zadesila u Beogradu nije suvo stremljenje ka radu i angažmanu isključivo u prestonici.

* Šta su prepreke?

– Prepreka je upravo ta opšta tendencija u umetničkom svetu da je cilj osvojiti što veći prostor u njemu. Ne mislim da je ta misao pretnja po samu umetnost i kulturu. Smatram da suzbija njen humanistički potencijal u društvu, a ume biti i teško i zamorno stvarati, a i opstati, na tlu na kom vlada takva tendencija. Ona najverovatnije proizilazi iz natrulih i zastarelih temelja na kojima počivaju institucije.

* Na šta ste posebno ponosni od onoga što ste do sada uradili?

– Ne postoji nešto što bih mogla izričito izdvojiti, ali me najviše vesele oni retki momenti kolektivnih pozorišnih podviga, kada se okupimo oko neke ideje i ni iz čega napravimo čitav svet. Ujedno su to i raskrsnice na putu razvoja moje kreativne ličnosti.

* Koliko je teško doći do umetničkog angažmana u Beogradu?

– Teško je onoliko koliko su pozorišni kastinzi zatvoreni. A još je teže ako ste kao glumac/glumica stekli diplomu na fakultetu koji nije Fakultet dramskih umetnosti. Sa druge strane, kastinzi za film i televiziju postali su češći, time i masovniji, a Beograd je svakako centar tog ogranka dramske umetnosti ne samo u Srbiji, nego, stekla sam utisak, u čitavom regionu.

* Može li se mladi umetnik baviti glumom, van prestonice, ako ne živi u njoj?

– Može. Čak i da živi u malom gradu, u kom ne postoji pozorište, ta činjenica ne isključuje mogućnost da se na neke druge načine bude angažovan u oblasti umetnosti i kulture na lokalnom nivou. Pitanje je samo spleta ličnih i stvaralačkih motiva iz kojih se upuštamo u „bavljenje umetnošću“.

* Šta stvarate trenutno, a šta planirate?

– Nestrpljivo iščekujem ovomesečno igranje predstave „Litica“, Stefana Isakovića, u Ustanovi kulture Parobrod. Skoro svake subote tumačim ulogu Kore u predstavi o Džeku Trboseku, „In his mind“. Očekuju me dva studentska ispitna projekta iz filmske i pozorišne režije, kojima se vrlo, vrlo radujem. Nadam se Haninom povratku iz Zagreba da obnovimo predstavu „Suđaje“, Luke Kurjačkog. Planiram da se najzad susretnem na sceni sa koleginicom sa klase Leom Jevtić, po prvi put nakon studija. Želim i da razradim plan o doprinosu u oblasti kulture i umetnosti u mom rodnom Priboju, i da se još više angažujem po pitanju zaštite životne sredine, upravo kroz pozorište.

Tekst je deo projekta „Mladi u kulturi i umetnosti Sandžaka“, koji se sufinansira sredstvima iz budžeta Republike Srbije, Ministarstva za kulturu i informisanje. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari