IBD podcast EP 030: dr Milica Rajović, plastični hirurg

U tridesetoj epizodi IBD podcasta razgovarali smo sa doktorkom Milicom Rajović, specijalistom plastične, rekonstruktivne i estetske hirurgije. Sa doktorkom Rajović pričali smo o sanaciji ožiljaka, ranama, estetskoj hirurgiji kod IBD pacijenata i mnogim drugim temama.

Milica:  Dobar dan i dobrodošli u još jedan IBD podkast koji se bavi životima ljudi koji boluju od Kronove bolesti i ulceroznog kolitisa. Moje ime je Milica Milošević i ja sam direktor Stetoskop.info medicinske platforme i danas ću biti vaš domaćin. Danas u gostima imamo doktorku Milicu Rajović, ona je specijalista plastične, rekonstruktivne i estetske hirurgije Vojnomedicinske akademije. Doktorka, dobro došli, hvala što ste ovde.

Dr Milica Rajović: Hvala. Veoma ljubazno od Vas što ste me pozvali.

Milica: Hvala Vam puno što ste se odazvali pozivu. Sa doktorkom danas pričamo o svim tim, da kažem intervencijama koje koje u okviru svog domena ona sprovodi na IBD pacijentima. Pa hajmo za sam početak da kažemo koja je uloga plastičnog hirurga u timu lekara koji se bave IBD-jem.

Dr Milica Rajović: Vrlo interesantno pitanje, još interesantnija uloga. Zapravo, verovatno pacijenti nikada i ne pomisle da plastičan hirurg može nešto da doprinese u lečenju njihove bolesti, međutim, mi smo tu negde kao servis gastroenterolozima a zatim i dermatolozima. Vrlo često se dešava da mi se pojavi pacijent u ambulanti sa nekom promenom na koži koju je dijagnostikovao sam, ili u toku ili posle neke terapije koju je primao, ili u akutnoj ili hroničnoj fazi bolesti i kaže da ima neku promenu na koži koja se pojavila odjednom, niotkuda ili neka promena koja je već postojala pa se izmenila u toku te terapije koju je pacijent dobijao i u sklopu lečenja i onda se obrati svom gastroenterologu. Gastroenterolog pogleda, kaže u redu, video sam, hajde da pogleda dermatolog. Dermatolog pogleda dermoskopom, aparatom koji vidi 40% bolje nego mi golim okom i onda dermatolog može da proceni da li je ta promena na koži belignog ili malignog karaktera. Ukoliko je promena belignog karaktera, tu spadaju neke keratoze najčešće ili neke pege, čak može da bude od sunca ili starosne, onda kaže dermatolog u redu, to nije za hirurgiju. Međutim, ako vidi bilo šta što liči na malignu promenu, odnosno neki proces koji je možda čak i nejasan da li je maligno ili benigno, upućuje hirurgu. Mi dobijemo pacijenta za intervenciju hiruršku u smislu ekcizione biopsije. To su najčešće manje promene, znači nešto veličine nekog manjeg mladeža ili neke tako promene na koži koje ne zahtevaju veliku hiruršku intervenciju. Te promene se obavljaju u ambulantnim uslovima, pacijent dođe, bude operisan, ide kući, u lokalnoj anesteziji, ta anestezija je kao kdo zubara. Ja vrlo često kažem pacijentima, budite opušteni, to je kao da idete kod zubara, to je tog nivoa intervencija, znači neinvazivna potpuno hirurgija. Pacijent je sve vreme budan, komunicira sa nama, jedini uslov je da nije alergičan na lokalni anestetik. Znači ako je alergičan na taj lokalni anestetik koji mi imamo, to je najčešće ksilokain ili dokain, to koristimo, sve isto što i stomatolozi, u tom slučaju uzimamo neki drugi anestetik ili se dogovaramo sa anesteziologom da uradi neku kratkotrajnu introventsku anesteziju. Taj preparat kada ekcidira obavezno šaljemo na patohistološku analizu, kad nam pristignu rezultati, mi sa tim rezultatima takvog pacijenta upućujemo ponovo nadležnom dermatologu i gastroenterologu. I onda oni povezuju da li ta promena koju smo mi uklonili, hirurzi kao servis praktično, da li zavređuje neku dalju terapiju ili je to promena koja se pojavila spontano, znači nevezano za terapiju koju pacijent prima vezano za hronična oboljena creva ili se pojavila kao nuspojava nekog leka kojeg je pacijent primao za to vreme. Znači to je ono gde smo mi deo tima sa onog aspekta hirurškog. Postoje drugi aspekti, kada se nama pacijenti javljaju vezano za lečenje nekih drugih stanja na koži i isto tako, uvek smo u saradnji sa dermatolozima, sa dermatolozima i gastroenterolozima, a nekad čak i sa opštim hirurzima ukoliko su ti pacijenti prošli kroz neku hiruršku intervenciju vezanu konkretno za bolest creva.

Milica: Sad ste spomenuli baš hiruršku intervenciju, i drago mi je da ste tako završili pitanje, zato što je kod ovih pacijenata često prisutna i velika hirurgija i ponavlja se i česte su operacije i dolazi do ožiljaka naravno. Rekonstrukcija ožiljaka jeste domen vašeg delovanja, da li imate iskustva i šta možete da nam kažete o tome?

Dr Milica Rajović: Ožiljci su nažalost naš najveći neprijatelj. Kad pričamo i plastičnoj i o rekonstruktivnoj i estetoskoj hirurgiji, znači neprijatelj u smislu da ne možemo da predvidimo kako će čija koža da reaguje na ožiljke. Postoje mesta na telu koja su predilekciona za stvaranje hipertrofičnih, keloidnih, takozvanih ružnih ožiljaka, estetski neprihvatljivih. Ali nekad kad imate pacijenta koji ima neko onkološko oboljenje mi kažemo, ma nije ni bitan taj ožiljak. Pacijent kaže naravno da nije bitan, meni je bitno da ja rešim taj problem, a estetiku i ožiljke ćemo da rešavamo naknadno, a onda dođemo u situaciju da posle mesec, dva dana ipak taj ožiljak smeta i mi smo tu naravno da to rešavamo. Nije lako, ali postoje razne metode u odnosu na to kakvi su ožiljci, imamo, da skratim priču da pacijentima bude možda jasnije, dve vrst, deformantne i samo estetske. Deformantni su oni koji stvaraju negde neki funkcionalni nedostatak, zatežu kožu, stvaraju neke hronične iritacije, crvenilo, često svrbe. Mada ožiljak zarasta dvanaest meseci, to često pacijenti ne znaju, pa ćemo i to objasniti. Znači svuda kuda prođe nož, taj ožiljak se stvara i zarasta, ono što mi ne vidimo golim okom, dvanaest meseci. Za tih dvanaest meseci, ožiljak pocrveni, posle šest, sedam meseci i pacijenti dođu uspaničeni, zašto sada crveni, zašto je otekao, zašto se promenio, zašto me je zaboleo na promenu vremena, to je sve normalno. Faza ožiljavanja traje dvanaest meseci, ako pričamo o estetskoj intervenciji takvih ožiljaka, najbolji su rezultati posle šest do dvanaest meseci. Može da se radi i ranije, nije greška, ništa nećemo tu uraditi ali je savet zbog boljeg estetskog rezultata, da se što kasnije odradi intervencija, hirurška. Ukoliko ožiljak ne bi bio bolji hirurškom intervencijom, odnosno ne bi bio manje upadljiv, odnosno pacijent nije zadovoljan, jer mi nemamo čarobni štapić pa da kažemo e to sad neće biti. Onda postoje neki preparati, neki konzervativni tretman, neke kreme, neki flasteri, kompresivna terapija, znači ima nekih modaliteta drugih sa kojima možemo da ublažimo upadljivost ožiljaka. To je nešto čime se mi bavimo i praktično smo napravili i predavanja i studija i to je velika tema, ožiljci i rešavanje ožiljaka je jedna velika tema u plastičnoj, estetskoj i rekonstruktivnoj hirurgiji. Jer mi ožiljke rešavamo, rešavamo i neke tumore, povrede, neke stvari koje nemaju veze sa estetikom, dobijamo ožiljke i uvek se trudimo. Onda i pacijenti pitaju sa kojim koncem ste ušili, koliko kopči ću da imam, kako će to da izgleda, sve se to njima objasni i nacrta ali je osnova da nema hirurgije bez ožiljaka. Znači ako ste došli na hirurgiju, ožiljak je neminovan. Da li će biti više ili manje upadljiv, hajde sad možda i nije tema ali na licu su ožiljci najmanje upaljivi, a na leđima i dekolteu, najviše. I kome god da je nešto operisano na leđima, mi uvek kažemo da koliko god da je lepo ušiveno, najfiniju tehniku, to se sve na leđima uvek razvuče. Tu je koža najdeblja i leđa su stalno u pokretu i prosto je nemoguće da taj ožiljak bude neupadljiv i pacijenti toga moraju da budu svesni, nekome manje, nekome više upadljiv. Često i kažemo izvinite ali to je najviše što estetski možete da dobijete od toga i onda se oni, ne mogu da kažem pomire sa sudbinom, ali pomire da imaju. Često kažemo da ni tetovaža nije loše rešenje, jer ona pokrije ožiljak a pacijent ima osećaj da je estetski negde ulepšao, mnogi su naravno protiv toga, negde nam je i tetovaža kontraindikovana zato što ta boja kojom se tetovira koža dopre limfnim putevima do regionalnih limfnih čvora i onda nekada kada imamo iz nekih razloga vidimo limfni čvor tamne boje, a on nije tamne boje nego prosto je stigla tetovaža do njega, što je sve benigno naravno i bezopasno. To je sve u cilju korekcije ožiljaka ali mislim da je to kod pacijenata sa IBD-jem čak možda i najmanji nedostatak.

Milica: Jel ima tih pacijenata kod Vas?

Dr Milica Rajović: Ima, ima tih pacijenata ali to su najčešće invaginirani ožiljci na prednjem trbušnom zidu i oni se vrlo lako koriguju. Lako se koriguju zato što je to jedna regija gde imamo materijala. Ima viška kože, ima lep sloj podkožnog masnog tkiva šta je problem kod tih ožiljaka, zašto su ulegnuti tako reći, jer se fiksiraju dole za mišićnu fakciju. Odvojimo od mišićne fakcije, separišemo i odvojimo malo te strukture mišića i mišićne fakcije i negde dobijemo ožiljak koji je iole prihvatljiv estetski.

Milica: Hvala Vam puno na odgovoru. Spomenuli ste mi u pripremi za ovaj intervju da dosta pacijenata koji imaju Kronovu bolest ili ulcerozni kolitis imaju pojavu hidradenitisa i onda se oni javljaju Vama. Da li možete više da nam kažete o tome?

Dr Milica Rajović: Jeste, oni se zapravo javljaju nama kao hirurzima u akutnim fazama za trenutno rešenje situacije. Imaju, kad dođu u situaciju da su te kolekcije od tih analnih otvora, od tih perianalnih fistula koje se javljaju zapravo kolekcije toliko zapušene, upaljenje, bolne i da se bola ne mogu osloboditi ni na koji drugi način osim hirurški, oni dolaze na te takozvane incizije. To radimo čak i bez lokalne anestezije, jer lokalna anestezija ne bi delovala na ta upaljena polja na koži potkožnog tkiva nego samo uradimo jednu inciziju da iscuri taj gnoj, taj sadržaj koji je nekada pun krvi i znojavi i tamponiramo ili jodom ili nekim od tih dezinfekcionih sredstava. Pacijent ode kući, sprovodi hidroterapiju, što znači kupka, mlaka voda i neki neutralni sapun, šampon odnosno nešto za tuširanje i tako danima se dreniraju te kolekcije i tako dođe do nekog da kažem lokalnog saniranja stanja. Hidradenitits je jedno jako nezgodno stanje i veoma teško i komplikovano za rešavanje ukoliko pacijent dođe u neku da ne kažem zapuštenu, ali neku odmaklu fazu te bolesti. To je hronična bolest kože koja počinje kao urasla dlaka. Nije urasla dlaka, ali počinje kao urasla dlaka i tako izgleda zato što se taj folikul dlake upali, odnosno koren dlake se upali i stvori jednu gnojnu infekciju ćelija koje se stalno dele. U regijama gde se najčešće javlja hidradenitis, to su te glutealne regije, znači prepone i pazusi jer tu najviše imamo na jednom mestu korena dlake, znojnih žlezda i lojnih žlezda. Na jednom mestu to su koncentracije tih žlezda na jednom mestu. Znači žlezda je nešto što nešto luči, znojne luče znoj, lojne luče mast ili sebum, a folikuli dlake luče ono što oblaže koren dlake. Znači, sve zajedno kada se spoje te žlezde između sebe i stvore tu potkožnu kolekciju, dobijamo odnosno možemo da dijagnostikujemo oboljenje koje se zove hidradenitis suppurativ. Šta je tu najveća poenta i šta mi hirurzi kada otvorimo nađemo, nađemo hipergranulaciju. To su ćelije kože, epitelom su obložene sve te žlezde, a epitel se regeneriše na dnevnom nivou. Znači to su ćelije koje se dele, one se dele i dalje, dele se i pod kožom ali ne mogu da isplivaju na površinu i stvaraju tu jednu mrežu potkožnih kanala, takozvanih sinusa koji se pružaju čak ponekad trakasto i često se desi da je to ispod kože mnogo veće nego na površini kože. Kada operišemo hidradenitis, vrlo često ubrizgamo metilensku plavu boju i onda gde se proširi ta plava boja tu vidimo gde su ti kanali. Gde god imaju potkožne plave boje u tkivu, znamo da je do tu dopro sinus odnosno neki kanalić tog hidradenitisa. Mi operišemo ili ušivamo direktno ili stavljamo kožni transplant, u zavisnosti od toga koliko je hidradenitis ekstezivan i u kojoj regiji. Konkretno kod pacijenata sa Kronom, kod hidradenitisa najčešće analne fistulne i to rešavaju hirurzi, zapravo to je poenta pustiti se što više drenira, znači da što manje tog sazdržaja ostane a da što više iscuri i da se izdrenira praktično napolje nego da ostane unutra. Ja sam lično pacijente sa Kronovom bolešću i hidradinitisom rešavala za sad samo konzervativno. Znači tim incizijama, to jesu hirurške intervencije ali nije klasična hirurška intervencija sa rekonstrukcijama  nego hirurška intervencija u smislu incizije, drenaže, previjanja i naravno u skladu sa antibiotskom terapijom, prema antibiogramu, uzme se bris obavezno. Dermatolozi imaju neku šemu, kombinacija antibiotika na koju pacijenti odlično reaguju i apsolutno u dogovoru sa gastroenterolozima koji su nadležni za tog pacijenta negde dolazimo u fazu da takav pacijent sa takvim togama funkcioniše relativno normalno.

Milica: Da li se hidradenitis javlja češće kod ovih pacijenata?

Dr Milica Rajović: To su neggde zapravo gastroenterolozi povezali, da lekovi koje dobijaju pacijenti sa Kronovom bolešću imaju efekta na analna fistule, perianalne fistule i čak dolazi do smanjenja tog stanja te kože koja je zahvaćena i ugrožena jer pacijenti sa Kronovom bolešću imaju hidradenitis samo u perinanalnoj regiji, oni nemaju u preponama i pazusima, znači imaju samo tu gde je mesto zarišta, gde je najveće mesto zarišta jer je crevni epitel je pločasto slojeviti epitel, to su sve epiteli i epitelne ćelije koje se non stop regenerišu i obnavljaju i vi ne možete da zaustavite proces stvaranja tih ćelija. One se stvore ali se već pretvore u neku nekrotičnu masu, izdreniraju taj sadržaj koji pacijenta ne ugrožava životno ali jako ugrožava konfor života. I sad kad su ti pacijenti u akutnoj fazi to je nekad čak i za bolničko lečenje. Oni su negde i navikli sa time da funksionišu i tačno znaju kome, kad i gde da se obrate i pripremljeni su. E sad, neki lekovi koji se daju za Kronovu bolest, mi smo čak i imali neki sastanak jer ima mngoo pacijenata sa Kronovom bolešću  i hidradenitisom koji na kraju završe na operacionom stolu jer ne postoji drugačije rešenje, da se neki od tih lekova koji se daju pacijentima sa Kronovom bolešću registruju i za hidradentiis i ja se nadam da će to uskoro biti registrovano jer ne postoji drugi lek osim antibiotika i hirurškog lečenja. Možda bi neki od ovih biološkilh lekova odnosno terapija mogao da doprinese, jer eto sreća u nesreći pa su pacijenti sa Kronovom bolešću dobili terapiju gde su im se te promene odnosno infekcije potkožnog tkiva odnosno folikula dlaka, lojnih i znojnih žlezda, epitela koji oblaže sve te strukture da možda oni su doprineli da ovi drugi pacijenti koji nemaju Kronovu bolest a imaju hidradenitis supparativa mogu da sebi pomognu sa nekom terapijom.

Milica: U pripremi za ovaj intervju od jednog pacijenta dobila sam tekst o tome da se kod pacijenata sa Kronovom bolešću javlja ta herniacija očnog kapka ili opuštanje ili kako god ćete Vi to nazvati. Zbog čega se ovo javlja kod tih pacijenata i kako se to stanje rešava?

Dr Milica Rajović: Da, to je vrlo interesantna tema. Ja sa tim nisam pre imala susret, u kom smislu, u tom da nisam imala susret da pacijent dođe i kaže ja to imam zato što imam Kronovu bolest, to u praksi nisam imala. Međutim, hernijacija konkretno znači prolaps masnog tkiva. Očna jabučica u podorbiti, u toj regiji a ispod jastučića koji okružuje oko, ima dva masna jastučića. To su jastučići koji amortizuju očnu jabučicu i dešava se nekad da su kod nekog pacijenta veći, kod nekog manji, da su slabi i da ih ne pušta unutra nego da izbijaju ka spolja i samim tim dobijamo nešto što pacijenti zovu podočnjaci. Znači oni dođu i kažu imamo podočnjake i hoćemo na operaciju podočnjaka. Operacija podočnjaka se isto tako izvodi u lokalnoj anesteziji, minimalno invazivna intervencija i u tom slučaju mi zapravo vadimo to masno jastučence, ka nosu a ka spolja je uglavnom nešto manje. To ka spolja skoro nikada ne pravi neke probleme i to i ne diramo, međutim sa medijalne strane to jest ka unutrašnjosti oka to masno jastučence kad se izvadi mi samo dobijemo bolji estetski efekat a ne narušimo zapravo nikakvu funkciju, niti kapka niti očne jabučice jer je ono već hipertrofisalo iz nekog razloga i onda vadimo samo taj višak masnog jastučenceta. Samim tim vi vraćate jastučence na svoje mesto i tu herniju, to jest taj prolaps dobijate estetsko rešenje zapravo, najobičnijom operacijom kapaka. Koja je povezanost slabosti tog očnog mišića odnosno mogućnosti prolapsa masnog jastučenceta sa Kronovom bolešću, moram da priznam da ne znam, ali pacijenti ako su voljni za takvu vrstu intervencije ne postoji ni jedna kontraindikacija. Znači svi pacijenti sa Kronovom bolešću za bilo kakvu intervenciju u lokalnoj anesteziji su uvek dobro došli. Njih pripremi njihov gastroenterolog, samo da nisu u akutnoj fazi bolesti i oni za bilo koju intervenciju, kao što bi išli kod stomatologa tako mogu da dođu i na bilo koju estetsku korekciju koja se izvodi u uslovima lokalne anestezije. Ako je nešto indikovano za šta je potrebna opšta anestezija, kao što je rešavanje ožiljaka na prednjem trbušnom zidu u tom slučaju postoji kompletna predoperativna priprema i pregled interniste, kompletna krva slika, vreme krvarenja. Znači priprema pacijenta kao za ne znam kakvu operaciju iako radimo korekciju ožiljaka, to je kada radimo u opštoj ansteziji. I naravno potrebna je saglasnost gastroenterologa da ta intervencija nije kontraindikovana u odnosu na osnovno obeljenje odnosno osnovnu bolest. Za druge, da sad možda kad smo načeli tu temu estetskih korekcija, da pacijenti sa autoimunim oboljenjima, sa psorizajom, sa hroničnim bolestima creva, ne mogu da kažem da nisu pogodne ali možda bi trebalo da izbegavaju estetske, antianging procedure, to su neinvazivne procedure. Antianging procedure su najčešće tkivni fileri, hijaluronski fileri i botulinom toksin odnosno botoks kao preparat za korekciju bora. To su sve preparati na prirodnoj bazi, u smislu da posle četiri, pet, šest meseci nestaju iz organizma, nije nikakvo strano telo i potpuno je bezbedno  ali negde u svim preporukama piše da bi takvi pacijenti možda trebali da izbegavaju tu vrstu antiaging tretmana ili da uz neki malo pojačani nadzor zbog alergijskih reakcija se izvršavaju te procedure. Ja u praksi sam imala pacijentkinje sa autoimunim dokazanim oboljenjima koje su bili kandidati za, možda sad nije tema ali eto prosto, ne operišemo svakog ko dođe sa željom da mu se recimo ugrade implatanti. Implatanti za grudi, to je recimo strano telo bez obzira što su potpuno bezbedni, što su doživotni, što postoji garancija da se nikad ništa sa njima neće desiti ali mislim da organizam koji ima neko autoimuno oboljenje bi trebalo da izbegava sve što nije potrebno, odnosno što nije u cilju zdravlja i rešavanja osnovnog problema. Iako sam ja prvenstveno i za antiaging proceudre i sve estetske korekcije i operacije, zagovornik sam toga apsolutni, zaista apsolutni i mislim da uvek može da se nađe rešenje da se pacijentu pomogne, da li je to zaista realan problem ili se možda traži neko rešenje za samopouzdanje, što svi tražimo samo što će neko da nađe u antiaging proceduri a neko u nekom trčanju maratona, potpuno nije bitno. Ja sam potpuni zagovornik svega toga i pod broj jedan sam zagovornik da pacijent mora sebi da nađe neki balans, na primer kod IBD-ja, kod bolesti creva, pre trideset godina kada sam ja studirala to je bilo na nervnoj bazi, niko nije imao nikakav drugi uzrok tim bolestima, da li čir, creva, sve je bilo na nervnoj bazi. Mnogi uzroci drugi postoje i slažemo se mi da postoje i taj neki stres, kao uzrok pa onda kao i posledica jasno je nama da su creva i želudac i ceo gastrointestinalni trakt obloženi mišićima moji nisu pod kontrolom naše volje, to nije mišić čela pa da kažem sad ću da ga naberem, jer je pod kontrolom moje volje pa ga ukočim botoksom da ne bih imala bore. Znači to mi ne možemo tako lako da rešimo ali mislim da pacijenti kada se sažive sa tim svojim tegobama i uzorkom svojih tegoba da mogu da imaju izuzetno kvalitetan i dugotrajan život i da prosto ne primećuju to svoje stanje. Vratiću se na vreme mog studiranja kada je to bilo tako i bilo je jao, pa to će kad tad preći u neki karcinom, preći u neku malign bolest, da je nemoguće da to tako traje godinama i na tom polju hronilne iritacije nikad ništa ne desi. Međutim, nauka je pokazala i struka i terapije da takvi pacijenti itekako imaju konforan i zadovoljavajući život.

Milica: A recite mi da li sve to isto važi za one PRP procedure i za mezoterapiju recimo koje su malo manje invazivne onda?

Dr Milica Rajović: PRP procedura, tu stvarno ne postoji nikakva kontraindikacija zato što je to plazma obogaćena trombocitima od tog istog pacijenta. Nekad se ta PRP procedura odnosno taj pereparat plazme obogaćen trombocitima kombinuje sa hijaluronom, postoje tu neke razne varijacije da li se koristi za antiaging lica, za antiaging odnosno za procedure kod intimne regije gde se javljaju lišaji i to je lihersterotični planus, to su isto neka stanja kože koja mogu biti izazvana i nekim autoimunim oboljenjima odnosno manifestacija na koži nekog autoimunog oboljenja. I PRP je zaista metoda, dobro ste se toga setili jer se ja možda ne bih setila to da spomenem, metoda u razvoju kao rešenje za takve promene na koži ili možda čak više na sluzokožama i prosto za sada nemamo nekih, odnosno nemamo nikakvih nuspojava. Ne postoje negativni i neželjeni efekti ali nemamo dovoljan follow up jer to je relativno mlada metoda, postoji možda četiri do pet godina, nemamo dovoljno follow up-a da kažemo, da ti pacijenti su trenitani unazad deset godina pa kažemo jeste to je uspešna metoda u 50%, 90%, nije ni važno ali ovo što je do sada istraživano jako dobre rezultate daju PRP metode za in timne regije sluzokože, za promene koje se leče zapravo samo kortikosteroidima i ne postoji drugi vid lečenja osim kortikosteroida.

Milica: A mezoterapija?


Dr Milica Rajović: Mezoterapija, ja moram da priznam, malo više spada u kozmetičke procedure, ali da lekar mora da ih sprovodi i zavisi od koktela. Znači to su kokteli koji se prave i oni su u principu svi prirodni. To je negde, hajde da prevedem pacijentima, neki možda malo invazivniji kozmetički tretman ali mislim da ne postoji nikakva kontraindikacija za sada za to, naravno samo da pacijent nije u akutnoj fazi bolesti. To su vitaminski kokteli, najčešće se koriste. Da otišli smo u estetiku ali sve u cilju toga da pacijent kada dođe i za estetsku hirurgiju i antiaging mora da kaže svoju anamnezu. Znači nama niko ne ulazi ni u ordinaciju ni u salu a da mi pre toga ne znamo kompletnu anamnezu, da li je bilo nekih operacija, da li je bilo nekih bolesti, da li postoji neka nasledna opterećenost. To sve ispitamo i istražimo i tek onda pristupamo. Dosta puta se desi da mi kažemo da neko nije kandidat zbog tog i tog razloga, nekada čak imamo i kandidate koji imaju nerealnu sliku o tome, kada dođu sa fotografijom pa kažu da hoće baš takav nos. Nije to baš moguće, nos sa slike, zato što ima nos koji prethodno na toj slici nije takav, tako da je to sve vrlo individualno. Ali u nekom razgovoru sa pacijentima i posvećivanju pažnje, mislim čak i na pacijente sa IBD-om, da je njima potrebna pažnja, što lekara, što okoline, da negde u tom okruženju ima kvalitetan život. Da etto, mi svi zajedno se potrudimo da im omogućimo vrlo kvalitetan život.

Milica: Hvala Vam na opširnom odgovoru. Sad ćemo se vratiti, pobegli smo na estetiku ali vratila bih se na još jedno ozbiljno stanje koje se, negde sam pronašla na internetu, javlja 2% kod pacijenata koji imaju ulcerozni kolitis, a to su gangrene koje se pojavljuju verovatno zbog nekih od terapija. Kako vi ovo tretirate, da li to spada u Vaš domen i da li ima takvih pacijenata?

Dr Milica Rajović: Da, to su najčešće gangrene perifernih delova ekstremiteta i kad god imamo gangrenu, čime kod da je izazvana, to znači da je to tkivo apsolutno u nekrozi. Mi gangrenom nazivamo nešto što je u nekrozi. Stanje pre gangrene može da bude flegmona. Ako je u stanju flegmone, onda sa jakom antibiotskom terapijom i konstantnim previjanjima takav deo kože, ekstremiteta može da bude saniran adekvatno. Međutim, ukoliko je već nastupila gangrena onda u tom stanju praktično samo amputacija odnosno odsecanje tog mrtvog tkiva dolazi u obzir. Na moju sreću nisam viđala mnogo takvih slučajeva, više sam viđala slučajeva sa vaskulitisima. Vaskulitis je isto, ne mogu da kažem odumiranja ali negde kompromitovana periferna cirkulacija odnosno na nivou kapilara i perifernih krvnih sudova, na periferiji stopala ili šaka i nekada su bolni, a to je ono što pacijenta odvede kod lekara. Bolovi, oni ne znaju zašto imaju bolove, onda mi odemo i uradimo biopsiju, pokaže se najčešće da se radi o nekom vasculitisu i onda se on najčešće sistemski leči. Hirurgija tu nema neki uspeh, u smilsu da ako ostranimo taj deo već sledeća faza će opet zapasti u neki vasculitis jer nije samo taj deo ugrožen već sistemski i vrlo uspešno. Ti pacijenti treba da dobiju adekvatan tretman ali sistemski, znači sa antibioticima i dodatnom nekom terapijom jer nije svaki čas odsecanje jer taj deo koji je ugrožen on će i dalje biti ugrožen. Dakle sistemski je adekvatno rešenje, ne možemo tako stalno po malo da seckamo, da seckamo jer to nije rešenje. Ali ako već dođe do gangrene, izbora nemamo. A vaskulitisi i flegmone se uspešno rešavaju.

Milica: Za sam kraj doktorka, volela bih da poručite pacijentima iz svoje pozicije koji se sada bore sa IBD-je, a to su pacijenti koji su i gledaoci ovog podcasta, kako da se u kontekstu plastične hirurgije odnose prema svojoj bolesti?

Dr Milica Rajović: Ja bih prvo da poručim svima da je postala stvar medicinske kulture jednogodišnji pregled kože. Koža je naš najveći organ i najveća zaštita i mislim da sve što se pojavljuje na koži jeste manifestacija nečega. Da li manifestacija sunca iz detinjstva, odnosno izlaganju UV zračenju ili neke terapije ili neke hronične bolesti, šta god. Znači treba prvo obratiti pažnju na svoju kožu. Čim primete nešto na svojoj koži naravno dolaze ili kod dermatologa ili kod hirurga plastičnog, da bi se to adekvatno rešilo. Sagledavajući sa tog aspekta nama su pacijenti sa Kronovom bolešću laki pacijenti. Mi to što njima operišemo to nisu neke opsežne hirurške intervencije ali moramo biti u tom timu, prosto moramo biti tu negde da kažemo vi ste sada došli na hiruršku intervenciju ali ne treba da Vas bude strah od toga, to ćemo da rešimo i ako se ponovi onda ćemo da ga rešavamo ponovo. Sa tog nekog aspekta mi smo uvek tu. i da pacijentu nekada možda i kažemo da nešto ne treba operisati, da se vrate kod svog gastroenterologa, da prosto to možda nije nešto za operaciju. U svakom slučaju, iz mog možda ličnog primera i iskustva mislim da takvi pacijenti treba na prvom mestu da budu opušteni u smislu da nije kraj sveta ako im je konstatovana IBD bolest, da to nije kraj sveta i da od toga se neće umreti, prosto da postoje mnoge terapije i rešenja, samo se treba boriti. Treba se znati sa čim se borimo i prosto ja volim da kažem, nema neizlečivog čoveka i nema neizlečivih bolesti jer svaki pacijent negde u principu može da bude izlečen.

Milica: Najlepše Vam hvala na gostovanju danas, vremenu i svemu onome što ste podelili.

Dr Milica Rajović: Hvala.

Milica: Hvala Vam što ste i ovog četvrtka bili uz IBD podkast. Da podsetim, ovaj podkast organizuje Udruženja za Kronovu bolest i ulcerozni kolitis Srbije UKUKS i Stetoskop.info medicinski portal uz podršku mnogih parntera. Sve najbolje!

 

 


Podeli tekst:

Povezani tekstovi:

Broj komentara: 0

Vaš komentar nam je veoma dragocen, molimo upišite ga ovde