Podnaslov: Sonja Biserko je i nakon presude Mladiću opravdano primijetila da je Sud izbjegao potvrditi da je Srbija vodila rat u Bosni i Hercegovini

Malo je onih koji su prošlog utorka uspjeli sačuvati mir dok je Žalbeno vijeće Mehanizma za međunarodne krivične sudove u Haagu obrazlagalo konačnu presudu komandantu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću.

Ne zato što je postojala bilo kakva dilema – čak su i branitelji jedne od najizopačenijih i najbrutalnijih osoba u povijesti, kako je generala VRS-a okarakterizirao glavni haški tužitelj Serge Brammertz, kazali kako je potvrda doživotnog zatvora očekivana – već naprosto zato što je, kako god iščitavanje tačaka žalbe i njihovog odbijanja zvučalo administrativno hladno, i samo

nabrajanje njegovih zlodjela vraćalo slike ratnog užasa iz devedesetih.

SLIKE STRADANJA: I slike stradanja i smrti koje je naređivao tadašnji gospodar sile i moći – od one kada samodopadno naređuje “Tuci Velušiće, tamo nema puno srpskog življa” do masovki iz Srebrenice, kada djeci dijeli čokolade dok njihovi očevi i braća čekaju

egzekuciju. Negdje između nasmijao se u lice cijelom svijetu kada je oteo pripadnike Ujedinjenih naroda, istih onih koji su godinama okretali glavu hineći objektivnost dok su granate i snajperi ispaljeni s položaja kojima je Mladić komandantski hodio sijale smrt u redovima za hljeb, vodu, po gradskim raskrsnicama i u takozvanim sabirnim centrima, odakle su muškarce nerijetko izvodili samo na grupna strijeljanja, dok su žene zlostavljane i silovane.

Mladić će – smatra Sud – zasluženo umrijeti u nekoj od kaznionica, dočekavši smrt od bolesti ili starosti, njegove žrtve već odavno su pod zemljom, no brojnima se još uvijek kosti skupljaju po različitim sekundarnim grobnicama jer je general naredio sanaciju terena i rasipanje ljudskih ostataka ne bi li zameo trag vlastitih zločina. Kako god, i pravomoćno je oglašen krivim za genocid u Srebrenici, progone Bošnjaka i Hrvata, teroriziranje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UN-a za taoce.

Ova posljednja stavka – zarobljavanje vojnika UN-a – jedina je za koju ni sutkinja Prisca Matimba Nyambe nije izdvojila mišljenje iako je to učinila po svim tačkama optužnice “izuzev optužbe šest za uzimanje talaca u udruženom zločinačkom poduhvatu”. Sutkinja Nyambe, dakle, ne oprašta mu teroriziranje živih pripadnika međunarodnih snaga, valjda na istom onom fonu na kojem je tadašnja evropska elita istrajavala u nemiješanju u ratove na prostoru bivše Jugoslavije, oklijevajući nerijetko da primijeni Rezoluciju UN-a i svojim čekanjem prelazeći granicu života i smrti.

Piše: Vildana Selimbegović