Uprkos višegodišnjim najavama spuštanja Beograda na svoje reke, u realnosti slika je sasvim drugačija. Osim "Beograda na vodi", pogled na reku u drugim delovima grada je "luksuz", koji naš glavni grad sebi ne može da priušti. Dorćolski 25. maj nije izuzetak.
Godinama unazad slušamo obećanja da će Beograd iskoristiti sve benefite metropole koja se nalazi na ušću dveju reka, privilegije malog broja gradova. „Beograd na vodi“ bio je spiritus movens pobedničke kampanje Srpske napredne stranke 2012, godine, a čak je i Socijalistička partija Srbije devedesetih na krilima sličnih obećaja osvajao vlast (nikada ostvareni projekat „Europolis – grad na vodi“).
Osim „Beograda na vodi“, koji sebi može da priušti pogled na reku, mnogim starosedeocima Beograda, građanima Zemuna, Novog Beograda (ogroman problem sa Savskim nasipom), i Dorćola to je misaona imenica.
Dunavski kej
Iako je prva etaža dorćolskog šetališta dobila mnoštvo sadnica, što je za svaku pohvalu, druga i treća su delimično ili potpuno neprohodne zbog splavova, od kojih velika većina uopšte nije u upotrebi, pa pre možemo da ih nazovemo napuštenim metalnim konstrukcijama.
Nakupljeno đubre oko ovih zarđalih skalamerija posebna je priča, koja ruži prirodu koju smo dobili na poklon. Deo Dunavskog keja (druge dve etaže šetališta koje su prilično ruinirane sa sve većim rupama) do terena „Novak“ potpuno je neprohodan, mahom konstrukcijama splavova koje uopšte nisu u funkciji, a slična priča je i sa delom šetališta oko Kule Nebojša.
Putpuno je neverovatno da Beograd sebi dozvoljava ovakav luksuz, koji sebi ne mogu da priušte daleko lepši i monumentalniji gradovi, sa kudikamo živopisnijim okruženjem. U Parizu je fatamorgana da pored Sene, na putu za San Mišel ili San Žerman vidite išta osim zaljubljenih parova i slikara naturščika uz samu reku.
Ništa drugačija nije ni u Rimu, kada se od Kampidolja peške uputite ka „rimskoj Skadarliji“ – Trastevereu. Šetnja bulevarom Lungotevere uz reku Tibar, do mosta Garibaldi uključuje pejzaž sa samo dva elementa – zelenilom i vodom.
Možda u gradskoj kasi nema novca za popločavanje, moderne svetiljke, propratne sadržaje, ali bi makar pogled na reku trebao da nam se priušti i omogući, a da se prostor za splavove obezbedi na nekim manje prominentnim rečnim lokacijama, sa ustanovljenim makar minimalnim zajedničkim imeniteljem i kriterijumom koji splavovi trebaju da ispunjavaju da bi se tu nalazili.
Do tada ćemo da zamišljamo da vidimo samo reku, a đubre, metal i koroziju ćemo se praviti da ne vidimo, to je disciplina koju smo i za mnoge druge stvari uveliko doktorirali.
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare