O čoveku u ratu i ratu u čoveku 1Foto: Medija centar Beograd

Iako je obeležavanje stote godišnjice Prvog svetskog rata poslednjih godina uticalo na porast popularnosti, otkrivanje novih i preštampavanje čuvenih ratnih dnevnika koje su pre jače od jednog veka ispisale kako srpske vojvode tako i obični vojnici, ratna svedočenja i sećanja Radomira Milaćevića predstavljaju poseban slučaj.

Njegove „Ratne dnevnike 1913-1919“ i sećanja priredio je, o svom trošku objavio i juče u beogradskom Mediacentru predstavio Milovan Milaćević, praunuk Radomirovog brata, a o knjizi su govorili autor pogovora Slobodan Gavrilović i bivši predsednik SRJ i premijer Srbije Vojislav Koštunica.

Radomir Milaćević (1888-1971), rezervni oficir, novinar, poznati beogradski advokat i uspešan poslovni čovek između dva svetska rata, bio je rodom iz Alinog Potoka kod Užica. Osnovnu školi učio je u Mačkatu i Čajetini, gimnaziju u Užicu, gde je njegov maturski rad posebno pohvalio čuveni srpski naučnik Jovan Cvijić. Pravni fakultet u Beogradu završio je 1913. kao prvi u klasi. Učestvovao je u Prvom svetskom ratu u kome je tri puta ranjavan, prešao je Albaniju, učestvovao u bitkama na Kajmakčalanu, Sivoj steni, Crnoj čuki… Demobilisan je 1919, a tri godine docnije je iz pešadije preveden u sudsku struku. Bio je jedan od osnivača i glavni urednik lista Beogradske novine, ali je brzo digao ruke od novinarstva.

Osnivao je advokatsku kancelariju i krenuo u preduzetništvo – podigao je Hotel „Prag“ i poslovnu zgradu u Čika Ljubinoj ulici u kojoj je osnovao Akcionarsko društvo i banku „Zlatibor“. Bio je osnivač i deoničar u Fabrici šećera na Čukarici, držao je pod zakup Fabriku alkohola i špiritusa i Brodarsko-bagersko preduzeće „Drina“, stvorio veliku ekonomiju u Makišu. Bio je vlasnik zemljišta i vile na Palisadu na Zlatiboru, kao i na Dedinju u Beogradu.

Bio je mobilisan i u Drugom svetskom ratu sa ratnim rasporedom u Zagrebu. Kao oficir jugoslovenske vojske završio je nemačkom logoru Varburg. Posle rata komunističke vlasti su ga hapsile kao državnog neprijatelja, zatvorile i oduzele mu svu imovinu. Po izlasku iz zatvora ne dozvoljavaju mu da otvori advokatsku kancelariju, pa posao nalazi kod svog kolege i prijatelja u Aleksincu. Nužni smešaj našao je u napuštenom nužniku železničke stanice u Žitkovcu, gde je živeo do 1962. kad mu je preminula supruga Evgenija. Potom se preselio u Aleksinac. Preminuo je u Beogradu 1971. i sahranjen je u porodičnoj grobnici na Novom groblju za koju je govorio da je „jedina imovina koju je stekao u životu“.

Njegov dnevnik ima osam svezaka rukopisa na čijem je uređivanju Milovan Milaćević radio pet godina. Tekst je za štampu bio spreman 2019, ali nije mogao da pronađe izdavača, zbog čega je rešio na sam štampa ratne dnevnike svog hrabrog i peru vičnog pretka.

Slobodan Gavrilović juče je u Medija centru rekao da „veruje da će se, ako se nije našao izdavač, naći čitaoci ove knjige“, kojom je Milovan Milaćević, „kao čovek starog kova znao kako da se oduži precima i ostavi nasleđe potomcima“. Gavrilović je ukazao na duh i stil Dnevnika u kome Radomir Milaćević beleži svoja razmišljana, razgovore sa savremenicima, piše o nauci, umetnosti i kulturi, ali i svom doživljaju rata – žrtvama i profiterima raznih fela – vojnim, političkim, finansijskim… Ogorčen je na vojnu administraciji, oštar u kritici prestolonaslednika i generala, sa Dragišom Vasićem pokušava da nađe način da se „zemlja oslobodi od kockara i razbojnika“…

– Ono što ove zapise čini drugačijim jeste to što ovde nije reč samo o dnevniku u užem smislu reči, već i o sećanjima i razmišljanjima o događajima i ličnostima, našim i stranim, pogotovo posle poznatih potresa i promena u svetu posle Drugog svetskog rata. Zato je sadržina knjige i vremenski šira od onoga na šta nas upućuje sam njen naslov. U njoj se može pratiti zlehuda sudbina našeg hroničara koji je više puta teško ranjavan, da bi izašavši iz nemačkog zarobljeničkog logora prošao posle drugog rata i kroz zatvor nove vlasti, a zatim ostatak života proveo u velikoj bedi i nemaštini, lišen osnovnih prava – oceno je Vojislav Koštunica.

On je ukazao i na jaku antiratnu poruku Radomira Milaćevića, koji se trudio da u svojim sećanjima ništa ne izostavi – prelaz preko Albanije, Krf, Solun.., ali je pišući o raznim događajima, razmišljanjima o politici, diplomatiji, državnim poslovima… pokazao ne samo ratna zbivanja, nego i rat u samom čoveku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari