Zločin bez kazne

… pozivajući se na Ustav i Zakon o odlikovanjima i priznanjima, te na dvije sudske odluke (Ustavnog suda iz 2015. kad je ukinuta pravomoćna presuda Glavašu i ostalim suokrivljenicima za počinjene ratne zločine nad srpskim civilima u Osijeku 1991, kao i Vrhovnog suda iz 2017. kojim je iz proceduralnih razloga prvostupanjska presuda po istom predmetu vraćena na početak sudovanja), vratio Branimiru Glavašu sedam ratnih odlikovanja i čin generala bojnika.

Naime, još 2010, tadašnji je predsjednik RH, Ivo Josipović nakon pravomoćne presude Glavašu, na Županijskom sudu u Zagrebu 2007 (potvrđene i na Vrhovnom sudu 2009), a kojom je „dokazima izvan svake sumnje“ proglašen krivim za mučka ubojstva srpskih civila u slučajevima kolokvijalno prozvanim selotejp i garaža, kad su žrtve bile podvrgnute bestijalnom mučenju, na koncu ubijane metkom u potiljak, a potom bacane u rijeku Dravu, oduzeo mu je kao ratnom zločincu sva odlikovanja i generalski čin, što je po zakonu i bio dužan učiniti.

A, Milanović je nepromišljenim činom prejudicirao odluku suda, a da ponovljeni sudski postupak praktički još nije ni počeo.

Glavaš je vidno zadovoljan javnosti priopćio da se šef države ponio kao državnik.

Naime, sam je Milanović izvjestio javnost kako je Glavašev zahtjev za vraćanje odlikovanja i čina koji je još 2019. uputio Kolindi Grabar Kitarović zakonski utemeljen i kako on stoga mora postupiti kako mu zakon nalaže.

Ali, ostali smo uskraćeni za informaciju kojim je to zakonima precizno definirano, a uz to, zaboravio je, kako se Glavašu iznova sudi za isti krimen, a postupak se ponavlja, ne iz sadržajnih, već iz čisto proceduralnih razloga.

Josipović je kao pravni ekspert potvrdio kako Milanovićev postupak nije nezakonit, ali da bi on osobno postupio drukčije.

Međutim, čini se da je Milanović požurio iz čisto pragmatičkih razloga, jer mu je slučaj Glavaš dobro došao kako bi se pred cijelom javnošću legitimirao kao predsjednik svih građana RH koji iznad svega poštuje zakone države, za razliku od Plenkovića koji zakonsku legislativu tumači na krajnje voluntaristički način, pogodujući prije svega svojim i interesima svoje stranke.

Posredovanjem Glavaševa slučaja Milanović se (ne)izravno referirao na Plenkovićevo rezolutno odbijanje njegovog prijedloga da se prof. dr Zlata Đurđević izabere za predsjednicu Vrhovnog suda RH.

Sada, vraćajući Glavašu čin i odličja, Milanović je želio pokazati kako se on ponaša sukladno svojim predizbornim obećanjima, tj. da će biti čuvar zakona čak i u onim slučajevima koji mu možda osobno ne konveriraju.

Međutim, Glavaš je za Milanovića isuviše rizičan ulog u sukobu s Plenkovićem; time neće povećati šanse za izbor prof. Đurđević, a sasvim je izvjesno da će štetiti njegovom političkom, a još više ljudskom ugledu i časti.

Uostalom, koliko Glavaš drži do istine i svojih riječi pokazalo se kad je neki dan demantirao ranije prodavanu priču u kojoj je tvrdio da je svoja odlikovanja prodao za sto tisuća kuna, poručujući da se samo šalio.

Milorad Pupovac, zgrožen Milanovićevim činom ironično je predložio da se šefa države odlikuje posebnim priznanjem za hrabrost zarad javne rehabilitacije Glavaša na što je Milanović oštro reagirao riječima: „I mene zanima gdje su nestali ljudi koji su bačeni u Dravu. Bilo je i nedužnih ljudi, ali bilo je i ljudi kojima je trebalo suditi.“

I na koncu dodao: „Svakome tko me nakon ovoga bude pitao o tome odgovorit ću još grublje nego Pupovcu.“

Naravno, odmah se oglasio i Glavaš zaprijetivši Plenkoviću; ukoliko ne disciplinira šefa SDSS s kojim je u koaliciji, razmislit će o potpori vladajućoj većini (Glavaševa stranka HDSSB u Saboru ima jedan, ali premijeru važan izborni mandat), a nakon što je Radimir Čačić izgubio na nedavnim lokalnim izborima mjesto varaždinskog župana i najavio promjenu odnosa svojih reformista prema HDZ, veliko je pitanje što Plenkovića čeka u Saboru, jer ukoliko mu Glavaš i Čačić uskrate potporu, bez njihova dva glasa HDZ neće imati većinu i lako može pasti aktualna vlada, a Milanović sigurno ne bi imao ništa protiv toga.

Ali, ako ostavimo po strani prepucavanje između Milanovića i Pupovca, rugala se vrana vrani, ipak moramo napomenuti kako se i šef SDSS pravi naivan i lud; prigovara Milanoviću za Glavaša, a sam se nalazi u koaliciji s Glavaševom strankom i zajednički Plenkovićevoj vladi drže većinu u Saboru.

Međutim, od svega toga važnija su dva pitanja na koja Milanović mora odgovoriti: smije li itko njegove poteze propitivati, a da mu on ne zaprijeti žestokim odgovorom i ono drugo, važnije: na koga od ubijenih u slučajevima selotejp i garaža misli kada tvrdi da su uz nedužne bili likvidirani oni kojima je trebalo suditi?

Ovo je (pre)ozbiljna tvrdnja koja ne smije ostati nedorečena.

Glavaš stalno ponavlja da je nevin, da mu se sudi na montiranom političkom procesu koji mu je smjestio Sanader i kako već pet godina čeka na pravdu, ali ne spominje koliko dugo na pravdu čekaju obitelji žrtava ubijenih srpskih civila u Osijeku i hoće li je uopće ikada dočekati; možda bi se i Milanović o tomu trebao izjasniti.

A ostaje mu i da se upita: je li postupio i pravedno, a ne samo, kako tvrdi, zakonito u odnosu na Glavaša i koliko je nakon svega zapravo ostao vjerodostojan kao čuvar zakona?

Kao da je zaboravio da je Glavaš prije izricanja pravomoćne presude pobjegao u BiH smijući se tako pravnoj državi u lice; prije toga, postrojavao je u neofašističkoj maniri svoje crnokošuljaše iz HDSSB pred zgradom Sabora.

Na koncu, kad je ipak morao u BiH odslužiti petogodišnju kaznu zatvora, sve je to više nalikovalo farsi i lakrdiji nego li nekakvom strogom zatvorskom režimu.

Iz zatvora je rukovodio HDSSB, što je bio presedan da robijaš iz zatvora u susjednoj zemlji (BiH) upravlja parlamentarnom strankom u Hrvatskoj.

Istodobno, njegovi poklisari pokušavali su podmititi pojedine suce Vrhovnog suda RH ne bi li izmijenili presudu u njegovu korist, a kad je pukla afera, kad je i službeno potvrđeno da je Drago Tadić nudio mito pojedinim sucima, Glavaš je tvrdio kako o tomu ništa ne zna.

Tijekom suđenja za ratne zločine brojni svjedoci bili su izloženi prijetnjama, otkrivao se identitet zaštićenih svjedoka i vršila se njihova inkriminacija, a sam sudac Horvatović koji je predsjedao Županijskim sudom i presudio deset godina zatvora za Glavaša zaključio je kako su pojedini svjedoci pokušali svojim iskazima pogodovati Glavašu, ili da su na sudu promijenili iskaz i govorili posvema nešto drugo od optužbi koje su ranije predočili policijskim istražiteljima, a visoki dužnosnici HDZ s početka 1990-ih godina bestidno su tvrdili kako o tim zločinima ništa nisu znali.

Nakon svega, nedavno je formirano novo sudačko vijeće, ali još nije zakazano niti jedno ročište; prije toga, u starom sastavu, 2019 i 2020. bila su održana samo dva ročišta, a predstoji silan posao: ponovno ispitivanje svjedoka i sl.

Ali, kao da svima odgovara ovo razvlačenje, jer imlikacije po svršetku procesa mnogima mogu biti krajnje neprijatne.

Milanović stalno tvrdi kako je hrvatsko pravosuđe korumpirano, nesposobno i kadrovski devastirano, odnosno pod snažnim političkim pritiskom; bez sumnje, u velikoj je mjeri u pravu, ali umjesto da mu pomogne da ojača, on mu na neki način podmeće nogu.

Dozvoljava si upitne komentare, primjerice o generalima Blaškiću i Petkoviću tvrdeći kako nije svatko komu je presuđeno u Haagu ujedno i ratni zločinac.

Umjesto da bude branitelj građana, što je uostalom i obećao, on se sve više ponaša kao arbitar i branitelj vlastitih političkih ambicija i (upitnih) stavova.

A, Glavaš; on prijeti tužbama svakome tko ga nakon odluke Ustavnog suda dovede u kontekst s ratnim zločinom. Kako onda pravno formulirati njegov status: odslužio je kaznu za ratni zločin, a u procesu koji se ponavlja iznova mu se sudi za isti krimen.

S tim se sitnicama Milanović ne zamara, Glavaš mu je i tako epizoda u križarskom ratu za bolju Hrvatsku, ali ovim putom do nje izvjesno neće stići.