Možemo! ili Možemo? 1Foto: Medija centar Beograd

Može li? Kad će? Ko će?

Česta su pitanja u Srbiji posle lokalnih izbora u Hrvatskoj na kojima su pobedile nove snage i neki novi klinci.

Mnogima je dojadio naprednjački režim ali i jalova opozicija pa je počelo kloniranje nekih novih klinaca i kalemljenje uvoznih ružinih pupoljaka na naše sasušeno političko stablo.

Za čim to žudi jedan deo Srbije?

U očajničkom traženju alternative, čini se, da je najlakše bilo prigrliti ono što nam je blizu srcu i čega se s nostalgijom sećamo – crvenoj populističkoj ideologiji uvijenoj u zeleni, reciklirani papir.

Opciona politička ponuda, koja bi se mogla servirati Beograđanima na narednim lokalnim izborima, sastoji se od vatrenih fraza o jednakosti, ravnopravnosti, borbi protiv tajkuna (antipreduzetništvo) i preraspodeli.

Dakle, već viđena crvena (socijalistička) ruža zalivena zelenom brigom za zaštitu planete i u rukama novih klinaca iz stare garde.

Ideja o uvozu spasonosnog modela naročito je ojačala posle pobede levičarskog pokreta Možemo, hrvatskog klona španskog Podemosa, na lokalnim izborima u Zagrebu.

„Moguće da se scenario iz Zagreba dogodi u Beogradu“, „Da li rastu šanse inicijative Ne davimo Beograd, inače sestrinske organizacije Možemo iz Zagreba“, „Šta Beograd može da nauči od Zagreba“, „Ima li Srbija svog Tomaševića“… danima su samo neki od naslova beogradske štampe koji priželjkuju zagrebački scenarij.

Šta to nudi hrvatski Podemos te je tako primamljiv za deo aktivističkih pokreta i političkih partija u Srbiji?

Na osnovu programa Možemo, obećanja iz predizborne kampanje i izjava po preuzimanju vlasti može se zaključiti da se radi o radikalno levom pokretu koji nudi prevrat umesto klasične smene vlasti, kakve se viđaju u stabilnim demokratskim društvima.

Njihov program pun je fraza, tipa: „promenićemo način upravljanja gradom, vratiti grad građanima i građankama, uvesti kvalitetne standarde rada i stručno zapošljavanje, kompetitivnu javnu nabavu uz ostvarivanje društvenih i ekoloških ciljeva, savesno upravljati imovinom za ekonomičan pravedniji razvoj grada, ojačiti uticaj strateških javnih poduzeća, povećati društvene jednakosti“.

U novom modelu upravljanja gradom Možemo obećava borbu protiv korupcije, zelenu agendu, učešće građana u javnim poslovima, veće vlasništvo države u privredi, državnu kontrolu ekonomije i marginalizovanje privatnih preduzetnika u gradskim poslovima.

Među hrvatskim ekonomskim analitičarima i u poslovnim krugovima lebdi pitanje da li će se pokret Možemo pretvoriti u antipreduzetničko-etatističku stranku.

Jer, njegov fokus nije na stvaranju dobrog poslovnog okruženja koje bi, recimo, od Zagreba napravilo prijateljsku sredinu za biznis nego na državnom, planskom upravljanju.

Pokret se zalaže za nabildovanu državu u svim područjima života kako bi se postigla nova pravednost.

Umesto olakšica za privatne investitore nova vlast u Zagrebu okreće se javnom preduzeću Zagrebački holding (7.000 zaposlenih u 14 filijala, osam povezanih društava i jedna ustanova) koje upravlja s kompletnom nadzemnom i podzemnom infrastrukturom u glavnom gradu Hrvatske.

Levičarska opsednutost Holdingom nije slučajna jer tu su pare.

Taj Holding je finansijski zdenac (godišnji prihod oko pola milijarde evra) i ko drži šaku u njegovoj kasi taj raspodeljuje veliki novac na adrese koje vlast smatra prioritetnim.

Namera da se iz poslova za koje je nadležan Holding isključe privatnici u pružanju usluga da bi se sprečila korupcija pokazaće se kao pogrešan jer će korupcija tek procvetati kad sve komunalne poslove preuzmu državna preduzeća.

Ideja holdinga kao novog državotvornog modela treba da metastazira na celu Hrvatsku: „Uradićemo procenu poslovnih prilika i aktivnosti na domaćem komunalnom tržištu s ciljem ulaganja i proširenja poslovnih delatnosti u druge gradove i stvaranja mreže firmi-kćeri na nivou zagrebačkog prstena“.

I za kraj – taj i takav poslovni mastondont biće dat na upravljanje građanima i radnicima: „Demokratizovaćemo upravljanje javnim preduzećima kroz civilni nadzor u nadzornim odborima koji uključuje korisnike javnih usluga, radnike i razne društvene grupe.“

Pokret Možemo ima i šire ambicije: „Kad vlasnici malih i srednjih preduzeća ne mogu ili ne žele preneti ih na potomke ili prodati na tržištu, omogućićemo prenos vlasništva na radnike.“

Zagrebački holding nije usamljen slučaj.

Možemo kao svoj prioritet na državnom nivou ističe ponovno spajanje razdvojenih preduzeća Hrvatske železnice u državni HŽ Holding, a za koncern HEP predviđena je državna uprava i kontrola.

Ovaj levičarski pokret smatra da država treba da reguliše tržište nekretnina i kontroliše cene nekretnina.

Pokret se zalaže za uvođenje obaveznih zelenih javnih nabavki za snabdevanje hranom i pićima u svim javnim i državnim institucijama, a predlaže i osnivanje Agro banke na načelima etičnog finansiranja.

Zagrebački sociolog i profesor Fakulteta političkih nauka Dražen Lalić, koji ne krije svoja levičarska uverenja, kao glavnu zamerku pokretu Možemo navodi „veće usmerenje na potrošnju nego proizvodnju i na politiku nego ekonomiju“.

I zaista, Možemo u svom programskom dokumentu ističe da im je „dugoročni cilj održavanje stabilne ekonomije koja omogućuje dobar kvalitet života, jednakost, više slobodnog vremena, osećaj zajedništva, kvalitetno i podsicajno obrazovanje, dobro individualno i kolektivno zdravlje, participativnu demokratiju i niz drugih pozitivnih društvenih ishoda“, ali ni jednom rečju ne kaže kako će ekonomiju održati stabilnom i koliko će hrvatsku privredu i građane koštati dobar kvalitet života.

U program pokreta najviše prostora zauzima poglavlje Sindikalizam i uslovi rada u kome je centralna tema „obezbeđivanje dostojanstvenog rada“.

Da bi se poboljšali uslovi rada moraju se podići minimalne plate, osigurati neradna nedelja i uvesti radnički predstavnik u sve procese koji utiču na položaj radnika.

Zalaganje za neradnu nedelju treba da podrži društvenu pravdu, odnosno definisanje prioriteta u skladu sa stvarnim potrebama (staro socijalističko pravilo svakome prema potrebama, svako prema sposobnostima) i održivi razvoj, odnosno reprogramiranje potrošačkih navika.

Kvalitetnija i bolje plaćena radna mesta mogu se obezbediti usmeravanjem javnih investicija (država investitor) u zeleni proizvodnje jer su „pravedne zelene ekonomije otporne na poremećaje uzrokovane kapitalističkim ciklusima“.

Program i politička filozofija Možemo nisu previše orginalni, to je samo hrvatska (kao što je Siriza grčka, Podemos španska a Ne davimo Beograd srpska) verzija pokreta na globalnom nivou koji, na temeljima Occupy Wall Street i Zelene agende, zagovara demokratski socijalizam.

Svi ti pokreti liče kao jaje jajetu, a nastali su iz populističkog besa izazvanog aktuelnom ekonomskom situacijom za koju Hajdi Hajtkamp, demokratska senatorka iz Severne Dakote, kaže: „Najbogatiji ljudi u Americi vrlo dobro žive u vreme pandemije, ali ostatak Amerike se muči. Običan čovek sve češće pita vladine i poslovne lidere šta oni, dovraga, rade za njega i odmah odgovara da vidi kako oni rade samo za sebe.“

Taj populistički podstaknut radikalni levičarski gnev huška običnog čoveka i pritiska osnovni sistem (kapitalizam i demokratija) s namerom da preoblikuju društvo na neki drugi način.

Jedan od tih načina je model koji nudi populistička levica čija su pčela-matica Demokratski socijalisti Amerike (DSA), aktivistička organizacija (92.000 članova) utemeljena na političkim uverenjima demokratskog senatora Bernija Sandersa.

U njihovom proglasu piše: „Kapitalizam je duboko eksploatatorski, u osnovi nedemokratski sistem. Nastojimo da ga zamenimo demokratskim socijalizmom, sistemom koji proširuje demokratiju odozdo prema gore na naša radna mesta, susedstva i društvo.“

Osnovna ideja DSA je da korporacije služe državi a da ekonomija bude pod kontrolom vlade kako bi, kao vlast, mogli da kreiraju rentijerski sistem za određene društvene grupe.

Ključni koncepti DSA su industrijska demokratija, socijalna pravda, radničko samoupravljanje i tržišno planirana ekonomija.

DSA se zalaže za reforme koje osnažuju radne ljude, povećavaju minimalne zarade i kontrolišu stanarine, omogućuju da radnici vode ekonomiju i društvo, stavljaju nejednakosti pod kontrolu i hitno zaustavljaju klimatske krize usvajanjem Green new deal jer taj program ljudima i planeti donosi veću zaradu i pravedniju ekonomiju.

Zagrebe li se samo malo ispod površine odmah se vidi da je Zeleni novi plan zapravo – crven. Povezanost zelene agende i socijalizma otkrio je politički aktivista Sajkat Čakrabarti, nekadašnji šef osoblja demokratske kongresmenke Aleksandre Okazio Kortez, bliske saradnice Bernija Sandersa. Vašington post (10. jula 2019) citira Čakrabartija: „Zanimljivost Green new deal je u tome što prvobitno uopšte nije bio reč o klimi. Mi stvarno na to mislimo kao na ideju kako promeniti čitavu ekonomiju i šire gledamo na prosperitet, pravičnost i pravdu. Ključ razumevanja američkog crveno-plavog (republikanci-demokrate, prim.aut) rascepa nije ideologija nego ekonomija.“

Neki analitičari (ne teoretičari zavere) navode detalj koji dodatno osvetljava ovu vezu. Na jednoj od intelektualnih večera bračnog para Džozef Štiglic – Anja Šifrin prisutni ekonomisti (i Pol Krugman) saglasili su se da će Green new deal (koji je u Kongresu gurala Okazio Kortez), vredan više biliona dolara, smanjiti siromaštvo (socijalne razlike) i da Amerika ne može priuštiti da ga ne usvoji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari