Mit i stvarnost tragedije Bleiburga i Križnog puta 1Foto: Wikipedia

Dok se na našu sramotu u RH, od njenog međunarodnog priznanja, pa sve do danas, Dan Europe i Pobjede nad fašizmom (9. svibanj) krajnje stidljivo obilježavaju i time sustavno ignoriraju antifašistički temelji EU; dok se tragedija Jasenovca, ustaškog logora smrti, kao i Dan antifašističke borbe (22. lipnja) nevoljko, stisnutih zuba komemoriraju, dotle se partizanskim zločinima […]

Dok se na našu sramotu u RH, od njenog međunarodnog priznanja, pa sve do danas, Dan Europe i Pobjede nad fašizmom (9. svibanj) krajnje stidljivo obilježavaju i time sustavno ignoriraju antifašistički temelji EU; dok se tragedija Jasenovca, ustaškog logora smrti, kao i Dan antifašističke borbe (22. lipnja) nevoljko, stisnutih zuba komemoriraju, dotle se partizanskim zločinima počinjenim u Bleiburgu, odnosno na tzv. Križnom putu nad pripadnicima HOS, dakle ustašama i domobranima, ali i civilnim stanovništvim koje se u velikom broju, zastrašeno propagandom o partizanskoj odmazdi dalo u bijeg, (pri)daju najveća moguća važnost i pijetet.

Uostalom, sam je Sabor RH već godinama pokrovitelj, dijelom i financijer, manifestacije spomena na žrtve Bleiburga i Križnog puta, koja se u pravilu, uz asistenciju predstavnika radikalno desne političke elite, ali i dijela rimokatoličkog svećenstva pretvarala u ustašoidni dernek, sve dok austrijske vlasti nisu zaprijetile visokim kaznama svima koji su budu maskirali u fašističke kostime, isticali ustaške insignije ili pozdravljali, kličući Za dom spremni.

I gle čuda, preko noći se domoljubni, ustaški bal vampira prepolovio.

U RH, unazad 30-ak godina, od sredina travnja (obilježavanje žrtava u Jasenovcu), preko svibnja (spomen na žrtve Bleiburga) pa sve do konca lipnja (sporan antifašistički ustanak u Brezovici) uvijek iznova se ponavlja izvanredno stanje; zlodusi prošlosti, s jasnim konotacijama na aktualna politička zbivanja, nastoje revidirati povijesna zbivanja: Titov antifašistički pokret prikazati kao zločinačkog okupatora hrvatskog naroda, a ustaše kao istinske borce za hrvatsku slobodu, koji su ponekad znali pretjerati u represivnim mjerama, ali njihovi su zločini nemjerljivi s komunističkim, a upravo im Bleiburg i Križni put služe kao krucijalni dokaz za iznesena tvrdnje.

Pri tomu se ustaški udio u tragediji Holokausta, genocida nad Srbima i Romima i svi užasni zločini počinjeni za odmazdu od 1941. do 1945. nad nevinim civilnim stanovništvom, svijesno umanjuju, negiraju i(li) zlonamjerno pripisuju komunističkoj propagandi, sa samo jednim ciljem: laž pretvoriti u istinu i tako, bez stida i pameti, form(ul)irati novu sliku povijesti.

U tomu, na žalost poprilično uspjevaju. Ali, ako RH želi izgraditi demokratsko društvo, ako uistinu, ne samo deklarativno, zagovara europske, antifašističke i civilizacijske vrijednosti, onda se mora u svemu, pa tako i u povijesnim istraživanjima držati činjenica, a ne ih stalno falsificirati i(li) prilagođavati aktualnim, politikantskim interesima vladajuće, desno profilirane elite, kako bi se iskrivljenom ekvilibristikom pobjednici nad nacifašizmom stavili u istu ravan s protagonistima rasističke, genocidne politike koja je na koncu i dovela do krvavog, svjetskog rata. Hrvatska se mora konačno odlučiti: ako želi (p)ostati normalna, europska zemlja, ne može, niti smije opravdavati NDH i ustaške zločin(c)e.

Istina, njih je moguće (re)interpretirati, ali pri tomu se nikad i nikako ne smije zaboraviti: pristojan se svijet o činjenicama naprosto ne spori.

Stoga, po svema je u pravu prof. dr Ivo Goldstein kad piše: „Apoteozom vlastite patnje u zaborav su potiskivane patnje nanesena svima drugima; Bleiburgom su se nastojali prakriti zločini NDH.

Tu su i korijeni bleiburške mitologije: nad stvarnom tragedijom namnožili su se desetorostruki brojevi žrtava, a godišnje komemoracije pretvorene su u političke mitinge s huškačkim porukama natpljene mržnjom“.

Dok je cijelo poratno vrijeme (pro)ustaška emigracija, sve do 1990. a potom i po osamostaljenju RH, gradila i širila martiriološki mit o Bleiburgu, nabijen nacionalističkim i antikomunističkim resentimentima, o tim se nesretnim događanjima u bivšoj Jugoslaviji šutjelo, a ta je šutnja išla u prilog revizionistima svih vrsta i boja koji su tvrdili kako su komunisti ubijali Hrvate, samo zato, jer su Hrvati, a na stoga, jer su bili ustaše i kvislinzi; stalno se širila teza o imanentnom antihrvatstvu jugoslavenskih komunista, što je naravno bila čista izmišljotina.

Nitko ne može negirati da su ustaše, domobrani i civili (ne zaboravimo ni slovenske bjelogardiste, srpske i crnogorske četnike…), nakon zarobljavanja i sprovođenja u logore u unutrašnjost Jugoslavije, u maršu koji je bio dug i do tisuću kilometara (do logora u Makedoniji) bili izloženi osveti i odmazdi, bez ikakvog suda, ali uz sve strahote koje su preživljavali, ovi se zločini, po masovnosti i svireposti, ne mogu uspoređivati s onim, primjerice u Jasenovcu i sličnim ustaškim stratištima, niti mogu prekriti monstruozne zločine Pavelićevih koljača i krvoloka.

Nesumnjivo, na Križnom su putu stradavali i nevini, posebice civili, ali ipak najviše oni koji su tijekom ratnih godina počinili strašne zločine, za razliku od onih koje su ustaše sustavno (po)ubijali u logorima samo zato, jer su bili Židovi, Srbi, Romi, ili Hrvati antifašisti i koji drugih grijeha nisu imali.

Partizani, na čelu s komunistima borili su se, kao članovi savezničke antihitlerovske koalicije za pravednu stvar, a protiv najvećeg zla koje je dotad povijest upoznala, u kojem su aktivno participirale NDH i ustaški bojovnici.

I stoga kad se kaže da su ustaše bili prava hrvatska vojska, to je najveća laž i sramota koja se može izreći, najveća uvreda za čitav hrvatski narod.

Ustaše su, posebice koncem rata hrvatski narod obmanjivali kojekakvim Zvonimirovim obrambenim linijama koje će ga navodno (za)štititi od komunističke nemani, skrivajući pri tom i od vlastitih pristaša o čemu su se to saveznci dogovorili u Jalti; zamajavali su se novim, čudesnim Hitlerovim oružjem koji će promjeniti tok rata…

A, najveća im je zabluda bila kako će ih Britanci, kad su se koncem travnja i početkom svibnja 1945. partizani našli na domak Zagreba, zaštiti od Titove vojske.

Kad je ustaško izaslanstvo, na čelu s generalom Herenčićem, u blizini Bleiburga, došlo britanskoj vojsci ponuditi kapitulaciju i zatražiti zaštitu od komunističkih bandita, dobilo je hladnu odbijenicu, uz ironičan komentar generala Patricka Scotta, kako su im ti banditi saveznici, te da se imaju predati NOV Jugoslavije.

Nakon toga, pojedini pripadnici HOS pokušali su proboj iz obruča; većinom su bili pobijeni, ali neki su se ipak probili i dokopali unutrašnjosti Austrije (kasnije Italije, potom i Argentine…), a dio se uspio vratiti u Jugoslaviju i kasnije biti jezgro tzv. križara, najviše stacioniranih u Bosni, gdje su, uglavnom ranih 1950-ih većinom otkriveni i likvidirani.

Ostali su 15. svibnja 1945. položili oružje na poljani kod Bleiburga (30-ak tisuća vojnika) i praktički tada započinje kalvarija zarobljenih vojnika i civila.

Jesu li Britanci znali da odbijajući prihvatiti predaju HOS-ovaca, za mnoge praktički potpsuju smrtnu kaznu? Bez ikakve dvojbe, odgovor je potvrdan; naime i za njih su Pavelić, ustaše i NDH neprijeporno bili zločinci i nacifašistički konstrukt.

Ubrzo po formiranju uzničkih kolona (oko sto tisuća HOS-ovaca i 60-ak tisuća civila) počela je selekcija; visoki ustaški i domobranski časnici bili hapšeni su kako bi im se sudilo i tako, još jednom materijalno pokazao i dokazao zločinački karakter Pavelićevog režima; dok su dočasnici bili streljani bez suda. Koliko ih je stvarno pobijeno, nestalo, nikad se neće moći precizno utvrditi; pretpostavlja se oko 50 tisuća vojnika i civila, a ne 200 tisuća s koliko barataju emigrantski krugovi i revizionistička historiografija.

Trauma zarobljenika koji su prošli Križni put nesumnjivo bila je ogromna; ti su zločini velika ljaga na Titovom režimu, međutim, nikako ne mogu umanjiti značaj antifašističke borbe i veličinu pobjede NOB.

Uostalom, koliko god da su tijekom Križnog puta neki partizanski komandanti poticali osvetu i dopuštali pljačku i ubojstva, drugi, daleko veći broj, su te (zlo)čine branili i kažnjavali.

Dakako, komunistički je režim ubrzo shvatio da mu istina o Bleiburgu ne ide u prilog i to je bio razlog zašto je cijelu priču o tim užasima brzo pomeo pod tepih. Ali, kult Bleiburga već od 1946. u emigraciji se počeo njegovati; što je u Jugoslaviji šutnja bila glasnija, to je priča u egzilu bila intenzivnija, sve je više poprimala revanšističke konotacije i tako poticala proizvodnju novih mitova.

Umjesto da je komunistička vlast, kad se konsolidirala, otvorila ta tegobna i po nju opterečujuća pitanja, kako bi ih analitički, objektivno i kritički propitala i istražila; činila je sve suprotno.

Poput noja zabila je glavu u pijesak i pravila se blesava, ne želeći shvatiti da tako upravo najviše škodi samoj sebi, jer takvim ponašanjem samo hrani mit o Bleiburgu i Križnom putu kao najvećoj tragediji hrvatskog naroda.

A, nitko ne spominje hrvatske partizanske žrtve Neretve i Sutjeske; to su naša najveća grobišta, ali po novogovornim kriterijima hrvatstva, to i nisu bili pravi Hrvati.

Sve izdajica do izdajice svoga roda. Možda to čak i nisu bili ni ljudi? I sve dok na djelu bude vladala jedna takva nakaradna i iskrivljena dijalektika, u kojoj se do istine (ni)malo (ne)drži, dotle hrvatsko društvo kao takvo nema, niti će imati izglednu europsku perspektivu, ma koliko o njoj aktualna vlast glasno trubila.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari