PRIHVATITI SMRT BLISKE OSOBE

Tradicionalna psihologija dugo već naglašava i citira model poznat kao pet stadijuma žalovanja, teoriju koju je predstavila Elizabet Kibler Ros, inspirisana radom sa terminalnim bolesnicima.

 

Motivi za pisanje o procesu žalovanja su lični i profesionalni, međusobno se prepliću i sjedinjuju. Jedan od profesionalnih motiva je bio i taj što mislim da je u javnom prostoru neophodno obrađivati ovu temu, iz različitih aspekata i na različite načine.

žalovanja

Žalovanje se može opisati kao intenzivna emocionalna i fizička reakcija koju pojedinac doživljava nakon smrti voljene, bliske osobe. Žalovanje karakteriše i intenzivna čežnja da ponovo budemo sa tom osobom. Tugovanje zbog gubitka je univerzalno ljudsko iskustvo koje utiče na naše emocionalno i fizičko i duhovno blagostanje.

O kakvim je reakcijama reč? Zašto ljudi izbegavaju da razmišljaju i razgovaraju o smrti?

Tradicionalna psihologija dugo već naglašava i citira model „Kübler-Ross“, bolje poznat kao Pet stadijuma žalovanja, teoriju koju je predstavila Elizabet Kibler Ros (Elisabeth Kübler-Ross) švajcarsko-američka psihijatrica, u svojoj knjizi „O smrti i umiranju“ koja je bila inspirisana radom sa terminalnim bolesnicima.

Reč je o sledećim fazama tugovanja:

1. Poricanje

Poricanje se obično doživljava na početku procesa tugovanja. Međutim, može se doživeti i kasnije. Poricanje pomaže da preživimo gubitak – daje nam još malo više vremena da izdržimo najintenzivnija osećanja.

2. Ljutnja

Ljutnja kao normalan i nužan deo tugovanja. Ljutnja može biti usmerena na bilo koga ko je umešan u smrt naše voljene osobe: lekari, prijatelji, članovi porodice…

3. Pregovaranje, cenkanje

Ako je voljena osoba bila bolesna pre smrti, imali smo vremena, period za pregovaranje kad smo recimo saznali za dijagnozu ili kad smo ustanovili kako se stanje pogoršava. Stalna preispitivanja šta još možemo da učinimo, ili nakon smrti – da li smo mogli da sprečimo, učinimo nešto više…S tim u vezi, fazu pregovaranja prati i osećanje krivice.

4. Depresija

Nakon burnog perioda, nastupi momenat kada se emocije stišaju, a samim tim postaje nam jasno šta se zapravo desilo. Ovu fazu prati povlačenje u sebe, ređe druženje i oslanjanje na podršku ljudi iz okruženja. Depresija je faza koju mnogi od nas najbolje prepoznaju kada su suočeni s gubitkom voljene osobe.

5. Prihvatanje

Prihvatamo nove okolnosti, što ne znači i da prethodno navedena osećanja nestaju. Ali, više ne odbijamo istinu i ne zamišljamo kako bi dani izgledali da je drugačije. Nažalost, prihvatanje je stanje u koje neki ljudi nikada ne dođu, pogotovo ako sebi ne dopuste da iskuse sve druge emocije koje su trebale biti proživljene.

Ovi stadijumi dali su izvestan red, strukturu jednom delikatnom procesu kao što je proces žalovanja. Koliko često tu vrstu reda i strukture u procesu žalovanja viđamo u praksi?

Važno je reći da možemo detektovati i neke od promena u ponašanju kao što su: poremećaj sna; gubitak apetita; stalni nemir – Vaš mozak traži smisao onoga što se dogodilo, naročito kada ste sami; iscrpljenost i preokupiranost mislima o pokojnoj osobi (dosta učestala pojava); anksioznost – usled prisutnosti intenzivnih, čak suprotnih osećanja; nemogućnost suočavanja – može postati teško da se nosite s uobičajenim, svakodnevnim stvarima; gubitak interesa – stvari koje su vam nekad bile izvor velikog zadovoljstva, sada se čine besmislenima…

Ipak, svako iskustvo je drugačije, pa je nekome potrebno više, odnosno manje vremena da se navikne na gubitak. Samim tim, redosled osećanja, kao i spektar ponašanja može biti drugačiji od osobe do osobe.

S tim u vezi možemo da postavimo pitanje da li se i ako da, šta se promenilo u psihologiji žalovanja, od vremena kad je nastala teorija o pet faza tugovanja. Šta još pomaže da naučimo da se prilagodimo, da živimo sa gubitkom. Da li je u redu da osetimo izvesno olakšanje nakon gubitka, da li je to “normalno”, da li o tome možemo, smemo da razgovaramo sa prijateljima, članovima porodice. Da li je s vremenom lakše, ako jeste na koji način?

Očekivanja takođe igraju značajnu ulogu u uverenjima o procesu žalovanja. Često se čuju komentari ožalošćenih poput ovog: „Prošla su tri meseca, mislio sam da će mi do sada biti bolje“. Takvi komentari odražavaju mentalitet „rešavanja problema“ našeg društva. Želimo da se stvari odmah reše, urede i imamo malo strpljenja. Tako da, nije iznenađenje da ljudi, uključujući one koji tuguju, veruju da bi tuga trebalo da bude nešto što mogu „brzo preboleti“ kako bi se „vratili u normalu“.

Profesor dr Džordž Bonano u svojoj knjizi “Druga strana tuge” (George A Bonanno, “The Other Side of Sadness”) preispituje klasične obrasce žalovanja i govori o fleksibilnosti u samoregulaciji nakon gubitka i potencijalne traume. Profesor kliničke psihologije na Univerzitetu Kolumbija, dr Bonano, intervjuisao je stotine ožalošćenih ljudi, prateći neke godinama pre i posle gubitka, tražeći obrasce tokom procesa žalovanja. Njegov zaključak je da su ožalošćeni mnogo otporniji nego što je iko (uključujući i same ožalošćene) ikada mogao zamisliti. Takođe, dr Bonano, govori da je značajan broj ožalošćenih govorio o tome da se bolje osećaju kada čuju da je u redu biti srećan, da je u redu smejati se, da to ne znači da smo zaboravili na voljenu osobu, na gubitak voljene osobe, ili da nam više nije važno.

Bonano kaže da smo evoluirali da bismo se osećali tužno na isti način kao što smo evoluirali da osećamo hladnoću. „Ne mora vam biti hladno“, kaže on. „Vaše telo će regulisati temperaturu najbolje što može, a da ni sami ne znate da vam je hladno. Kada vam je hladno, često možete učiniti nešto da pomognete svom telu – oblačenjem kaputa ili pojačavanjem grejanja.“

Na isti način, kaže Bonano, mora postojati dobar razlog zbog kojeg su ljudi evoluirali da osećaju tugu. Biti tužan ima svoju adaptivnu funkciju. Tuga nam nakon nekog gubitka može pomoći da preispitamo svoje ciljeve, nađemo smisao i motivisati nas da promenimo životne okolnosti na adaptivan način.

U međuvremenu, većina ljudi – bez obzira na biologiju ili životnu sredinu – pronalazi način da se nosi sa životnim izazovima. A ponekad se taj način može činiti nezdravim, neprikladnim (da se na neko vreme izoluješ, da si ljut na osoblje bolnice koje je bilo u kontaktu sa osobom koju smo izgubili i slično…) Okolina bi rekla da to nije način za tugovanje… Ili jeste? Ako želite biti sami, ili ako želite izaći i biti s ljudima, učinite to. Normalno je osećati se na bilo koji način za vreme žalovanja. Sve u svemu, da bismo krenuli dalje, pomažu nam urođeni mehanizmi koji se mogu činiti maladaptivnim, čudnim ili “blesavim”, ali su zapravo prilično česti i efikasni.

Što se tiče psiholoških aspekata procesa žalovanja, Bonano kaže da je važno da ne osuđujemo ni svoj ni tuđ proces tugovanja. Postoji mnogo zdravih načina za žalovanje, a ono dolazi i prolazi u fazama i te faze se mogu smenjivati brzo. Potpuno je prirodno i normalno da dve emocije koegzistiraju, bez potrebe da se dalje „obrađuju“. Svima je tempo rasta i zaceljivanja različit.

Proces žalovanja zbog gubitka je univerzalno ljudsko iskustvo. Imajući to na umu, čudno je kako se o tom procesu malo govori u javnom prostoru ili je to samo moj utisak. Odgovor na pitanje iz naslova, bi bio da mnogo toga ne znamo i nismo naučili o procesu žalovanja. Cilj ovog teksta nije bio da ponudi neka spektakularna otkrića, već da otvori prostor za razgovor, iznova i iznova razgovor, koliko god da je potrebno, slušanje, prostor za slobodu da se zatraži pomoć, prostor za učenje i prevladavanje.

Piše: Nataša Radosavljević, dipl. psiholog

Korišćena literatura:

Bonanno, G. A. (2009). The other side of sadness: What the new science of bereavement tells us about life after loss. Basic Books.