Naslovna / Deca

Deci uvek treba govoriti istinu jer od toga zavisi njihovo razumevanje pojmova laž i laganje

Piše: Marijana Rajić|12:30 - 07. 05. 2021.

Sklonost laganju biće češća kod one dece koja od roditelja ne dobijaju onu vrstu emotivne podrške i prisustva koja im je potrebna – objašnjava psiholog Nevena Buđevac 

deca-laž-laganje Deci uvek treba govoriti istinu jer ona preuzimaju koncept laganja od roditelja Foto: Shutterstock

Postoje značajne individualne razlike među decom, kako u pogledu uzrasta kada počinju da lažu, tako i u pogledu učestalosti laganja. Stručnjaci podsećaju da deca lažu usled više faktora, različiti su motivi i intenzitet, a jedan od važnih faktora jeste i to da li mi njih lažemo, u kojim situacijama i zašto. Tipično doba u kome deca spoznaju značenje reči „laž“ nije jednostavno odrediti, kao ni to kada su dovoljno zrela da mogu, ako žele, da upotrebe laž, a da su svesna toga. Sve je individualno. Preporuka psihologa je da deci uvek govorimo istinu, čak i kada nam se čini da ih štitimo ukoliko nešto „zaobiđemo“ da kažemo.

Sitne manipulacije počinju u ranom detinjstvu

Vanredni profesor na Učiteljskom fakultetu u Beogradu i psiholog Nevena Buđevac kaže za portal eKlinika da prema velikom broju istraživanja, deca oko četvrte godine razvijaju teoriju uma, odnosno sposobnost da razumeju šta druge osobe mogu da znaju o nekom događaju (u zavisnosti od toga da li su bile prisutne kada se nešto dogodilo) i da se ponašaju shodno tome (na primer, da sačekaju da neko izađe iz prostorije da bi nešto sakrili ili uradili nešto što znaju da ta osoba ne odobrava). Ipak, dodaje da se iz svakodnevnog iskustva sa decom, mlađom od četiri godine, već može videti da oni dosta ranije (već sa dve ili tri godine) počinju da koriste sitne laži i manipulacije, kako bi zadovoljili neku svoju trenutnu potrebu.

Koji su najčešći razlozi zbog kojih deca lažu?

Razlozi za ovu pojavu mogu se, prema rečima Nevene Buđevac, podeliti na unutrašnje (oni imaju veze sa razvojnim karakteristikama dečijeg uzrasta ili za trenutno emocionalno stanje) i na spoljašnje (one koji se tiču detetove sredine, odnosa značajnih osoba prema detetu). Kada je reč o unutrašnjim faktorima, Buđevac objašnjava da to mogu biti neki od sledećih:

  • dete ne razlikuje maštu od stvarnosti (ovo nisu prave laži, mada ih odrasli neretko mešaju sa lažima, jer dete govori nešto što nije istina, s tim da tu treba imati u vidu da ovde nema detetove namere da slaže ili manipuliše, već je reč o tome da ni ono samo ne zna do kraja šta je istina, koliko god se nama, iz naše perspektive, to činilo čudno, jer dete može govoriti da su se dogodile potpuno neverovatne stvari)
  • dete ne razume dobro događaje i situacije i/ili nešto što je neko rekao, pa onda iskonstruiše nešto što ne odgovara istini
  • dete pokušava da zadovolji neku svoju potrebu (ovde može biti slučaj da dete na taj način pokušava da privuče nečiju pažnju, ukoliko se ne oseća dovoljno prihvaćeno od strane značajnih osoba – roditelja, vaspitača, vršnjaka; dakle, reč je o nekonstruktivnom načinu da se zadovolje emocionalne potrebe za ljubavlju, prihvatanjem, poštovanjem)
  • dete još uvek ne razlikuje dobro i loše, odnosno nije razvilo taj unutrašnji osećaj šta je u redu, a šta nije, jer je to nešto što se, kao što znamo, uči mnogo duže od prve dve ili tri godine života; usled toga detetovo ponašanje je vođeno njegovim trenutnim potrebama i željama, a ne principom šta je ispravno (što je jedan apstraktan princip kojim ni mnogi odrasli nikada ne ovladaju)

Otpor prema strogoći i zaobilaženje pravila

Što se tiče spoljašnjih razloga, naša sagovornica posebno ističe jedan koji je neretko zastupljen, a da ga odrasli obično nisu svesni.

– Reč je o tome da deca reaguju na preteranu strogost i snažne zabrane upravo različitim vidovima nepoželjnog ponašanja, poput laganja, tužakanja, svaljivanja krivice na druge. Na kraju krajeva, to rade i odrasli. Ako je neko preterano strog i uspostavlja pravila koja vam je teško da ispunite ili iz vaše perspektive ta pravila ne deluju smisleno i razumno, reagovaćete otporom, nastojaćete da ih na neki način „zaobiđete“. Istraživanja pokazuju da su deca autoritarnih vaspitača, učitelja i roditelja u većoj meri sklona da koriste laži, kako bi sebe zaštitila od kazni koje te osobe često koriste u kontaktu sa decom. A onda ti isti odrasli, na pojavu laži reaguju još većom strogoćom i još snažnijim zabranama, što samo pojačava nepoželjno ponašanje dece, u koje spada i laganje – upozorava sagovornica eKlinike.

Alarm za roditelje da dete ipak ciljano laže

Za ovaj zaključak, ujedno i znak upozorenja, potrebno je sagledati malo širi kontekst detetovog ponašanja i tada obično može relativno lako da se zaključi šta je u pitanju.

– Nekada je reč o sasvim bezazlenim pričama u okviru kojih se prepliću mašta i stvarnost. Dete kombinuje neke neverovatne priče sa elementima onoga što se jeste dogodilo i to prepričava, ali se vidi da ono od toga nema neke konkretne koristi, u smislu da pokušava da manipuliše nekim i tako dobije nešto za sebe. To se onda ponavlja u različitim situacijama, može uključivati različite sadržaje, ali je manje-više slično i bezazleno. Sa druge strane, kada postoji namera da slaže, onda postoji i jasan cilj sa kojim to radi, odnosno korist koju od toga ima (koliko god ona iz ugla odraslog delovala banalno), i odrasle osobe to mogu da uoče – objašnjava profesorka Nevena Buđevac i predlaže da se, uz širu sliku, uvek promisli o tome da li se neko ponašanje ponavlja, u kojim situacijama se javlja i da li dete na taj način pokušava da nešto dobije (pa bilo to da privuče pažnju ili ostvari neku drugu korist).

Na pitanje da li deca razlikuju tzv.“bele laži“ , kaže da to pre svega zavisi od uzrasta i da mlađa deca (od 3-4 godine) najverovatnije ne mogu da naprave razliku, ali da sa uzrastom raste i mogućnost da to procene.

Prisutnost roditelja presudna u odluci o potrebi uključivanja stručne pomoći

Postoji li granica kada je jasno da treba uključiti stručno lice i koji je to momenat? I ovde se, zaključak je, kao i u ostalim obrascima neželjenih ponašanja, sve svodi na adekvatnu roditeljsku podršku i posvećenost, a Buđevac ističe da svaki roditelj ima neki svoj unutrašnji osećaj i „vagu“ koja meri količinu zabrinutosti.

– Kada počemo da se brinemo zbog nekog obrasca ponašanja, ima smisla pitati stručnjaka za savet, pa makar i da samo čujemo da nema razloga za brigu. Problem je, međutim, u tome što će sklonost laganju biti češća kod one dece koja od roditelja ne dobijaju onu vrstu emotivne podrške i prisustva koja im je potrebna, bilo da roditelji nisu emotivno ili fizički dovoljno prisutni. Upravo će ti roditelji onda i teže primetiti da je potrebno raditi na korigovanju dečijeg ponašanja, uz prvenstveno korigovanje roditeljskog odnosa. Razlozi za nepoželjno ponašanje veoma često se nalaze upravo u odnosu sa odraslima, baš kao i prilike da se ono uoči i na njega reaguje. Sve ono drugo što smo pominjali da može biti uzrok laganja, zapravo je bezazleno, i uz odgovarajuće reagovanje roditelja će se lako regulisati, te neće ni biti potrebe za uključivanjem stručnjaka – navodi sagovornica eKlinika portala.

Laganje kod dece, psiholog, Nevena Buđevac

Vanredni profesor Učiteljskog fakulteta Univerziteta u Beogradu i psiholog Nevena Buđevac Foto: Milovan Milenković

Odrasli su model ponašanja za decu

Nisu retke situacije ni da roditelji pribegavaju lažima, bilo da su to neke svakodnevne situacije („Ako pojedeš ovo ići ćeš napolje“ – pa se to ne desi), bilo u nekim drugim, ozbiljnijim slučajevima.  Buđevac potvrđuje da to može da isprovocira laganje kod dece jer su im odrasli veoma moćni modeli za oponašanje.

– Ovde se ne misli samo na roditelje, već i na vaspitače i učitelje, i sve one koji za decu predstavljaju važne osobe. U tom kontekstu, mnogo je važnije šta mi radimo, nego šta njima govorimo da oni treba da rade. Deca će uvek težiti da ponavljaju obrasce ponašanja koje uoče kod nas, od nekih potpuno sporednih, pa do onih značajnih – opominje sagovornica eKlinika portala, koja kaže i da svojim studentima stalno ponavlja da je, uz druge karakteristike onih koji se bave decom, doslednost jedna od ključnih.

Nema uspešnog vaspitavanja bez doslednosti u ponašanju onih koji vaspitavaju. Koliko god nekad bilo teško ostati do kraja dosledan, veoma je važno da se trudimo da budemo takvi najviše što možemo. Dakle, nije toliko važno da li smo malo stroži ili malo blaži prema detetu, koliko je važno da naše ponašanje bude predvidivo, jer će samo tako dete moći da zadovolji najbazičniju psihološku potrebu – potrebu za sigurnošću. Ukoliko je to slučaj, različiti oblici nepoželjnog ponašanja, pa tako i laganje, biće ređi – kaže psiholog Nevena Buđevac.

Zašto je važno deci govoriti istinu, čak i kada su neke tragične stvari u pitanju

Nevena Buđevac ističe da naš poriv i važan zadatak jeste da decu štitimo, ali da ih, suštinski ne štitimo tako što ih lažemo. Laž će se kad-tad otkriti, a to će dete uvoditi u nesigurnost i onda kada govorimo istinu, jer će imati razloga da sumnja u nas.

– Svi znamo koliko je teško kada se nečije poverenje izgubi, a ovde sad govorimo o poverenju u osobe koje su za dete apsolutno najvažnije. Decu od teških situacija štitimo tako što im pružamo emotivnu i svaku drugu podršku da neku tešku situaciju prebrode, a ne tako što ih lažemo. Dakle, ako je reč o smrti bliske osobe, nikako ne treba govoriti stvari poput – „otišao/la je na put“ i slično, jer će dete onda živeti u stalnom iščekivanju i ponavljanim razočaranjima da će se ta osoba pojaviti. Mi, naravno, možemo (u nekim situacijama i treba) dete da poštedimo detalja koji bi ga dodatno traumatizovali (o okolnostima u kojima je neko preminuo, na primer), ali moramo pronaći način da kažemo ključnu informaciju – savetuje Buđevac.

„Mama, hoćeš li ti umreti?“

– Mene, recimo, moj četvorogodišnji sin povremeno pita: „Mama, hoćeš li ti umreti?“ Iako ne može do kraja da spozna šta je smrt, on zna da ljudi umiru i prirodno je da postavlja pitanja u vezi sa tim. Ja mu na to uvek kažem nešto poput: „Hoću, mili, ali imamo još jako puno vremena da budemo zajedno, jako puno“. Uvek, dakle, nastojim da delujem utešno. To njemu pomaže da se u jednoj zaštićenoj sredini suočava sa razvojnim strahom koji se prirodno javlja na tom uzrastu. Odrasli se zbune u tim situacijama, pa onda odbijaju razgovor o temi koja je za njih teška ili predstavlja tabu, ili detetu govore neistinu – detaljno objašnjava naša sagovornica.

Decu ne treba čuvati „pod staklenim zvonom“

Na taj način, međutim, po njenim rečima, ulazi se u vrzino kolo iz koga odrasli obično ne vide izlaz.

– Ta potreba da decu štitimo nikako ne treba da nas dovede do toga da ih čuvamo „pod staklenim zvonom“, jer to kad-tad dođe na naplatu. Uz to da ih štitimo, naši važni vaspitni zadaci jesu i da ih pripremimo za ono što im predstoji u životu, kao i da obezbedimo da postepeno savladavaju razvojne strahove i izrastaju u stabilne ličnosti. A to se nikako ne može postići laganjem deteta – objasnila je za portal eKlinika vanredni profesor na Učiteljskom fakultetu u Beogradu i psiholog Nevena Buđevac.

Pre preuzimanja teksta sa našeg sajta obavezno pročitajte USLOVE KORIŠĆENJA. Posebno obratite pažnju na član 6. i 8.2.
TEME:
Vaš komentar nam je dragocen!

Ostavite odgovor

Preporučujemo