The Ramones

Getty Images
Fografija sa omota prvog albuma Ramonsa. S leva na desno – Džoni, Tomi, Džoj i Di Di

„Hej ho, lets go, hej ho lets go.“

Uzvikuje Džoj Ramon dok grme zvučnici i soba se trese, a ja se naglas, gotovo zapanjeno pitam „kakvo je ovo ludilo?!“.

Tako je izgledao moj prvi susret sa pesmom Blitzkrieg Bop, vanvremenskim hitom američke grupe Ramons (Ramones), koja je, sećam se, bila peta po redu, na prvom od dva diska, sveže pristigle kompilacije Punk 100%, koju mi je tata doneo iz Niša.

Sve tinejdžerske radosti smeštene su u 130 sekundi nemerljive energije, bez previše komplikovanja, uz nekoliko vrcavih rifova i himničnih pokliča koji su veselile mnoge, pa i mene, tada đaka osnovne škole.

Njena melodičnost, kao i vedrina kojom odiše, bile su dobitna kombinacija da se panker u usponu sit izigra po stanu, uz vratolomne imitacije sviranja – malo bubnjeva, a malo više gitare.

Nedugo potom sam saznao da ova pesma otvara njihov prvenac, jedan od najdragocenijih roknerol albuma svih vremena, sasvim jednostavno i u duhu vremena, nazvan The Ramones, koji danas, 23. aprila, slavi 45. rođendan.

Pre nego što sam se konačno dokopao ove „pank lektire“, stigao sam da pazarim disk sa najvećim hitovima Ramonsa gde su se našle neke pesme sa prvog izdanja, koje su mi takođe privukle pažnju.

Ne časeći ni časa, ubrzo sam na zaječarskom buvljaku nabavio njihovu kompletnu diskografiju, u jeku piratskih mp3 diskova koji su besomučno narezivani i premeštani iz ruke u ruku po gradu.

Iako sam se istog trenutka zaljubio u Rocket To Russia koji je do danas ostao moj omiljeni album grupe, uporedo sam spoznao čari i prvog albuma.

Pored ranije preslušanih Beat on the Brat, Let’s Dance i I Wanna Be Your Boyfriend, prava draž je usledila sa onim nepoznatim pesmama – Havana Affair, Chain Saw, Listen to My Heart i, uz neprevaziđenu Blitzkrieg Bop, moja omiljena sa izdanja – Now I Wanna Sniff Some Glue.

Jedina stvar koja me je kod albuma ljutila bila je činjenica da pesme ne traju duže, jer taman što si se zagrejao skakajući, dolazio je kraj.

Međutim, vrlo brzo sam shvatio da je bilo drugačije, ne bi valjalo, niti bi, kao što jeste, bilo legendarno.

Od tog trenutka više nisam imao sumnje – dva, do dva i po minuta žestoke svirke, u stihove pretočena sva muka i merak omladine i tri prosto-proširena akorda koji se prepliću i kombinuju, a čiji eho odzvanja decenijama – to su Ramonsi.

Muzej Ramonsa Berlin

BBC/Nemanja Mitrović
U Muzeju Ramonsa u Belinu nalazi se i originalna promo kopija prvog albuma sa potpisima članova

„Eksplozivno, kratko i melodično“

Ramonsi su u glavni grad Jugoslavije, zajedno sa drugim pank i novotalasnim bendovima, stigli već krajem sedamdesetih godina 20. veka.

Premijeru na beogradskim radio talasima imali su u emisiji Vibracije Slobe Konjovića na tada kultnom gradskom radiju Studiju B.

„On je prvi u gradu pustio The Clash, Sex Pistols, Talking Heads, kao i Ramonse, što je bilo užasno važno za oblikovanje scene“, govori za BBC na srpskom Dragan Ambrozić, rok kritičar i odgovorni urednik programa beogradskog Doma omladine.

Prva pesma američih pankera koju je u ovoj emisiji Ambrozić čuo kao srednjoškolac, 1978. godine, bila je Sheena is A Punk Rocker.

Isprva je mislio da „prisustvuje nečemu što je razvodnjeno“.

„U prvi mah sam pomislio ,čekaj pa ovo je baš lepo, ovo nije onaj agresivni zvuk koji seče u nogama’, a onda sam shvatio da je to način da se opiše njihova scena i životi ljudi koji su živeli pank rokerski“, objašnjava.

Gorke priče o problemima tinejdžera, njujorškim ulicama i tamošnjim herojima koje su provejavale njihovim tekstovima, u kombinaciji sa veselim i prijatnim melodijama, dodatno su mu zagolicale pažnju za „slikovitiim i interesantnim“ Ramonsima.

Ljubitelji panka i njuvejva u Beogradu su ipak, kaže Ambrozić, do sredine osamdesetih godina bili više okrenuti engleskoj sceni.

Izuzetak je bio njujorški sastav Talking Heads koji je „imao poseban status i bio omiljeni novotalasni bend“ prestoničkih alternativaca.

Tek po dolasku hardkor pank generacije, sredinom osamdesetih, američki pank postaje poznat u Beogradu, priseća se Ambrozić.

„Pratila ih je i orginalna pank i njuvejv ekipa i bili su među glavnim bendovima, ali nije bilo ljudi koji su se identifikovali preko njih.

„Bili su jedan od bendova, nikako THE bend koji definiše čitavu generaciju, kako je posle zasluženo ispalo.“

Ni sami bendovi, dodaje, u početku nisu želeli da zvuče kao Ramonsi, sve do 1985. i 1986. godine kada se situacija naglo menja.

Tada su novi muzičari „provalili šemu Ramonsa“, kako nešto reći „eksplozivno, kratko i melodično“.

„Unošenje melodije u furioznu svirku zasniva se na modelu koji su smislili Ramonsi i onda je to konačno došlo do dece ovde, kao neka umetnička formula koji treba i može da se sledi“, dodaje Ambrozić.

Neki od beogradskih bendova i izvođača koji su negovali pank rok zvuk na tragu američkog sastava bili su Toni Montano, Kej Kej Kej i Betmen, dok je u Zagrebu najpoznatiji bio sastav Psihomodo Pop.

Muzej Ramonsa Berlin

BBC/Nemanja Mitrović
Rukavice Džoj Ramona izložene u njihovom Muzeju u Berlinu

„I Ramonsi, i to je to“

Pank je krajem sedamdesetih bivao sve popularniji i na hrvatskom poluostrvu Istra, posebno u Puli, domu čuvenih KUD Idijota.

Osnivač i gitarista grupe Saša Milovanović, poznatiji kao Sale Veruda, tih godina je slušao engleske pank grupe The Stranglers, The Vibrators, The Clash, ali ne i Ramonse, koje je čuo, ali mu se „na prvu loptu“ nisu svideli.

Međutim, sve se promenilo jednog dana kada je otišao do garaže gde je imao probu jedan od prvih pulskih pank bendova – Gola jaja.

Sa prozora susedne zgrade, glasno su „treštali“ njujorški pankeri koji su mladom Verudi odjednom privukli pažnju.

„Sećam se da sam baš pažljivo slušao i da sam rekao ,čoveče ovo je jako dobro’.

„I tek pošto sam odlušao ceo prvi pank talas, zakačio sam se za Ramonse, ali je onda to postala ljubav do kraja života“, govori Veruda za BBC na srpskom.

Usledilo je besomučno preslušavanje i vežbanje gitare uz njihova prva tri albuma, posebno onaj debitantski.

Muzički treninzi, kako ih naziva, izgledali su tako što bi stao ispred zvučnika na kojem se, zbog neobične produkcije, glasno čuju bas, bubanj i glas i tako satima „simulirao gitaristu Džonija i njegovo sviranje“.

„Ja sam prvi album znao napamet i da me neko u probudio u pola noći i pustio bilo koju pesmu i rekao kreni, znao bih da odsviram“, prepričava Veruda, šaljivo navodeći da je tada bio „ekspert za Ramonse“.

Prvi album mu je i danas najbolji, bez obzira što „nije bio skup i što je brzo snimljen“ jer poseduje „originalnost u komponovanju, sviranju i zvuku, koje mnoge rok ploče nemaju“.

„Originalnost sama po sebi ništa ne znači ako to nije zanimljiva muzika.“

Mnogi rok kritičari su pulski pank bend KUD Idijoti sredinom osamdesetih proglašavali „jugoslovenskim Ramonsima“, a mnogi i danas tvrde da su oni najzaslužniji za popularizaciju ovog benda na prostoru bivše države.

Međutim, Veruda se ne slaže u potpunosti sa takvim poređenjem.

„Samo zbog toga što sam izjavio da volim Ramonse i da mi je to bila muzička škola obilo mi se o glavu, pa je bend dugo vremena bio etiketiran kao kopija Ramonsa, dok je krajnji produkt onoga što sam radio sa KUD-ovcima bio dosta različit“, objašnjava Puljanin.

Ipak, ne poriče da je od starijih kolega „dosta naučio“, posebno oko „strukture pesama“ koje su mu se veoma dopale.

„To je naizgled jednostavno međutim treba imati puno mašte da kroz tri, četiri osnovna akorda snimite 15, 20 albuma.

„Ta sjajna mašta je iznedrila toliko dobrih pesama, na tako skromnoj bazi, tako da ja tome skidam kapu“, ističe Veruda.

Sale Veruda

BBC/Milica Milošević
Gitarista Sale Veruda sa njegovim bendom Saša 21 na pulskom festivalu Monte Paradizo 2018.

Prvi album Ramonsa – Esencija panka

Članovi benda na prvom albumu bili su pevač Džoi, gitarista Džoni, basista Di Di i bubnjar Tomi , svi sa identičnim, preuzetim prezimenima – Ramon.

Svirački zanat su kalili i koncertne staze tabali u čuvenom njujorškom klubu CBGB gde su vremenom privukli veliku pažnju publike, ali i novinara i muzičkih radnika.

Zahvaljujući producentu albuma Kregu Leonu potpisali su ugovor za debitantsko izdanje sa izdavačkom kućom Sire, sa kojom će nastaviti da sarađuju i u narednoj deceniji.

Album je snimljen početkom 1976, dve godine po osnivanju grupe, za 6.400 dolara, u svega nedelju dana.

Na ploči se nalazi 14 pesama, po sedam na obe strane.

Navodno je u prvoj godini prodato svega 6.000 primeraka.

Pored velikog broja hitova, izdanje je ostalo upamćeno i naslovnoj strani omota, odakle vrebaju četiri mlada kosijanera u kožnim jaknama – kako su ih kasnije nazivali „rokericama“, a po potrebi i „pankericama“, odrpanim farmerkama i patikama, naslonjeni na zid.

Od prve postave Ramonsa, koja će snimiti i naredna tri kultna albuma (Leave Home i Rocket to Russia), danas niko nije među živima.

Dragan Ambrozić je prvi album Ramonsa nabavio desetak godina posle objavljivanja.

„Prvi album je esencija panka, i po načinu na koji je sniman – brzo, i po tome kakve su pesme, koliko su kratke i sadržajne, sve skupa sa njihovim izgledom i stavovima“, naglašava novinar.

On smatra da je ovo izdanje izuzetno važno za tadašnju rokenrol scenu jer je predstavljalo „kontru“ aktuelnim bendovima koji su „pretencioznom muzikom pokušavali da pretvore rok muziku u fantastično muziciranje, ali sa manje emotivnog sadržaja i stava“.

To je odudaralo od osnovne ideje rok muzike šezdesetih godina koja je na prvom mestu „govorila o životima običnog sveta“.

„Kanzas, Dženezis, Pink Flojd i ostali su punili stadione, ali si ti tamo bio samo posetilac, dok je pank sa pojavom Ramonsa ponudio da budeš učesnik muzičkog dešavanja“, objašnjava Ambrozić.

Prvi album je tako postao „jedna od mogućih definicija panka“ jer se „odjednom se pokazalo da u dva minuta sviranja može da stane mnogo više životnih istina“.

Uživo u Ljubljani i Zagrebu, dva puta

Ramonsi su pre raspada Jugoslavije svirali u Zagrebu i Ljubljani – 24. i 25. novembra 1990. godine.

Koncertu u zagrebačkom Domu sportova prisustvovao je i Dragan Ambrozić.

Kaže da su Ramonsi do tada već postali „ogroman bend kod nas“, pa je na „veliki generacijski skup“ došao ogroman broj pank rokera širom Jugoslavije.

„Nije se stajalo, samo se prelivalo iz pesme u pesmu.

„Tog koncerta se sećam po neopisivom guranju, skakanju, padanju jednih preko drugih, ali to se očekuje od takvog koncerta“, priseća se Ambrozić.

Na koncertu u Zagrebu bio je i Sale Veruda koji je četiri godine kasnije imao priliku da deli binu sa legendama, po njihovom povratku u Ljubljanu, tada već glavnom gradu Slovenije.

Nastup je održan u hali Tivoli, pred oko 5.000 ljudi – 10. oktobra 1994. godine.

Sutradan su ponovo nastupili i u Zagrebu, prestonici Hrvatske.

Ramons u Barseloni

BBC
Ramons manija vlada širom sveta, o čemu govori i ovaj grafit na ulicama Barselone

Veruda kaže da je koncert bio „specifičan i stresan“ jer je deo opreme Ramonsa, većinom instrumenti, umesto u Ljubljanu, završio u Beču.

„Svi su bili živčani kad smo došli, čekali su se instrumenti, a oni nisu uradili ni tonsku probu, nego su ih po gradu pozajmljivali za ,ne daj bože’.

„Mi smo doneli opremu i da su stvari ispale drugačije, možda bi morali da sviraju na našoj“, osmehujući se prepričava Veruda, koji ovih dana intenzivno preslušava diskografiju Ramonsa.

Zbog čitave situacije, od svih članova benda stigli su samo da se upoznaju sa Džojem u trenutku kada je obilazio koncertni prostor.

Veruda mu je dao četiri poklona, za svakog Ramona ponaosob, dok je pevaču spakovao i njihovu ploču Glupost je neuništiva, koja je izašla dve godine ranije.

KUD Idijoti su, kaže gitarista, usled nepredviđenih okolnosti, svirali najduže od svih predgrupa sa turneje – bezmalo 45 minuta.

„Filozofija jednostavnosti“

Na prvim koncertima mladog beogradskoj garažnog pank sastava Šajzerbiterlemon mogli su se čuti obrade Ramonsa, prvo Sheena Is a Punk Rocker, a onda i Suzy Is a Headbanger.

Sedam godina kasnije, ove pesme više nisu na repertoaru, ali pevač i gitarista sastava – Jovan Sibinović kaže da je njihov uticaj i dalje prisutan na neki način, kako na bend, tako i na njega samog.

„Dosta mi je bliska ideja koja kulja iz njihovih pesama da pesme mogu da budu strašno jednostavne, a dobre“, govori 23-godišnji Sibinović za BBC na srpskom.

Kaže da se uvek vodio tom „filozofijom jednostavnosti“ i da zato danas ima „otpor prema pesmi koju je teško odsvirati“

„Mene ne radi tehnički zahtevna muzika, a Ramonsi su upravo suprotno i svedeno na neku suštinu“, dodaje gitarista.

Za američke pankere je čuo od oca još u osnovnoj školi.

Iako je oduvek bio veći fan grupa Kleš i Seks Pistols, nekoliko pesama Ramonsa je već u detinjstvu stalno imao na telefonu, među kojima je bila i Blitzkrieg Bop.

Danas ih gotovo ne sluša, a kaže i da ne pameti kada je na nekom druženju čuo da ih je neko pustio.

„Oni nisu toliko prisutni, ali je kod njih bitnije način na koji su pravili pesme i mislim da je to utkano u dosta bendova i u dosta stvari, ne samo u pank muzici već u popularnoj muzici generalno“, smatra Sibinović.

„Kada ljudi skaču uz brzu gitarsku muziku koja je jednostavna, čija god da je to pesma, uvek može da se kaže da su Ramonsi imali tu šta da se pitaju“, zaključuje.

Muzej Ramonsa Berlin

BBC/Nemanja Mitrović
Majice sa logotipom Ramonsa se danas mogu kupiti u prodajnim lancima garderobe, a neke od njih krase i Muzej posvećen njima u Berlinu

1, 2, 3, 45″

Ramonsi su objavili 14 studijskih i više od deset živih i kompilacijskih albuma, a u bendu su svirali još četvorica prezimenjaka – bubnjari Marki, Riči i Elvis i basista Si-Džej.

U američku Kuću slavnih rokenrola primljeni 2002, šest godina po prestanku rada benda, ali je njihov uticaj i legat ostao da živi do dana današnjeg.

Nije retkost da ni 2021. – 45 godina od objavljivanja njihovog albuma, na ulicama širom sveta naiđete na mladog pankera u njihovoj majici, sada dostupnim i u nekim od najvećih prodajnih lanaca garderobe.

Njihov značaj je evidentan i u muzičkom svetu o čemu govori činjenica da su neka od najvećih svetskih rok imena poput Metalike, Red Hot Čili Pepersa, U2, grupe Kis i drugih, tokom karijere obradili neku njihovu stvar.

Ambrozić smatra da su Ramonsi „nadživeli vreme“.

„Ti njih možeš da pustiš danas i publici koja sluša tehno i haus i da se ne odbije od njihovog savremenog uha koje je oblikovano digitalnim zvukom jer imaju taj jedan ritam uz koji može da se igra i cupka i nemaju suvišne solaže“, objašnjava.

Formula njihove dugovečnosti je, kaže, i „pop senzibilitet“ i „skraćena, svedena forma“, koja je „običnom slušaocu“ najvažnija.

Njihov jezik i dalje razumeju mnogi tinejdžeri jer su upravo njima prenosili „snažnu poruku“, u kojoj i danas mogu da se pronađu.

„Oni su zadužili celu istoriju panka prvo jednom kombinacijom vizuelnog modela, a drugo stavovima koje su izneli.

„Ti stavovi su govorili o tome da tinejdžerima nikako nije sve u redu sa ovakvim svetom kakav su zatelki“, zaključuje Ambrozić.


Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari