Licemerje 1Foto: Luca Marziale / Danas

Kad god naiđe neki globalni problem, ono najvidljivije što on izazove je gotovo po pravilu isto takvo, dakle globalno licemerje.

Videli smo njegovu pandemiju uporedo sa pandemijom korona virusa, od početka i zavaravanja i dezinformisanja, preko potpunog nedostatka solidarnosti i kaubojštine, do političkih ratova preko vakcina i imunizacije.

Iste globalno ljudske karakteristike pokazale su se u mikro „pandemiji“ uvođenja Super lige u fudbalu, a planeta je još jednom pokazala hronično kokošije slepilo i istu takvu memoriju.

Da, nekih 12 najbogatijih klubova su našli neki svoj interes u međusobnom loptanju, u kome im nije potrebna sirotinja, inače nezasita po difoltu.

Oni i još neki to rade decenijama, isti ovi koji danas imaju napade „zaštite“ fudbala nisu uopšte primetili da su u poslednjih 20 godina transferi povećani po više desetina puta, isto kao i premije u evropskim kupovima.

Da je fudbal, kao jedini profitabilni sport izuzimajući četiri američke profesionalne lige, imao rast kao malo koja privredna grana i da se tu navuklo svega i svačega kao i obično kad su velike pare u pitanju.

Onih kojima je tu loptanje bitno kao lanjski sneg, a profit, pranje para i „javni ugled“ pravi i jedini motivi ulaganja.

Formalni ili faktički vlasnici klubova su ili porodični milijarderi koji su tu da bi uvećali kapital, ili novobogataši koji sumivaju i lice i bankovne račune.

Dakle, vrhunski fudbal u Evropi, samim tim i u svetu jer sve što valja trči za loptom na Starom kontinentu, odavno je raskrstio sa „interesima“ same igre, njenog razvoja i omasovljenja u smislu konkurencije.

„Omasovljenje“ je doduše bilo strategijsko kad je u pitanju radna snaga i na hiljade talenata iz trećeg sveta dovedenih tu da pokušaju da spasu svoju egzistenciju, kao i preživljavanje brojnih familija.

„Razvoj fudbala“ jeste bio svima njima ideja vodilja, ali shvaćen kao koncentracija i para i kvaliteta na što manjem broju mesta, jer je tako lakše sve kontrolisati.

Ne treba ni pominjati kad je neko „mali“ uzeo neki evropski kup, kad je uopšte prismrdeo samoj završnici.

To je odavno zatvorena igra milijardera koji ukucavaju astronomske iznose, novac koji je do te mere nezamisliv i nerealan, da ostatak fudbalskih fanova sve to gleda kao video-igrice sa virtuelnim parama.

I od kad je neko u svetu fudbala počeo da zarađuje milion nečega nedeljno, i od kad su i UEFA i FIFA svakim svojim potezom hranili takvo dekadentno ludilo, u fudbalu nije bilo nazad, niti je to sad moguće.

Reći će neko, pa nek plati 100 miliona igrača kad mu se isplati, nek da nagradu klubu 300 miliona kad je mnogo zarađeno, nek organizuju Mundijale samo oni vojno i politički, ili finansijski moćni jer nema ko drugi.

Englezi su odavno prodali svoj fudbal iako ga smatraju nacionalnim blagom, prodala ga je i UEFA svim promenama sistema takmičenja i premijama, i FIFA pijačnom prodajom Svetskjih prvenstava.

Ovi od kojih je „odbranjen“ fudbal rade to isto. Ali bez mimikrije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari